Aleš Debeljak: Kriza i Slovenci

tačno.net
Autor 2.7.2016. u 12:13

Izdvajamo

  • ‘Ako se ne baviš politikom, politika se pozabavi tobom!’ Precizna misao Karla Kosika, češkog antikomunističkog disidenta, vrijedi za sva zla vremena, i za naše.

Povezani članci

Aleš Debeljak: Kriza i Slovenci

Metafore minulih vremena žive u plodovima kritičke mašte. Nastale su laboratoriju ljudi koji rukuju idejama, pričama i simbolima. Miguel Cervantes nam je u ‘Don Kihotu’ podario arhetip sanjara i idealiste. Max Weber nam je dao pojam posvećenosti, koju ljudi ostvaruju u skladu sa pričom o protestantskoj etici; i sa gospođom Bovary nam je Gustave Flaubert naslikao portret zatomljene građanske strasti jednako dobro, kao što je Karl Marx u ‘Kapitalu’ personificirao bezobzirnog   kapitalistu.

Piše: Aleš Debeljak

Kakva je metafora našeg vremena i ko je njen autor? Volio bih to znati. A za stvarnost nam se čini da dobro znam/o: dvadeset godina nakon sloma komunističkih režima sa alternativnim modelima gospodarstva  nije zavladao liberalni demokratski red, kao što su željeli mnogi centri moći na Zapadu.  Zavladao je  globalni korporativni kapitalizam, kojeg su priželjkivali još brojniji svuda po svijetu.

Masovna proizvodnja i potrošnja robe, usluga i  priče danas sa rijetkim izuzecima autoritarnih režima, kao što je npr. Sjeverna Koreja, vladaju cijelim planetom. Okvir globalnog kapitalizma omogućava nacionalnim vladama i transnacionalnim korporacijama, da podstiču potražnju samo zato, da bi je lakše utažili – za visoku cijenu. Bez zadrške si moramo priznati: ljudsko dostojanstvo je danas svedeno na ‘slobodnu’ potrošnju.

Čak i za neki prijedlog ili ideju, koja nam se čini prihvatljiva, u svakodnevnom govoru nemalo puta kažemo, da je ‘kupimo’. Sve se prodaje i svi smo prodavači u ovom našem slobodnom svijetu.

To je svijet krize i krize govora o krizi; svijet zalizanih bankara, koji gore nose aktn tašne  i svijet nasilnika, a ispod čizme; svijet međunarodnih finansijskih špekulanata i nemoćnih državnika; svijet korupcije u cvatu i umiruće solidarnosti, svijet prisilnih migracija i robovskog rada, bankrotiranih država i masovnog siromaštva; to je svijet na rubu Hotela Ponor, u kojem neki sa ispruženim srednjim prstom izražavaju otpor prema sustavu, a neki ga praktikuju stisnutom pesnicom, a mnogi ne znamo šta bismo.

Za to, da bismo znali šta uraditi i šta treba izbjeći, ponekad je dobro pogledati u prošlost. Pogled u povijest europske Slovenije nam otkriva da smo danas svi, koji smo osamdesetih protestirali protiv jugoslavenskog komunističkog režima, koji je bio legalan, a nije uživao legitimitet, opravdano utučeni činjenicom da smo se u dobrih dvadeset godina samostalne slovenačke države pustili uljuljkati u ublehu, da se stanje iz godine u godinu poboljšava, da je pristup političkim forumima i potrošačkim dobrima i uslugama stalno sve veći. Pri tome smo zaboravili kako je počela samostalna slovenačka država.

Sada  na osnovu dokumenata vidimo da slovenačka država nije bila utemeljena samo na većinskoj volji naroda i sposobnosti vođstva da prihvati  kompromise te srećnoj upotrebi policije i teritorijalne obrane, nego se je utemeljila i na nezakonitom trgovanju oružjem i zaštiti posebnih interesa, koji iz toga proizlaze, na birokratskom etičkom čišćenju (izbrisani) i na kršenju temeljnih ljudskih prava.

Pogled u povijest na jugoslavensku Sloveniju sam si nedavno priuštio. Na putu u središte grada sam se zaustavio pred spomenikom koji  je u malom parku nasuprot ljubljanskog porodilišta. Bijel, visok i vitak gleda na Zalošku cestu. Na njemu su uklesani sljedeći  stihovi: ‘Vihor iščupa hrast, čovjeka strese neprijatelj, masa se usprostavlja vihoru, ranjenim prsima od pobjeda do pobjeda’. Nad blago proširenim podzidom i objašnjenje: ‘žrtvama štrajka 1920.’ I malo niže, u desnom uglu piše: ‘Željezničari Jugoslavije’.

Pristupim bliže. Od vrha do temelja ga prekrivaju lica i tijela, usklesana u dubokom reljefu. Tu su kape i marame i šeširi, muškarci i žene, djeca, uočim i bebu, koju majka drži u naručju, gledam tu veliku masu, koja se kao val uzdiže nad puškama policajaca, gledam i potresen šutim.

Šutim i zebnja mi je u duši. Blago zbunjenim pogledom  hodam okolo, dok mi pozornost ne privuče još kamena ploča, otvorena knjiga. Na zamah odatle visi na zidu pored porodilišta koje je preko puta ceste. Krenem i napravim tih nekoliko koraka. Pod pločom na obloj polici stoji svijeća sa crnom niti. Neko je tu bio prije mene. A poslije njega vjetar, koji je ugasio plamen. Eto, nekada je dobro pušiti. Upaljač je odmah pri ruci. Pružim ruku i oživim pucketajući crveni jezičak. I već čitam: Sagadin Alojzij, Hocevar Josipina, Sterle France, Rebolj Pavel, Pangerc Josip, Strniša Franc, Gorenc Franc, Mihael Kuhar, Černe Jakob, Kavčnik Peter, Ježek Maks. ‘Prvim borcima palim u Jugoslaviji za radnička prava. 24.4.1920.’

Mrtvi pred kućom rađanja. U tome je elokventna simbolika. Mrtvi u ime boljeg svijeta zatvaraju veliki lanac postojanja sa živima i još nerođenim. Spomenik dakle pritajeno opominje prolaznike da naša društva, naše države nismo naslijedili od naših roditelja, nego smo ih posudili od naših unuka. To što radimo danas, nije važno samo za nas, nego i za one koji dolaze poslije nas.

A to znači da su zajednička nastojanja, kojima upravljaju naše vođe, usmjerena  u takva poboljšanja postojećeg stanja koja idu u korist društva i jačanju  solidarnosti među biološkim generacijama i društvenim slojevima.  Ako se pokaže da vođe djeluju za vlastitu korist,  a na za cjelokupno društvo, narod  ima utemeljeno pravo i  dužnost da iskaže  svoje nezadovoljstvo i protestira protiv realizacije uskogrudnih osobnih interesa, tražeći promjenu politike vlade i /ili vlade. To – ako može – čini u parlamentu. Ako u parlamentu nema stranke koja bi zastupala njihove interese, narod izađe na ulice.

U proljeće 1920. su na Zaloškoj cesti štrajkovali željezničari, organizirani u sindikat, kojeg su vodili komunisti. Pridružile su im se i druge skupine radnika u prometu i mnogi štrajku naklonjeni građani. Glavni razlog štrajka je bila samovolja jugoslavenskog državnog vrha, kojom je po hitnom postupku (kritičari su imali samo 48 sati za moguće primjedbe na novi, strašno ograničavajući zakon) ukinuo kolektivni ugovor između države i željezničara. Tako su stavili van zakona osmosatno radno vrijeme, radnicima ukinuli mirovinsko i zdravstveno osiguranje i snizili im plaće, prekvalificirali ih u niže platne razrede, nekim kategorijama radnika produžili radno vrijeme za dva ili četiri sata bez odgovarajuće novčane naknade. Povjesne kronike govore da su željezničari u tim ograničenjima pravilno uočili napad na solidarnost  željezničara i na njihovu organizaciju. Odgovorili su pripremama na opći štrajk.

Opći štrajk se odvijao u teškim društvenim uvjetima nakon kraja Prvog svjetskog rata, obilježenim nestašicom hrane, naglo rastućim cijenama i revolucionarnim zamislima. To je naime bilo vrijeme kad se vladajuća klika oko kralja, industrijalaca i veleposjednika u novoj državi Južnih Slavena već  zaletjela na vlast. Tu se pokušala  učvrstiti po svaku cijenu, i to bez obzira na netom uspostavljeni parlamentarni demokratski red. Ta klika nije bila spremna olako ispustiti vlast iz ruku. Radije se odlučila za prekomjernu upotrebu sile, devet godina kasnije i za izričito ukidanje parlamenta i uvođenje osobne kraljeve diktature.

Protestno vrenje na ulicama posvuda u ondašnjoj državi vlast je pokušala ukrotiti tako što je dolijevala ulje na vatru  i stvarala izvanredne situacije: poslala je vojsku da čuva kolodvore i druga željeznička postrojenja, plinare, elektrane, skladišta hrane i trgovine, vladine, poštanske i sudske palače, a vojne obveznike iz reda željezničara je odjednom pozvala na dvomjesečne vojne vježbe zato, da bi ih kao potencijalne učesnike u općem štrajku, mogla proganjati kao dezertere.

Policajci, koji su jednako kao željezničari, bili slabo plaćeni državni službenici – zatekli  su se u ozbiljnim moralnim dvojenjima o tome, na koju stranu crte razdvajanja između vlasti i osiromašenih masa u suštini jesu. Dvojenjima je bio kraj 24. aprila 1920. Puške policajaca su ispljunule vatru na radnike u štrajku i njihove simpatizere. Šok je bio ogroman i mrtvi su bili brojni. Krv je zacrvenila ljubljanske ulice, od srama i krivice morali bi makar pocrvenjeti  slovenački klerikali i političari, koji su aktivno oblikovali vladinu politiku narastajućeg nasilja.

Skoro stoljeće nas dijeli od tada kad je režim samovoljno mijenjao zakone i udružio sudsku, zakonodavnu i izvršnu vlast u jednom uredu. U međuvremenu je proteklo mnogo vode pod Mrtvačkim mostom.

Danas slovenački narod živi u drugoj i drugačijoj državi. Nemamo jugoslavenskog kralja, a imamo slovenački parlament. Ne vlada nam Beograd, nego domaći političari. Siromašni smo, ali nismo bez prava. Ali svejedno ništa manje ne vrijedi sljedeće pravilo: državu kao sustav slobode (Hegel) nećemo sačuvati bez svijesti da se za nju moramo truditi uvijek ponovno. Ako nismo svjesni, da odgovornost za zajedničko dobro postoji u svakodnevnim običajima slovenačkih državljana, onda smo izgubili etičku solidarnost; u kojoj opstaju samo politički protivnici, ne i neprijatelji.

Upravo zato što komunisti u Sloveniji osamdesetih godina nisu bili shvaćeni kao neprijatelji, moja država je izbjegla strahotno uništavanje, koje je u ratovima za jugoslavensku sukcesiju obilježilo cijelu regiju.

To je bilo onda i tu. Nakon osamdesetih su došle devedesete godine. Počelo je krvavo komadanje Jugoslavije. Završila se priča o političkoj zajednici južnih Slavena. Za Slovence se učinilo da mnogostrukih mogućnosti više nema, smjer je bio samo jedan: Zapad – EU i NATO, kapitalizam i demokracija.

Danas i tu smo, dakle.

Slovenija je samostalna država više od 20 godina. Uspjelo nam je. Ušli smo u sve moguće međunarodne klubove. Jevanđelje kapitalizma smo pozdravili kao radosnu objavu, a udžbenik demokracije  smo dohvatili sa dva oprezna prsta. Možda baš zato nemamo ono što smo htjeli.

Nismo htjeli državu, koja štedi tako da prodaje vlasništvo cijelog društva. Nismo htjeli državau koja na kulturu gleda kao na nepotreban trošak. Nismo htjeli državu koja zdravstvo i školstvo pretvara u profitabilnu djelatnost. Nismo htjeli državu u kojoj vlada sustavan zaborav ideala o zajedničkom dobru.

Zajednička priča, koja je davala smisao slovenačkom društvu u tranziciji, se potrošila. Priča o uspostavljanju države i njenom ulasku u međunarodne klubove – od Svjetske trgovinske organizacije i Ujedinjenih naroda i NATO i EU – nema više tendenciju projekata, nema više zadanih ciljeva. Postoji samo svršen čin. Novu zajedničku priču nemamo. Mnogo nas je razočarano. Za to, da čovjek bude razočaran, prvo mora biti očaran.

Ondašnja očaranost samostalnošću slovenačke države je bila velika.

Danas je razočaranost duboka.

Na raspravu o tome kakvu novu priču za naše društvo želimo međunarodna kriza 2008. godine je došla kao naručena: pobrinula se za opću masku za realizaciju posebne politike cijeđenja.

Činjenica da se Slovenija pridružila ostalim državama koje kriza uništava na najočigledniji način svjedoči o izgubljenim iluzijama i o sljepilu nacionalizma, naspram kojeg nismo primijetili da nas kradu naši zemljaci, bivši dobri vojnici i bijedna političarska gospoda. S tim, kad se raspuknuo sapunski mjehurić samozadovoljstva, rastjerane su i neke ublehe.

Prva među  njima je ona da je život u državi Slovenaca lakši za Slovence. Danas vidimo da Slovenija nije nikakva Švicarska post-komunističkog svijeta, nego je dobra učenica u europskim klupama, koja je zato, da bi je učitelji više voljeli, spremna biti veći katolik od Pape, spremna je dogmu o vitkoj državi i nužnoj štednji ostvariti pretjeranom predanošću ili zaslijepljanim žarom. Slovenija izvodi neoliberalni program i rasprodaje zajedničku društvenu imovinu, a da sadašnje vođe ne zastanu za trenutak i razmisle o smislenosti izvršavanja nacrta o sustavnom siromašenju naroda. To je nas problem, problem klimanja prema onima gore i pritiskanja onih dole – gore aktn tašna, dole čizme, kao što bi rekli u nesretnim tridesetim godinama.

Protesti su dobrodošlo znamenje nezadovoljstva takvim stanjem i živ prikaz aktivnog državljanstva. Protesti se naime  neposredno suočavaju sa gnjilim stanjem slovenačke države i odbijaju sve one političare, koji misle da za njih zakoni ne vrijede.

Nešto je očito na prvi pogled: međunarodna javnost je osamdesetih bila na slovenačkim civilnodruštvenim forumima – od Društva slovenačkih pisaca do ekoloških, gay i mirovnjačkih – načelno naklonjena,  bilo ih je moguće ubrojati u anti-državne režimske sile. U globalnom prostoru hladnog rata, u kojem je manihejski govor Ronalda Reagana  označio komunistički Istok za imperij zla, a zapadni demokratični kapitalizam je predstavljao cilj većine protivrežimskih pokreta, protivnici komunističke vlasti su imali probleme kod kuće i slavu u inostranstvu. To znači da je međunarodno okruženje bilo naročito sklono protestima i kritici ondašnje vladine politike. Danas je međunarodno okruženje potpuno drugačije. Hladnog rata nema više. Nove okvire je zacrtao pljačkaški kapitalizam, jako naklonjen vladama, a posebno onim sa takozvanom neoliberalnom politikom, što jednostavno rečeno znači, da vjeruju u dogmu: tržište odlučuje o svim vidicima ljudske egzistencije.

Međunarodno okruženje je često samo eufemizam za neizabrane predstavnike Europske unije, bankare i burzne špekulante i tajanstvene bonitetne agencije, a niko među njima  nije naklonjen protestima, to je jasno. Ali je jasno i to da protesti, kojima svjedočimo na slovenačkim ulicama, govore o tome, da ljudi tu dogmu neće prihvatiti. Mi ljudi nećemo  da prihvatimo svođenje pojedinca na robu, koju možeš potrošiti i baciti. Prosvjednici si pravilno dešifrirali politiku štednje kao krinku pod kojom se odvija preuređenje društvenog prostora, a posebno sa reduciranjem ljudskih prava i slobode govora, ugroženog uvijek kad si izvršna vlast želi podrediti zakonodavnu i sudsku.

Vladajuća slovenačka elita, koja je novembra 2012. poslala represivne jedinice na vlastite državljane, a da je nije brinula neumjerena upotreba sile, ne pokazuje svijest o zajedničkom dobru i odgovornost prema onima kojima vladaju. Izgleda da vlastite državljane doživljava kao neprijatelje? U jugoslavenskoj kraljevini se takvo ponašanje održalo, a nikako se ne bi smjelo održati u demokratskoj republici, u pravnoj i socijalnoj državi.

‘Ako se ne baviš politikom, politika se pozabavi tobom!’ Precizna misao Karla Kosika, češkog antikomunističkog disidenta, vrijedi za sva zla vremena, i za naše.

Sa slovenačkog prevela:

Nada Zdravič

Bruxelles, maj 2016.

tačno.net
Autor 2.7.2016. u 12:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija