Almin Kaplan: Podijeljen Mostar njeguju svi, i jedni, i drugi, i treći!

Autor/ica 👤Goran Sarić 12.8.2016. u 09:23

Povezani članci

Jednom godišnje, u cvjećarama
Susreću se dva Mostara
Na godišnjice poginulih sinova

Almin Kaplan je rođen u Mostaru, 1985. godine. Piše poeziju i prozu. Objavljivao je u knjižvnim časopisima: Most, Motrišta, Slovo Gorčina, Idiot, Koraci, Sent i drugim. Urednik je portala za književnost i kulturu Strane. Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine. Nagrađivan i zastupljen je u tri antologije savremenog pjesništva. Autor je tri knjige: Biberove kćeri (2008.), Čekajući koncert roga (2013), Ospice (2014.).

Živi na selu Pješivac-Greda kod Stoca.

I ti i drugi naš gost u Herzegovina lodges, pjesnik Asmir Kujović imate stihove – ti i čitavu pjesmu! – posvećenu gradskim psima. Otkud ta, čini mi se, skoro fascinacija ovim tužnim, na našim ulicama gotovo neizbježnim bićima?

Ja volim pse, ima nešto u njihovom pogledu, i tužno i utješno istovremeno. Dok sam studirao svako jutro sam prolazio Lenjinovim šetalištem pored jedne kuće u parku, ispred je bio pas, zapušteni crni labrador, nikada ga nisam pomilovao ili mu se na bilo koji način obratio, ali se jesmo bezbroj puta gledali, vremenom smo se zbližili, moglo bi se reći da smo se i sprijateljili. Meni su te njegove crne oči bile utjeha u gradu u kojem tada nikoga nisam poznavao. U gradu u kojem sam se osjećao strancem imao sam tog bezimenog crnog prijatelja čiji me je pogled pratio dok bih oprezno koračao trotoarom i pazio na strah – da se ne uzburka.

Ali moja pjesma “Gradski psi”, ako mislite na tu pjesmu, ne govori o tim divnim bićima, već o ljudima koji su zauzeli njihovo mjesto pa sad sjede po trotoarima (u kafanama) i mjere obime glava slučajnih prolaznika, oni su čuvari gradova, kolektivnih identiteta, ljekari opće prakse, negatori svega i svačega, bukadžije, psi na dvije noge, onaj mutni talog života koji se u nevrijeme podiže i vodu muti. O njima je ta pjesma.

A građani, njih kao da šiba bič tvoje moćne spisateljske ironije. Evo stihova iz jedne tvoje pjesme:

Građani

Kad ih pitaš
Jesu li imali štimera klavira
Oni se okreću
Kao da ih neko doziva

Riječ je o pjesmama iz moje neobjavljene knjige pod naslovom „Mostarska zbirka“. Jedan prijatelj mi je rekao kako je to ustvari roman u stihovima o Mostaru. Šta god da jeste, ta knjiga je moj doživljaj grada u kojem sam proveo mnoge godine života, tu sam završio srednju školu, zatim fakultet, tu danas i radim. Mostar se toliko pomiješao sa mnom da me je prisilio na komunikaciju. Svaka pjesma iz Mostarske zbirke je otisak grada na mojoj koži, ili čemu već drugom. Svaki grad pa i Mostar ima svoje mitove, obično neko prošlo („bolje“) vrijeme s kojim mjeri sadašnjost. Iako znamo da to nije tako, to treba razumijeti, utješno je u mitove vjerovati. Ali isto tako u mitove treba barkati, treba ih ljuljati, treba ih rušiti, to je zdravo. Ne bih dalje objašnjavao svoju pjesmu, nezahvalno je, ona je tek jedan mali prstić u oko i ništa više.

Koliko je danas, u našim gradovima, uopšte pravih građana, onih s izgrađenom urbanom sviješću i odgovornošću za, na primjer, aktivno djelovanje u društvu, za očuvanje prirodne okoline i slično?

Ne znam odgovor na to pitanje jer ne znam šta podrazumijeva riječ „građanin“, ali ako je to ovo što Vi kažete, onda građana danas skoro i da nema. Mi svi mislimo da smo rođeni za velike stvari, to je, bit će, jedna od važnijih odrednica naših mentaliteta. Nekad mislim da su ovdje promjene nemoguće zato što bi svi da budu na čelu, da ih predvode. Ne moramo biti revolucionari kako bismo bili korisni za društvo, nekad je dovoljno smeće ne baciti kroz prozor na autu. Da bi s tim postigli mnogo govori činjenica da to nismo u stanju uraditi. Neko je rekao da ljudi koji iza sebe u javnim zahodima ne puštaju vodu, poslije ubijaju u ratu. Ima tu istine. Građanin kao odrednica danas ima nešto užasno u sebi, nešto pomalo fašističko. Britanci danas vjeruju da su za Brexit glasovali uglavnom seljaci, oni su po mnogima započeli i rat u Jugoslaviji… Kad kažeš „građanin“ ti automatski na drugoj strani imaš „seljak“, baš kao kad izgovoriš „Bošnjak“, na drugu stranu stane „Hrvat“. Pogrešni su ti naši identiteti, na brzinu su skovani, klimavi su. Čim neko kaže da je „građanin“, Bošnjak, Hrvat, ja stavim prste u uši da ne čujem koliko škripi, jer se ježim…

Ja sam, naravno, mislio na nešto što se kolokvijalno naziva građansku svijest, a koja, uz ostalo, podrazumijeva sviklost, pa i, do izvjesne granice, srođenost s drugim, drugačijim. S druge strane, većina naših sela su i prije rata bila jednonacionalna. Rat u BiH su mnogi, mislim da je tu bio i veliki arhitekta Bogdan Bogdanović, nazvali (i) urbicidom, ubijanjem grada. Na to sam mislio, ne negirajući, naravno, da ima jako mnogo ljudi sa sela koji nisu pristali na rat i ubijanje. Slažeš li se s takvim ocjenama?

Naše društvo je uglavnom ksenofobično. Ovdje se ljudi rijetko odlučuju da probaju drugačiju hranu od one koju stalno jedu a kamoli nešto drugo. Nema neke razlike između čovjeka sa sela i čovjeka koji živi u gradu, sve je to u pet deka. Naši gradovi najčešće nisu onakvi kakvim ih se mi rado prisjećamo, puno su neozbiljniji nego što smo mi spremni priznati. A to je zato jer se nije imalo vremena da ih uozbiljimo. Puno je korisnije i zdravije pozivati na odgovornost sve ljude zajedno, kako za ono što se desilo devedestih tako i za ovo što se danas dešava, ne treba ni na koga upirati prstom, ljudi treba da shvate da u ovom društvu nema nevinijih, nema boljih, nema lošijih kolektiviteta. Kad bi ponovo počeo rat, opet bi neki teoretičar književnosti pucao po Sarajevu ili po Banjaluci, možda opet neki šekspirolog koji nam trenutno drži lekciju iz morala, čita, ide u pozorište, sluša klasiku...

Almin Kaplan

Ti si, po mom sudu, prije svega pjesnik kratke forme u kojoj “caruju” otklon od stvari i bića, mostarski ironični duh i neočekivani obrti, nesvakidašnje vizure stvari. Evo dobrog primjera, iz pjesme “Minareti”:

Ovdje su i minareti
U pripravnosti
Da ubodu
Boga
Ako mu se omakne
Pa umjesto na oblutak
Međunas
Zaluta njegova noga

Je li to – ironija, poigravanje tabuima – tvoj način da izdržiš ovo, ne samo u nas gromoglasno odsustvo Boga?

Ja ni ne znam koliko su moje pjesme duge ili kratke, tek sad, kad ste mi skrenuli pažnju, ja vidim da je ovo kratka pjesma. Ona je meni puno duža, valjda ja još vidim one viškove od kojih sam je oslobađao.

Strašno je to koliko boga danas nema. Najmanje ga je tamo gdje bi ga najviše trebalo biti. Od boga su napravili strašilo, s njim uglavnom prepadaju neposlušne ovčice da se ne odmetnu od stada. Ti božiji ljudi, da ih tako nazovem, hodže, svećenici, popovi možda i vjeruju u boga ali sve su prilike da bog ne vjeruje u njih. Bez mašte nema boga, baš kao što nema ni književnosti, ali „matematičara“ je svugdje, i u religijama i u umjetnosti, mislim na one koji kroz brojke pokušavaju spoznati, na one kojima je bog dao koji koeficijent više inteligencije a oduzeo im sposobnost da promišljaju van ustaljenih formi, da maštaju. Oni traže materijalne greške u književnom tekstu, paze da u molitvi riječi izgovaraju onoliko puta koliko je to predviđeno, oni vole formule i tačna rješenja. Takvi ljudi su opasni, njima je „osjećaj“ slabost, oni znaju napamet svetu knjigu ili Njegošev Gorski vijenac, ali to je sve, oni to samo znaju. Takvi su protjerali boga. Takvi će nas sve protjerati.

O ovome je lijepo govorio Drago Bojić. On kaže: „Vjera je okovana, zakovana religijski“. Svaki istinski vjernik bi to trebao da vidi a samim tim i da se pobuni, jer je sve drugo teški grijeh.

Dragi su ti veliki, neočekivani kontrasti i obrti, koji često čitaoca, da tako kažem, zateknu na krivoj nozi. Koliko to činiš svjesno, a koliko to iz tebe, kao u donjem primjeru, progovara podsvijest, kreativno neizrečeno koje se, u rijetkim trenucima, kao samo od sebe pretače na papir. Evo te sjajne pjesme kao primjera:

Jutro, zimsko

U zimska jutra
Grad je maglom umotan
Ko dijete u pelenu
U onu končastu
Što je majka pere na ruke
Kraj rijeke
Brze i hladne
Čučeći, šuteći…
Dok je čeka stražar
Koncentracionog logora
I puši

Hvala Vam na komplimentima. Drago mi je da je su te pjesme našle čitaoca.

Pa ima tu svega, u svima nama su gomile artefakata koje prikupljamo godinama, svatko od nas u sebi nosi svoj atelje. U mom slučaju to su gomile riječi i slika koje u jednom trenutku nađu svoje mjesto i ukalupe se, poslije ih ja sređujem, liverišem, u tome nekada uspijem, nekada ne. Ima tu jako puno svjesnog, ali i nesvjesnog koje mi je također bitno, ne bih ga se nikada odrekao. Volim kontraste inače, ostvarujem ih svjesno. Ali to je sklizak teren, lako se ode u banalno…

Koliko si čitao velikog srbijanskog pjesnika Vaska Popu. Ovo je veoma ciljano pitanje, jer me tvoje pjesme – sažete, precizne, duhovite – u najboljim trenucima podsjećaju na autora, između ostalog, i sjajnog ciklusa pjesama “Vrati mi moje krpice”?

Dok odgovaram na ova pitanja u hrpi knjiga na mom stolu mogu da prepoznam Popinu “Koru”. Vasko Popa je za mene veoma važan pjesnik, jedan od onih koji su mi pokazali dijelove svijeta koje nikada do tada nisam vidio, ali isto tako, način na koji su to uradili je za mene bio novina. Dok sam bio još mlađi jako mi je bio važan ciklus “Vrati mi moje krpice”. Padni mi samo na pamet/ Misli moje obraz da ti izgrebu// Iziđi samo preda me/ Oči da mi zalaju na tebe… Sjećam se dana kada sam s Bulevara na staklenoj banci u Mostaru vidio veliki grafit “Vrati mi moje krpice”, to nije bilo davno, prije koju godinu, tad sam se jako obradovao, taj stih na betonskoj gromadi je nešto najljepše što mi se zadnjih godina s Mostarom dogodilo. Popina knjiga koja je na mene ostavila snažan dojam jeste njegova “Kora”, pogotovo taj ciklus “Predeli”: Majušno sunce/ Sa žutom kosom od duvana/ gasi se u pepeljari// Krv jevtinog ruža doji/ Mrtve trupce čikova// Obezglavljena drvca čeznu/ Za krunama od sumpora// Zelenci od pepela njište/ Zaustavljeni u propnju// Ogromna ruka/ Sa žarkim okom nasred dlana/ Vreba na vidiku. To je to.

Tito je, da tako kažem, čest “gost” u tvojim pjesmama. Zašto? Šta miliš o tom čovjeku i vremenu u kojem je živio, makar ga pamtio samo iz priča? Interesantna je, recimo, pjesma o susretu Tita i Isusa Hrista. Možeš li nam reći kako je nastala i šta te je motivisalo da je napišeš?

Mlada stabla

Isus zajedno sa Titom, ovnoć, kada spava grad
Sa sjekirom i kosjerićem
Obilazi mostarske aleje
Traže stablo mlade lipe
Da od njega istešu grane za križ
Isusu kad dođe u goste
Drugu Titu

Eh, Tito i ja, svega je tu bilo. Moj odnos prema Titu se mijenjao s godinama, pamtim ga još iz bukvara, uspio sam prvi razred osnovne završiti prije nego su sve pokvarili. Sjećam se da su ga tada svi voljeli psovati, to je bila ona nesretna 1991/1992, a kad je puklo, u podrumima, za vrijem granatiranja, osim Alahovog izgovaralo se još samo Titovo ime. Onda su ga godinama nakon rata pokušavali osporiti i svašta mu prišiti, a danas, kad su ti (kritičari Tita i ujedno nacionalni dušobriznici) potrošili svoju šansu, opet čujem običnog čovjeka kako zaziva Tita. On je postao neka vrsta mučenika, on trpi za sve nas, on kod običnog čovjeka ima skoro pa status sveca, ne zato što je on to bio, već zbog toga što su se ovi danas previše zbližili s vragom.

Ko je Zejna, “glavni lik” mnogih tvojih pjesama?

U Mostarskoj zbirci se na nekoliko mjesta pojavljuje ime “Zejna”, ona je starica, njeni sinovi žive po dalekim kanadama i australijama, ili leže po grobljima, ona živi sama, kad joj dođu drva ona moli sina od komšije da joj ih ubaci u podrum, onda mu da deset dolara da popije sok, legende kad je vide, prave se da je ne poznaju iako su baš kod nje do rata sijelili i mezili, dok je na njenom licu bilo osmjeha i dok je u kući osim nje bilo još živih. To je Zejna, žena, majka, kad je god vidim da parkom prolazi dođe mi da viknem onaj Sidranov stih: “Travnjaci mirno!”

Često u pjesmama pominješ i demenciju. Je li ti ona možda simbol, ili metafora mentaliteta koji stalno iznova zaboravlja, i ponavlja iste greške?

Na neki način jeste, ali to je više ukras ljudima, starcima koji su ostali razapeti između “ove” i “one” njihove države koje već odavno nema i koje se još samo rijetki prisjećaju na pristojan način. Oni su dezorijentirani, zbunjeni, pokidani, oni u tom bunilu odlaze i traže mjesta koja odavno ne postoje, baš kao što se pokušava opipati amputirani ekstremitet. Ovdje se nešto ozbiljno dogodilo s vremenom, kao da ga je neko dobro promućkao.

U puno tvojih pjesama je upadljiva simpatija za tzv. “malog”, običnog čovjeka, totalno zaboravljenog i zapostavljenog od strane političara koji žive raskošnim, da ne kažem – raskalašnim životom. Šta je potrebno da se ovaj narod, njegovi “građani, seljaci i poštena inteligencija” probudi i ustane protiv te, čini mi se, potpuno odrođene kaste čija vlast, čini mi se, najvećim dijelom počiva na sloganu Divide et impera?

Običan čovjek u sebi nosi poeziju, on je književno zanimljiviji lik, u njemu preživljava jezik, tradicija uopće. Političari su tu privremeno, oni postoje samo u vremenu koje ih je dalo, njima vječnost nije namijenjena, oni su neprirodni za razliku od “malog” čovjeka, nemaju stila, njihov život nije samo neetičan već i neestetski. Oni su daleko od umjetnosti u svakom pogledu, vrlo ih je teško uglaviti u, recimo, pjesmu. Ja lično imamo osjećaj da bogohulim kad to činim. “Običan”, “mali”, “nevidljivi” čovjek je jedini dokaz da boga možda i ima. A kako se pobuniti? Ne znam odgovor na to pitanje. Ako se to jednog dana i dogodi, mislim da niko od nas za to neće imati naročite zasluge. Narodi na Balkanu žive u strahu, to je tako oduvijek. Njima strah treba, oni ne znaju bez njega, stoljećima su mučeni i muka je postala njihovo prirodno stanje. Oni ako u boga i vjeruju, vjeruju samo zato što ga se boje. Oni poštuju učitelja jer ga se također boje. Boje se i roditelja, političara.

U tvojim stihovima je vrlo malo vedrine. Nadam se da ti je život u Mostaru barem dijelom drugačiji. Kako izgleda jedan tvoj običan, prosječan dan?

Moj prosječan dan izgleda ovako: ustajem se između devet i deset, prvih sat vremena pijem kafu i slušam muziku, ili čitam, onda pišem, brišem, tako sve dok ne pođem na posao. Radno vrijeme mi traje do 19 h, onda se vratim i opet čitam, gledam filmove, ili se vidim sa prijateljima. Ništa strašno. Često mi ljudi kažu da mojim pjesmama fali vedrine, ja toga nisam svjestan, ne vidim to tako. Ja pišem onako kako osjećam svjet i ne bih mogao drugačije. Odnosno, ako bih to radio drugačije onda pjesma ne bi imala šanse da bude i poezija. Mostar je tužan grad.

Ovo mi je, od mnogo dobrih, možda najbolja, mada strašna, minijatura u cijeloj knjizi:

U cvjećarama

Jednom godišnje, u cvjećarama
Susreću se dva Mostara
Na godišnjice poginulih sinova

Sreću li se, ikako, “dva Mostara”? Ima li nade za podijeljeni grad?

Kad sam pregledao film “Obrana i zaštita” od Bobe Jelčića, ja sam rekao ma nema teorije, nije ovo ovako. Mislio sam da su u filmu pretjerali i da ne postoji niti jedan jedini građanin Mostara koji ne prelazi sa jedne na drugu obalu. Onda sam se raspitivao, s nekim ljudima pričao i shvatio da u filmu nimalo nisu pretjerali. I danas postoje ljudi koji ne prelaze s jedne na drugu obalu. O čemu tu još da pričamo. Takav Mostar njeguju svi, i jedni i drugi i treći, pod trećim ne mislim na Srbe jer ih u Mostaru skoro i nema. Treći su ovi koji zagovaraju jedinstveni Mostar, “građani” o kojima je gore bilo riječi.

(Intervju obavljen povodom Kaplanovog gostovanja, skupa sa A. Kujovićem, na Kulturnom ljetu u Lodges, na Boračkom jezeru, u petak, 12. avgusta u 20 sati i 30 minuta.)

Goran Sarić