Ahmed Burić: Velež je sol našeg nogometa!

Goran Sarić
Autor 22.8.2017. u 10:20

Izdvajamo

  • Ne vjerujem da ćemo dočekati neku sjajnu državu ovdje: za to se treba 'poklopiti' milion stvari, a glavna je da svijet bude u nekoj prosperitetnoj, emancipatorskoj fazi, u kojoj bi se mogla prometnuti ideja o ovom prostoru kao mjestu različitosti. No, šta nas uči Hegel: povijest nije mjesto pravde, možda je nakon četrdesetak godina izrastanja Bosne i Hercegovine, na redu isto toliko regresije, a nas je, eto zapalo da odživimo tu epohu.

Povezani članci

Ahmed Burić: Velež je sol našeg nogometa!

Foto: Dnevnik.si

(Intervju s Ahmedom Burićem, jednim od najuglednijih novinara u Regionu) 

Zna se to – ja sam otkad me mamin brat u petoj godini odveo pod Bijeli Brijeg, navijač Veleža i to se, kao ni ime i prezime, neće mijenjati. Velež je sol našeg nogometa, i onaj ko to ne shvaća, nema se s njim šta objašnjavati: slika našeg nogometa je činjenica da je prihvaćeno to što je taj klub protjeran sa stadiona na kojem je igrao, a da se na tom stadionu svako malo čuju profašističke parole. I onda se pitaju: pa zašto smo ovako slabi? Pa, zato što ste mali i jalni: svi iz regije igraju neke kvalifikacije za evropska takmičenja: Maribor, Rijeka, Osijek, Partizan, Hajduk, čak i Shkendija iz Tetova, a naši jedno kolo s mukom, i onda ispadanje: bilo od moldavskih volontera, bilo od škotskih (avan)turista. I još uvijek je nogomet bolji od svakodnevice. Zamislite onda gdje smo!?

Razgovarao: Goran Sarić 

Moram reći da mi je, zbog Vaše svestranosti, veoma teško započeti ovaj razgovor. Jer, evo, negdje sam izvukao da ste “novinar, pjesnik, prevodilac, književni kritičar, izdavač i scenarista.” Ako je sve ovo tačno, a “bojim se” da jeste, i ako svim ovim časnim poslovima pribrojim muziku, i odlično poznavanje ne samo ex-Yu sporta, nego i šire, onda mi se kao prvo pitanje neodoljivo nameće: u čijoj se od svih tih “kreativnih koža” najbolje snalazi Ahmed Burić?

Nema razloga za neugodu. Mene je život “bacao” na različite strane, i kad se podsjetim šta sam sve radio, to ispadne biografija stogodišnjaka. Svi ti zanati su pomalo pomogli učovječavanju i užanrovljavanju onoga što stoji iza tih deset slova – Ahmed Burić. Neću slagati ako kažem da je prva stvar u kojoj sam se snašao bilo novinarstvo. Ali, prvo što sam počeo pisati, kao klinac bile su pjesme. Dakle, u meni žive barem dva osnovna tipa, u kojima ima još nekih podgrupa. A muzika je, znamo, najviša od svih umjetnosti. Kad se sve to složi onda ispada da i nije tako komplicirano započeti razgovor.  

Između ostalih poslova, radili ste i kao instruktor u Media Centru-u /Reuters, Školi istraživačkog novinarstva. Pa, koliko je istraživačkog novinarstva u BiH? Ja, recimo, kao pasionirani čitalac štampe, znam redovno minutama stajati pred kioskom, ne znajući šta odabrati. Dobro, “Oslobodjenje” sa svojim kolumnama, “Dani” koje uređuju neki novi, ponekad mi se čini – nedovoljno pismeni momci… Najboljim mi se čine, i to bez konkurencije, “Novosti”, tjednik srpske manjine u Hrvatskoj. Ostalo, manje-više, sluganjsko novinarstvo, članci “za šaku dolara”. Slažete li se sa mnom?

Istraživačkog novinarstva u BiH je onoliko koliko je moguće naći stabilan izvor finansiranja medija u kojem bi se objavljivali sadržaji koji kritički promišljaju stvarnost. Svi su odnosi, pa i oni medija i oglašivača klijentelističko- koruptivni. U toj šumi sitnih interesa teško je ne zamjeriti se svima, a vlast traži upravo to. Medije koji “ne talasaju.” Spominjete Novosti: hajde, nije se teško složiti da je to ponajbolje što izlazi na ovom prostoru, ali i to je jedna vrsta getoizacije: bivši urednici i novinari Ferala su se zahvaljujući dvojici ljudi, okupili u listu srpske nacionalne manjine. Tu nešto ne štima: ako ćemo sad u to prebrojavanje Viktor, Boris, Ivica, Igor, Marinko – nisu Srbi. Tu ih je pozicionirala – da “sjede s mirom”- država čiji ideološki mainstream dijeli ljude po principu: ako ne misliš kao ja, onda si -Србин. To je prvorazredan nonsens, ali dobro da barem postoji svijest o tome da takve novine trebaju izlaziti.  Ovim vlastima ne trebaju pismeni mediji, nego “pr”-servisi njihovih besmislenih akcija. Sjećate se da je kod nas član Predsjedništva prije nekog vremena otvorio MC Donald’s. Skoro svi mediji su to popratili bez imalo kritičke distance. Nažalost, to su naši mediji danas.   

A sad malo lakše teme. Već sam rekao da ste veliki ljubitelj, i poznavalac sporta. U jednoj pjesmi čak povezujete sport i poeziju na taj način što kažete: “Poezija je, zapravo, boks s povišenom temperaturom.” Da li je doista i poezija vječita borba i, ako jeste, s kim ili s čim?

Poezija je i borba i konsenzus. Ako već znamo da je poezija dogovor između onoga što je napisano i onoga što to treba značiti do nas već stavlja u dualističku poziciju da otkrivamo intimu pokušavajući je pomiriti s onim što nas okružuje. Slika svijeta pjesnika, uglavnom, jeste pesimistička, ali ona i ovisi o iskrama sreće koje određena pjesma izaziva u čovjeku. Ako je borba, kao u pjesmi kojoj spominjete s visokom temperaturom, onda to jeste nalik boksu, jer poezija nastaje nakon teških proživljenih iskustava. Da, borba je, i život je borba.  

Za koga navijate u domaćem fudbalu? Ima li nade da se neki naš tim ikad probije do grupne faze, ako ne baš Lige šampiona, onda barem do mnogo manje prestižnog takmičenja Liga Evrope?

Zna se to – ja sam otkad me mamin brat u petoj godini odveo pod Bijeli Brijeg, navijač Veleža i to se, kao ni ime i prezime, neće mijenjati. Velež je sol našeg nogometa, i onaj ko to ne shvaća, nema se s njim šta objašnjavati: slika našeg nogometa je činjenica da je prihvaćeno to što je taj klub protjeran sa stadiona na kojem je igrao, a da se na tom stadionu svako malo čuju profašističke parole. I onda se pitaju: pa zašto smo ovako slabi? Pa, zato što ste mali i jalni: svi iz regije igraju neke kvalifikacije za evropska takmičenja: Maribor, Rijeka, Osijek, Partizan, Hajduk, čak i Shkendija iz Tetova, a naši jedno kolo s mukom, i onda ispadanje: bilo od moldavskih volontera, bilo od škotskih (avan)turista. I još uvijek je nogomet bolji od svakodnevice. Zamislite onda gdje smo!?

A muzika? Otkuda ta ljubav? Član ste čisto novinarskog rock-banda “Kablovi”, čak ste nedavno s tim sarajevskim sastavom snimili dva nova spota. Čuo sam pjesmu “Grad”, i moram reći da mi se dopada. Pjevate, svirate klavijature i usnu harmoniku. Možete li nam nešto više reći o tom “muzičko-novinarskom” projektu?

Muzika je put do sreće. Kad sam negdje u šestoj godini upisao osnovnu školu, roditelji su me dali i u muzičku: nisam bio bog zna kako strašan talent, ali sam imao dar za pamćenje osnovne teme. Iz toga se kasnije, možda, razvio neki dar da sam mogao – sad već manje jer dolaze i neke godine – zapamtiti pjesmu kad je čujem na radiju. To s Kablovima je, valjda, kriza srednjih godina. Ljudi kupuju motore, ili se razvode, ili skaču po planinama… Mi smo kupili razglas, skupili se u prostoriji i zagrmili Ace of Spades, ili So Lonely. Onda su se počele javljati ideje i za autorske pjesme i evo nas, imamo spot, pripremamo drugi, sve to onako polako natenane. Neku noć smo svirali u Stocu i bio sam ponosan na to kakva nam je publika bila. Fini probrani svijet, gradski. A na terasi ispod nas bubaju turbo majstori, imaju razglas da mogu pokriti stadion, ali im je, valjda bilo najvažnije da ‘poklope’ nas. Tako je kod nas: ubiše nas komšije. Ali, nama je lijepo dok se nalazimo na probama na Veterinarskom fakultetu. Nema tačnijeg mjesta za probe tog benda od hitne pomoći na Veterini. Oni dole spašavaju životinje, a mi gore gledamo da ljudima uradimo nešto za dušu. I sebi, naravno.    

azize21

Isto tako, sarađivali ste, bilo kao producent, bilo kao scenarista, u nastanku više dokumentarnih filmova. Ima li nešto novo u Vašem scenarističkom notesu a što bi, u formi pokretnih slika, uskoro moglo osvijetliti tamu bioskopskih dvorana u BiH, pa i šire?

Filmski je svijet prepun nekih ljudi koji vam baš ne znaju objasniti šta rade, ali se užurbano muvaju uonaokolo – to je najsličnije movingu u međunarodnim organizacijama koje po svijetu ‘uvode’ demokratiju. Tako da ja gledam da budem prilično sa strane, i da pokušam raditi nešto konkretno. Scenaristički posao je ozbiljna stvar, tako da sad nema vremena za to. Ako bi se nekad nešto radilo od mog romana “Tebi šega što se zovem Donald?” u nekom drugom mediju, prihvatio bih se posla, uz možda još nekoga ko taj zanat zna bolje od mene, ali i to bi trebao biti neko kompatibilan, da se međusobno slušamo. To je kao s muzikom, možeš svirati samo s nekim koga možeš slušati. Ostalo mi djeluje k’o beskrajne solaže. Ili u najboljem slučaju, beskrajni monolozi.

Pošto znam da ste, uz prof. dr. Envera Kazaza, zacijelo najbeskompromisniji borac protiv “troglave aždahe”, korumpirane vlasti što se krije iza “šarene laže” naciona, jedno, možda, malo neobično pitanje: Kazaz, Vi, a bogami i ja, polako ulazimo u treće godišnje doba. Šta mislite, ima li ikakve nade da ikad dočekamo BiH kakvoj stremimo: kompaktnu, pravnu državu, bez diskriminacije, nacionalizma i šovinizma? Ili je to “sanak pusti”, čista utopija?

Hvala za komplimente, iako mislim da ima još ljudi koji smetaju ovom besmislu. Pravo da vam kažem, ne vjerujem da ćemo dočekati neku sjajnu državu ovdje: za to se treba ‘poklopiti’ milion stvari, a glavna je da svijet bude u nekoj prosperitetnoj, emancipatorskoj fazi, u kojoj bi se mogla prometnuti ideja o ovom prostoru kao mjestu različitosti. No, šta nas uči Hegel: povijest nije mjesto pravde, možda je nakon četrdesetak godina izrastanja Bosne i Hercegovine, na redu isto toliko regresije, a nas je, eto zapalo da odživimo tu epohu. U tom smislu, i Vama i meni, i Kazazu, ne preostaje ništa drugo nego da sanjamo. Pa ako nam se što od snova ispuni, dobro jeste, ako ne – barem smo svoje pošteno odradili. Kao Ilija Čvorović u ‘Balkanskom špijunu’. Ovo je mjesto teških nesporazuma i bezobrazno je mutiti ionako zamućenu vodu,. Valja ostati dobre glave, što se kaže u Hercegovini, a za države ćemo lako. Ovdje ih je uvijek bilo, i uvijek su propadale. 

(Ahmed Burić je, skupa sa Feridom Duraković, 24.8. gost na Ljetu u Herzegovina lodges na Boračkom jezeru) 

Ahmed Burić (1967) je ugledni bosanskohercegovački novinar, pjesnik, prevodilac, književni kritičar, muzičar, i scenarista. Djela su mu prevedena na engleski, francuski, češki i slovenački jezik, a on prevodi sa slovenačkog na bosanski jezik. Između ostalog, preveo je knjige Oprosti poezijo Esada Babačića (Obzor Međugorje, 1999.) i Čefuri napolje, Gorana Vojovića (VBZ Sarajevo, 2009.). U njegova najvažnija autorska djela ubrajaju se Bog tranzicije (2004.) i Posljednje suze krvi i nafte (2010).

Kao novinar radio je diljem bivše nam domovine: od ljubljanske Mladine, preko zagrebačkog Tjednika, do sarajevskih Naših dana, a urednikovao je u Danima i u Oslobođenju.

Najznačajniji filmski projekti na kojima je učestvovao su dokumentarni filmovi “Opsada” i “Slike iza ugla”, te kratki film “724” Dine Mustafića.

 Ahmed Burić živi i radi u Sarajevu.

Goran Sarić
Autor 22.8.2017. u 10:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija