Ako žrtva šuti, šuti i društvo u cjelini

Izdvajamo

• Kultura u kojoj mi živimo zapravo je zlostavljačka kultura, kazala je doc. dr. Edisa Gazetić, dodavši kako je to najvidljivije u ratu, ali da to vidimo i danas u svakodnevnome životu. Mislim da ženski subjekt, naravno i djeca, trpe najveći bol u tom kontekstu. U doba rata zaraćene strane slale su poruke silovanjem žena. One zapravo nisu bile tretirane ni kao subjekti nad kojima se vrši nasilje, vać kao objekti putem kojih se prenosila poruka. Suština je bila komunikacija među zaraćenim stranama, kazala je doc. dr. Edisa Gazetić.

Povezani članci

• Vrhunski flamenco glazbenici u Mostaru
• Roko Markovina: MLADIMA RBiH, 01.03.2022.- u povodu Dana nezavisnosti BiH
• Ubistvo ne počinje i ne završava na papiru
• ONI ZNAJU I DA PJEVAJU
• UNIVERZUM TREBOTIĆ
• BUMERANG

Centar za kritičko mišljenje i portal Tačno.net organizirali su u Mostaru javnu tribinu na temu ‘Žensko tijelo kao bojno polje’, uzroci i posljedice seksualnog nasilja i torture u ratu – pristup u radu s preživjelima. Velik broj građanki i građana Mostara zainteresirao se sudjelovati u razgovoru na ovu temu, a uvodne riječi imale su dr. Branka Antić, dr. Amra Delić, doc. dr. Edisa Gazetić, dok su moderatori bili Nikola Vučić i Alisa Mahmutović. 

Veliki problem koji se javlja kod žrtava kao posljedica ratnog silovanja jeste šutnja. Najveći postotak žena, od 105 ispitanih, je o zločinu ratnog silovanja progovorio tek između 11 ili 15 godina od zločina kojeg su preživjele, kazala je u izjavi za Fenu dr. Amra Delić, pojasnivši kako u društvu u kojem živimo postoji mnogo faktora koji doprinose šutnji žrtve, a jedan od najvećih je šutnja društva koja ima veliki utjecaj na posljedice silovanja.

Kakve će biti posljedice silovanja, koliko će trajati i koliko će dugo trajati oporavak ovisi ne samo od osobe koja je doživjela zločin silovanja njene strukture i osobnosti, nego i o reakciji društva i socijalno-kulturoloških faktora kojima je osoba nakon silovanja izložena. Bosanskohercegovačko društvo karakterizira kultura šutnje, zavjera šutnje i prešućivanje zločina koji su se dogodili što ima veliki utjecaj na žrtve – kazala je dr. Delić.

Po njenim riječima, u posljednje vrijeme se radi na prekidanju šutnje koja inače podrazumijeva potiskivanje emocija što predstavlja još veći pritisak na dušu i na patnju žrtve, dodatno je opterećuje i dovodi do pogoršanja psihičkih simptoma i posljedica. Dr. Delić je naglasila kako je jako važno za same žrtve da progovore i da ne šute. Šutnja o silovanju utječe na intenzitet simptoma koji se javljaju nakon njega. Osoba kada progovori oslobađa svoje emocije i to predstavlja i jedan politički čin jer ukazuje na mogućnost djelovanja.

– Žrtve traže djelovanje, a počinitelji zločina traže šutnju i oni na nju računaju. Ako žrtva šuti, šuti i društvo u cjelini – kazala je dr. Delić naglašavajući kako žrtve traže razumijevanje i spremnost drugoga da ih sasluša. Govoreći o zločinu ratnog silovanja dr. Delić je kazala kako ono predstavlja jednu od najvećih traumatizacija za ženu i kako je ono najčešće udruženo s velikim brojem i različitim vrstama traumatskih iskustava.

Istaknula je kako istraživanje, koje ja provela 22 godine nakon rata u uzorku na 105 žena, pokazuje da 94,3 posto preživjelih ima posttraumatski stresni poremećaj, 88,2 posto žena imalo je simptome teške i umjerene do teške depresije, 73 posto imalo je visok intenzitet običnih simptoma i drugih simptoma aneksioznosti, dok je većina preživjelih imala nizak nivo zadovoljstva kvalitetom života i uglavnom su se izjašnjavale kao pretežno nezadovoljne u svim domenama.

Govoreći o zločinu ratnog silovanja, dr. Branka Antić kazala je kako je vrlo važno da društvo i okolina pruže žrtvama rehabilitaciju. Spomenula je kako Udruženje ‘Snaga žene’ dosta radi na rehabilitaciji žrtava odnosno na jednom novom modelu koji podrazumijeva psihološku, socijalnu, medicinsku i ekonomsku brigu prema problema kojeg žrtve imaju.

Mi pokušavamo da riješimo problem, budući da jedan veliki broj žrtava i danas prolazi velike probleme i teškoće zbog traume koju su preživjeli, kako zbog svog osobno proživljavanja, tako i zbog proživljavanja u obitelji i u široj društvenoj zajednici, kazala je dr. Antić.

Učesnica tribine, Edisa Gazetić, profesorica sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zenici naglasila je kako je važno govoriti o poziciji ženskog roda u bosanskohercegovačkoj kulturi, no prije svega – kroz ovu tribinu – o poziciji žena koje su preživjele seksualno nasilje na prostoru Bosne i Hercegovine.

Kultura u kojoj mi živimo zapravo je zlostavljačka kultura, kazala je doc. dr. Edisa Gazetić, dodavši kako je to najvidljivije u ratu, ali da to vidimo i danas u svakodnevnome životu.

Mislim da ženski subjekt, naravno i djeca, trpe najveći bol u tom kontekstu. U doba rata zaraćene strane slale su poruke silovanjem žena. One zapravo nisu bile tretirane ni kao subjekti nad kojima se vrši nasilje, vać kao objekti putem kojih se prenosila poruka. Suština je bila komunikacija među zaraćenim stranama, kazala je doc. dr. Edisa Gazetić.

Poražavajuće brojke iz istraživanja govore kako je bosanskohercegovačko društvo repatrijarhalizirano, rereligizirano, potpuno zatvoreno, prije svega za Drugoga – bilo da je riječ o rodnom, spolnom, nacionalnom, konfesionalnom:

Mi nemamo ni politički okvir koji bi dao vjerodostojnost žrtvi i zbog toga žrtva se najčešće odlučuje na šutnju. Kad nemate potvrdu ne možete ni govoriti, dodala je moderatorica, doc. dr. Alisa Mahmutović.

Moderator večerašnje tribine Nikola Vučić naglasio je kako je nužno govoriti o nasilju nad ženama:

Nasilju, kao i šutnji o nasilju, moramo se suprotstaviti jer nasilje nad ženskim tijelom prisutno je u vrijeme rata, ali i u vrijeme mira. Posljednji rat na prostoru bivše Jugoslavije jeziv je primjer svih oblika nasilja, posebno kada je riječ o onom ekstremnom, seksualnom nasilju nad ženama – zaključio je Vučić.

Prisutni građani su također komentirali ovu temu: Zdenko Bubaš je kazao: “Nakon gotovo dva sata iznošenja podataka od stručnih osoba, kao i diskusija učesnika, otišao sam kući sa „gorkim oskusom u ustima“. Zašto?

Zato što je na kraju svega, iako to nije „zaključak“ tribine, „ostalo u zraku“ da je žena (muškarac) kriva za seksualno silovanje, koje su doživjeli i preživjeli tokom rata. Što je još tužnije, pomoć koja im se pruža za „prevazilaženje“ posljedica, je tako minorna, da je se gotovo i ne treba spominjati. Uglavnom se svodi na pojedince-volontere, kojima treba odati priznanje. Oni koji bi trebali organizovati i provesti pomoć, država, postavlja pred žrtve seksualnog silovanja toliko zahtjeva, da to više ne predstavlja pomoć već kaznu za one koji traže pomoć.

Još veći je problem što niko ne želi javno „imenovati“ uzrok pojavi silovanja u ratu. Napisao sam „pojavi“, a u stvati je pravilo (psihološkog) ratovanja. Odakle se i kad pojavilo?

Da bih dalje mogao o ovome govoriti, moram reći da sam ateista i ukratko objasniti zašto. Meni „dostupne“ religije počivaju na dogmama. Dogme su tvrdnje koje ne podliježu provjeri. Banaliziram: ako kažem da je mlijeko kiselo i niko tu tvrdnju ne smije dovoditi u pitanje (provjeriti je li mlijeko kiselo) onda sam postavio dogmu. Ja ne mogu prihvatiti niti jednu dogmu. Zato sam ateist.

Moram naglasiti i slijedeće. Ne osuđujem vjerovanje u Boga. To bi trebao biti individualni izbor. Ali, osporavam jedan stav: „Tako piše u svetim knjigama“.
Kako su nastale „Svete knjige“? Za neke se vjeruje da ih je sam Bog diktirao proroku-čovjeku pa ih je on zapisivao, a za neke se zna da su „sastavljene“ od izabranih tekstova raznih pisaca (proroka). Niti jedna „Sveta knjiga“ nije data direktno od Boga, tj. bez posrednika-čovjeka.

Zašto ovo naglašavam? Zato što ih je na „papir“ stavio prorok, a on je čovjek, dakle sklon greškama i podložan uticajima okoline. Uz to, „Svete knjige“ su dogma jer se ne smije sumnjati u njihovu vjerodostojnost. To bih mogao i prihvatiti da u njima nema tvrdnji koje ne mogu prihvatiti kao božije, kao što je „tvrdnja“ da je žena „niže“ biće i da, samim tim, „mora“ biti potčinjena muškarcu, tj nije s njim ravnopravna.

A sad, opet na početak. Šta je uzrok „kulturnom nasljeđu“, masovnog silovanja prvenstveno žena u bilo kojem ratu, „velikom“ i „malom“, bilo gdje na Zemlji. Čak je izrečeno mišljenje, što je za mene „bogohulno“, da su same žene krive jer su one te koje odgajaju djecu, i same ih uče da je žena „niže“ biće. Samom tom tvrdnjom priznaje se podjela na „muške“ i „ženske“ poslove i obaveze. Pa gdje sam ja živio proteklih 7 decenija? Mora da sam pao s Marsa.

Pa šta je uzrok „kulturnom nasljeđu“, masovnog silovanja prvenstveno žena u bilo kojem ratu na Zemlji? Za mene je odgovor gotovo pa jasan. Čovjek-muškarac. U toku rasprave na Tribini, spomijane su i vjere, kroz izjave ili neizjave vjerskih velikodostojnika. Zašto vjerski predstavnici nerado ili nikako ne govore o problemu „ratnog silovanja“, pa često i „mirnodopskog“. Zato što bi osudom tog čina bili suprotstavljeni Vjeri koju ispovijedaju, jer u „Svetim knjigama“, između redova, stoji da je žena ta koja je kriva za svako neljudsko ponanšaje muškaraca prema njoj, pa i ako ju je neko silovao.

I, eto, ja rekoh. Znam da je taj problem gotovo nerješiv. Ko će priznati i kad, da „Svete knjige“ nisu toliko svete jer nisu došle NEPOSREDNO od Boga već da su ljudska (prorokova) interpretacija Njegove volje.”

A Đani Böhm je između ostalog kazao:

Još od početka tribine se potenciralo da je zločin nad ženom od strane protivnika, dokazivanje nadmoći i svrha produžene borbe u cilju poraza protivnika. To je ponovljeno dosta puta u toku večeri, a nijednom nije rečeno da je zločin nad ženama vršen i u obliku odmazde, tj. vojne nemoći, kad više ništa drugo ne možeš ni uraditi.

Zaključno bi bilo da tim bolesnim umovima nije povod ni dobijena ni izgubljena bitka, nego okrilje rata pod kojim može nekažnjeno raditi, sve to što bi vrlo rado radio i u miru.

Međutim, kako rekoše da se u vjeri utjeha pronalazi nakon svega, meni je mrak na oči pao. Osoba koja tako nešto kaže, nek se odmah počne moliti bogu da ne dođe u situaciju da u božijem okrilju treba utjehu tražiti nakon silovanja.

Nije mi muka postojanje religija, muka mi je od njihove tišine, sljepoće i gluhoće.

1615. do 1992. je 377 godina. Toliko je trebalo proći da Galileo dobije izvinjenje. Žene ga još dobile nisu.

“Pala sam niz stepenice!”