Aleš Debeljak: Turski ‘izvozni artikl’

Autor 8.3.2012. u 14:06

Aleš Debeljak: Turski ‘izvozni artikl’

Pamuk nije dozvolio da ga ubjede, on govori iz osjećaja dužnosti koji tjera pisca da se suoči sa cjelovitom povjesnom pričom naroda kojem pripada, a pri tome je sve vrijeme u punoj mjeri svjestan  da govoriti istinu znači izazivati društvenu stabilnost i kritizirati vođe čija se moć temelji na nametnutom suglasju o zajedničkom gubitku sjećanja i prihvatanju fraza o veličini naroda: to je izazov koji za svaku vlast predstavlja pisac.


Sredinom prošlog desetljeća sam živio u predgrađu Chicaga. Predavao sam na sveučilištu, a sa familijom sam stanovao u slikovitoj vili koja je stenjala na propuhu.

Chicago u mom sjećanju: moćne naslage leda uz obalu jezera, zagonetna platna njemačkog melanholika Anselma Kiefera u Art Institute of Chicago, gipko tijelo asfaltne zmije Lake Shore Drive što teče uz obalu i klasicističko pročelje Hotela ‘Drake’ što bljesne za okukom, tjedni polarne zime sa živim srebrom ispod minus 25, tamne sunčane naočale  i kristalno modro nebo, nigerijski taksisti sa zavidnim poznavanjem svjetske politike, noćno ljubljenje sa Ericom na rubu klizališta i njen tamnoplavi, skoro crni šal što sklizne na zemlju pod zvjezdanim nebom, mangupsko uživanje na račun lascivnog bosanskog vica na nekom službenom prijemu, miris filteruše za stalnim stolom u Unicorn Cafeu, smijeh, još više od smijeha, istraživački centar i široka drvena ograda terase koju smo mi pušači – gostujući profesori i poslijediplomski studenti iz Rusije, Italije, Grčke i drugih balkanskih zemalja – za lijepa vremena na brzinu pretvorili u šank, uz koji smo pripovijedali šale i pametovali ni o čemu uopćeno i o svemu posebno, to znači, o čudnovato lijepim  protuslovnostima sa kojima se u globalnom okviru sporazumijevaju lokalne kulture, na primjer o otuđujućem učinku kojeg je izazvalo gledanje predstave na velikoj sceni sveučilišnog teatra, predstave s plesom i glazbom bez pjevanja, sa dervišima koji se vrte sa bijelim fesovima i bijelim hlačama, i gledaj, koji šok, žene među plesačima, zaprepaščujuća novost o kojoj bi se ovaj muslimanski red prije četvrt stoljeća usudio samo sanjati, i u kojem ples poimaju kao obredno komuniciranje s Bogom, mada ga sada prodaju kao ‘izvozni artikl’, živi vrtuljci u čudnovatom stanju pomjerenosti, susret s njima mi je bio uskraćen na mom prvom putu u Tursku, onda kad sam u ljeto 1982. u Londra Kampu nad Istanbulom sišao sa bugarskog tovarnog kamiona i iz autostopera se preobratio u korisnika udobnih autobusa sa stjuartima, koji su dijelili hladnu vodu u staklenkama i mirišljivom vodicom škropili lica i ruke putnika, i naša,  kad smo Mojca i ja polagano napredovali do pješčanih kupola Kapadokije, do varošice Konya, gdje se u XIII stoljeću rodio sufijski mistik Džalal al Din Mohamed Rumi ili Mevlana, perzijski pjesnik i ustanovitelj reda vrtećih derviša, njegov zelenoplavi turban stoji na sanduku u raskošnoj grobnici koja privlači brojne hodočasnike vjernike, mada derviši rijetko nastupaju, u svom mjestu samo na obredni praznik jednom u proljeće, dakle za gledanje predstave sam se mogao obrisati pod nosom i utješiti se kupovinom blijede razglednice, a da ni slutio nisam sretni susret sa tim neobičnim plesačima mnogo kasnije, jako drugdje, u predgrađu Chicaga, kuda je derviše iz Konyje doveo širokogrudni mecenski program tursko-američke obitelji Keyman, sa ciljem da širi tursku kulturu i svijest o narodu kojeg su na kraju Prvog svjetskog rata obilježili autoritarni nacionalizam Kemala Ataturka i sunitski islam, vojne vlade i državna kontrola nad vjerom, čežnja za prijemom u europski klub i ranjeni ponos, glava u Europi i noge u Maloj Aziji i negdje između srce Turske, koje treperi između ideja i tehnologija Zapada na jednoj i običajima i vrjednostima Istoka na drugoj strani, kuca u uzbudljivom ritmu neprestalnih preobražaja koje zahtijeva sijamski blizanac modernizacije i zapadnjaštva, kuca u ritmu kojeg je vrlo lijepo pretočio u riječi Orhan Pamuk, romanopisac i esejista nagrađen Nobelovom nagradom za književnost, tačno one godine kad sam živio u Chicagu, zato je njegovim nastupima poskočila cijena i fond obitelji Keyman nije bio dovoljno dubok da bi ga doveli na sveučilišnu pozornicu, ali to zaista ne može biti nikakva prepreka da čovjek ne čita njegovu prozu, što sam na kraju krajeva radio još u ranim devedesetim, kad sam ga čitao još u engleskim prijevodima, koji su skupa sa Nobelovom nagradom podstakli i slovenačke izdavače, te je slijedio niz Pamukovih knjiga na slovenački jezik, između njih ‘Istanbul: sjećanja na grad’ (2007), 2008. romani ‘Bijela tvrđava’ i ‘Ime mi je crvena’  i godinu dana kasnije  roman ‘Crna knjiga’, a prošle godine još roman ‘Snijeg’ i kronika ljubavi pod naslovom ‘Muzej nevinosti’, zaista primjerno mnogo naslova, čak neposredno sa turskog koji nam širom otvaraju vrata u svijet tog značajnog ‘izvoznog artikla’ Turske, ‘Prousta sa Istoka’ kako je međunarodna književna kritika nazvala Pamuka, koji je tehnike pripovijedanja učio u modernoj, francuskoj, engleskoj i ruskoj književnosti, baš u onolikoj mjeri u kolikoj je posezao u riznicu priča iz hiljadu i jedne noći i u stihove Hafiza, Firdusija i Omara Hajama, da bi napravio opsežne i istovremene prefinjene umjetnine čije je osnovno gradivo legura osobnih doživljaja i odvaganih razmišljanja što porađa novi kvalitet, dakle književno djelo  koje je opće dostupno upravo zato jer se ne odriče usidrenosti u lokalno iskustvo i može učiniti da priče o životu turskog zajedničkog duha uvjerljivo govore čitateljima u više od 25 jezika, dok Pamuk na engleskom govori studentskoj publici na sveučilištu Columbia  u New Yorku, gdje predaje o književnosti, ako ne već o vlastitom životu, kojem je glavne smjernice zacrtalo odrastanje u patricijskoj građanskoj obitelji svjetovnih muslimana u Istanbulu, gdje se rodio 1952. i zrio pod kišobranom filozofskog egzistencijalizma, kojeg je Pamukov otac  donio sa pariških studija, pohađao je američku školu na Bosforu i našao inspiraciju za svoje knjige posebno o rascvjetu Turske nakon Drugog svjetskog rata, a posebno u hibridnim oblicima, koje je razvio rodni grad koji se doslovno proteže na dvama kontinentima i utjelotvoruje most između istoka i zapada u istoj mjeri u kojoj ga pretače u riječi Pamukova umjetnost, u koji nas zapleteni i privlačni putevi vode u prošlost zato da bi dobili bolje ishodište za istraživanje sadašnjosti sa vjerom i razumom, strašću i dvojbom u glavnim ulogama, a njihovi međusobni sporovi predstavljaju središnji predmet Pamukove umjetničke pozornosti, što lijepo vidimo u knjizi ‘Istanbul: sjećanja na grad’, gdje se islamske tradicije suočavaju sa američkom popularnom kulturom, da bi u romanu ‘Snijeg’ nastao spor između urbane ljevičarske gerile i starinskog muslimanskog društva, u romanu ‘Ime mi je crvena’  trenje je izraženo slikarskim tehnikama renesansnog portreta i otporom kojeg prema novostima osjećaju tradicionalni sultanovi slikari, dok u ‘Muzeju nevinosti’ karakteristična zapadna ustanova, muzej, nastupa u ulozi kolekcionara najosjetljivijih dodira u zaljubljenoj duši istanbulskog mladića, otkrivajući nam sentimentalni pogled na poratni društveni život, obrede dvorenja i navade kupovanja, tajne zavođenja i kroćenje strasti, kanalizirane u skupljanje predmeta koji izazovu neželjeno sjećanje i probude već davno zaboravljene događaje, čineći od Pamukove knjige nekakvu komoru za lebdenje između ‘ne više’ i ‘ne još’, u kojoj nalazimo  utočište svi mi usamljenici, klovnovi, čudaci i drugi zaljubljenici koji ne dozvoljavaju da im se oduzne pravo na snove, iako o tuđim snovima, jer smo na taj tihi i duboki način svjesni da ‘ja’ postane ‘ti’  tek u spasiteljskoj svjetlosti umjetničkog djela koja pršti iz knjiga Orhana Pamuka, objavljenih u modernoj Turskoj, gdje se na kraju vladavine generala pokušava nametnuti ‘islamska demokracija’ koja je u međunarodnoj politici  sigurna u sebe, a prema unutra je represivna, približno stotinu kritičnih novinarskih pera sjedi iza rešetaka u državi u kojoj Pamuk ne uživa u opravdanoj slavi i popularnosti samo zbog knjiga, nego i zbog povremenih a uvijek kritičnih i itekako zapaljivih političkih komentara koji mu nemalo puta nabace sudsku tužbu i sudski progon, ne jednom je morao tajno bježati iz Turske gdje su mu nacionalisti prijetili smrću zato što je kritikovao negiranje genocida nad Armencima, kojeg su nakon raspada carstva i nakon Prvog svjetskog rata počinile otomanske vojne snage, mrtvih Armenaca je bilo milijun ili milijun i pol, zavisno od toga ko je brojao, a neovisno od brojki u očima moderne turske vlasti zaista nije bilo genocida, nego možda ‘samo’ pojedinačna ubistva, kao da na meti raspadajućeg carstva i njegovih ostataka na kojim je izrasla moderna Turska nije bila eksponirana posebno ova ili ona narodna zajednica, zato su Pamuka optužili za prezir do turskog identiteta, ali Pamuk nije dozvolio da ga ubjede, on govori iz osjećaja dužnosti koji tjera pisca da se suoči sa cjelovitom povjesnom pričom naroda kojem pripada, a pri tome je sve vrijeme u punoj mjeri svjestan  da govoriti istinu znači izazivati društvenu stabilnost i kritizirati vođe čija se moć temelji na nametnutom suglasju o zajedničkom gubitku sjećanja i prihvatanju fraza o veličini naroda: to je izazov koji za svaku vlast predstavlja pisac.

Delo, Sobotnja priloga, 3.03.2012. 

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Autor 8.3.2012. u 14:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija