Almin Kaplan: Poezija zazire od pravovjernosti

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 21.8.2014. u 17:06

Almin Kaplan: Poezija zazire od pravovjernosti

Ospice funkcionišu i kao roman, koji ima svoje likove i čije sudbine je moguće donekle pratiti. Kako god, ova knjiga mi je bitna, jer sam s njom uspio posložiti jedan dijelić svog života. Bar se tako osjećam. Ali isto tako se nadam da sam je uspio učiniti vrijednom pažnje za čitalačku publiku

Razgovarala Amila Kahrović Posavljak- Oslobođenje

Objavili ste zbirku poezije Ospice. Jeste li imali svoj poetski credo?

Ne znam jesam li imao svoj poetski credo. Nisam o tome razmišljao. Vjerojatno, ako bih se malo više pozabavio sobom, da bih uspio naći nešto što bi se moglo detektirati kao nekakav pjesnički credo kojeg sam se držao. Hoću reći da vjerovatno postoji nekakav kod od kojeg u određenoj mjeri zavisi to o čemu pišem, pa i to kako pišem. Međutim, moje poetski credo je nešto što u ovom trenutku ne mogu precizno odrediti. Što se tiče knjige Ospice, ja sam se tu prvenstveno htio obračunati sa djetinjstvom. Usuđujem se reći da sam pišući ovu knjigu nastojao spasiti od isčeznuća mirise koji su mi bili bitni i koji su na određeni način odgovorni za ono što ja danas jesam. Mirisi o kojima govorim su nešto po čemu ja prepoznajem vrijeme koje je sad već poprilično daleko iza mene. Pri tom sam znao da je djetinjstvo tema koja ne dopušta da joj se olahko pristupa  jer je već dovoljno puta obrađivana. Dakle, djetinjstvo kojim se bavim u Ospicama je zahtijevalo jedan drugačiji pristup kako bi ta knjiga bila vrijedna pažnje. Trudio sam se da rečenice izlaze iz usta djeteta. Nastojao sam to postići kroz određeni ritam i kroz određenu, djetetu svojstvenu logiku. Osim toga, Ospice funkcionišu i kao roman, koji ima svoje likove i čije sudbine je moguće donekle pratiti. Kako god, ova knjiga mi je bitna, jer sam s njom uspio posložiti jedan dijelić svog života. Bar se tako osjećam. Ali isto tako se nadam da sam je uspio učiniti vrijednom pažnje za čitalačku publiku.

 Pomalo neuobičajeno ste tretirali formu. S jedne strane ste odmakli od uobičajene pjesničke forme, s druge strane se nista usiljeno igrali formom kako je to običaj u našoj inačici postmodernizma. U čemu je tajna?

– Ja sam sklon postmodernizmu. Dosta čitam autore koji se igraju formom i koji na taj način doprinose književnosti. U mom slučaju je forma jako bitna i u nekakvoj je ravnoteži sa temom. Hoću reći da formi pridajem važnost koliko i temi. Još uvijek nisam spreman ići do te mjere da mi forma bude jedina važna, odnosno da mi tema bude sporedna, ili već, kako to vole reći neki postmodernisti- da mi tema bude sasvim slučajna. Međutim, nisam se od uobičajene forme odmakao kako bi napravio tek nešto drugačije. Naravno, bilo je i toga, ali, kako već rekoh, formi se nisam posvećivao na uštrb teme koju sam tretirao. Na neki način je i tema bila ta koja je određivala formu. S obzirom da je proces pisanja tog rukopisa trajao u kontinuitetu, i s obzirom da sam do forme dolazi pisanjem, forma je također nešo čime sam pokušao govoriti.

 Vaš je poetski izraz autentičan. Koliko vi, nakon teorija intertekstualnosti, uopće vjerujete u autentičnost?

– Drago mi je da tako mislite. Međutim, koliko je sve to autentično i koliko sam se uspio otrgnuti uticajima pisaca koje čitam, ja to ne znam. Ali znam da sam tome težio. Jesam li uspio i je li taj uspjeh značajan – o tome neka sude oni koji budu knjigu čitali. Nakon toliko književnosti jako je teško govoriti o autentičnosti. Mada mislim da je moguće postići izraz koji bi bio autentičan, ali isto tako mislim da to zahtjeva ozbiljan rad, odnosno jednu predanost. Danas ljudi nisu baš spremni na takvo što. Mi živimo u doba površnosti. Pisci često ignoriraju književnu tradiciju misleći da se na taj način obračunavaju sa kanonima. To je pogrešno. Da bi se obračunao sa tradicijom, ti tu tradiciju moraš najprije upoznati. Tradicija se, kako to reče Eliot, ne nasljeđuje – ona se mukotrpno stiče. E baš od toga da li si tradiciju stekao zavisi da li ćeš uspjeti biti autentičan. Hoću reći da je neophodno poznavanje određenih književnih obrazaca kako bi se izbjeglo ponavljanje.

S obzirom da je Vaša poezija sastavljena uglavnom iz jednostavnih rečenica i svakodnevnog jezika. Kako vidite pitanje kompozicije?

– Kompozicija je za pjesmu jako bitna. Ona je bitna za svako umjetničko dijelo. Moglo bi se reći da pjesničke slike gube svoju snagu ukoliko nisu komponirane na njima svojstven način. Pjesnička slika zahtjeva ustvari određenu kompoziciju i ti kao autor si dužan zadovoljiti njenu potrebu. Za pjesmu je od vitalnog značaja, ako to tako mogu reći, redosljed slika. One moraju imati svoju logiku i čitaocu moraju biti dostupne na način da ih uspije sam slijediti logikom koju mu ti kao pisac namećeš.

U pjesmi o ocu opisujete oca u unifromi JNA, i pokazujete zapravo jednu vrstu epske svijesti koja je vladala i u tim uniformama.

– Za vojne uniforme je jedino bitno da su vojne i da su uniforme. Da li se radio o uniformi ove ili one vojske – i nije bitno. Ovdje je problematično uniformisanje samo po sebi. Ovdje je problem što smo mi uniformisani i kad ne nosimo uniforme. Danas ulicama marširaju vojnici koji vjeruju da su civili. Ovdje su ljudi stalno u pričuvi i kad ih se mobilizuje oni bez razmišljanja trandaju u smrt. Naše stanje je stanje rezerve. Naravno da tu ima riječi i o epskoj svijesti kojom smo zaraženi. Ovdje je još uvjek prisutna riječ junak i mnogi joj se bez razmišljanja predaju. Narodi koji su na niskom stepenu civilizacije nemaju drugog izbora – oni moraju poginuti za domovinu da bi postali vječni. Ovdje ljudi imaju svoje okrajke koje nazivaju domovinama i za koje im bude čast poginuti.

Može li poezija predstavljati autentičnu formu otpora?

– Poezija je sama po sebi otpor. Danas, samo ako čitate poeziju, vi se na neki način suprotstavljate teroru mase. S obzirom da je poezija nešto što se danas rijetko konzumira, vi, ako ne pristajete na to pravilo, činom čitanja poezije pružate otpor. Poezija je zapostavljena do te mjere da ju čitati predstavlja autentičan čin. Nažalost. Međutim, s obzirom da imamo jedan srtmoglavi pad sistema vrijednosti, tako ni poezija više nema onu efikasnost kakvu je imala u prošlosti. Prije se dešavalo da jedna pjesma štampana u nekom književnom časopisu uzdrma Evropu. Danas je to nezamislivo. Danas jednu Dubiozu Kolektiv slušaju političari. Šta onda možemo očekivati od pjesme koja na jedan mnogo suptilniji i diskretniji način te iste političare kritikuje.

 U Vašoj poeziji je prisutna figura Boga koji hekla svijet. Je li Bog u poeziji banaliziran i dijalektiziran između sveopćeg oprostitelja i sveopćeg kaznitelja?

– Bog se u stvarnosti doživljava, ili već predstavlja kao sveopći oprostitelj ili već sveopći kaznitelj, čime ga se, dakle, ustvari banalizira. Boga koriste kao strašilo za ptice koje bi se mogle oteti kontroli i spustiti na zabranjene posjede. Bog, odnsono vjera, prije svega zahtijeva maštu. Poezija se uvijek bori protiv banalizacije. Problematična je stvarnost. Bog traži komunikaciju i ne dozvoljava da ga se uzima zdravo za gotovo. Dajući mu različite kontekste ja sam ustvari nastojao taj dobri entitet približiti, najprije sebi, a zatim i mogućim čitaocima.

Vratimo se poeziji. Čini se da se u BiH javljaju različite tendencije i svaka od njih misli da je prava. Poznaje li poezija ovakvu vrstu pravovjernosti?

– Ako i od čega poezija treba zazirati, onda je to pravovjernost. Ne podnosim ljude koji se predstvaljaju kao nositelji jedine istine. Poezija je teren gdje se stvari propituju a ne mjesto gdje bi se neko trebao moliti. Za takvo što imamo specijalizirane ustanove. Nemam ništa protiv različitih tendencija dok god one ne isključuju jedna drugu. Kad kažem isključuju onda mislim na to da one jedna drugu nastoje poništiti samo zato što ne pripadaju istom registru. U redu je da se ljudi nadaju da je njihov put pravi, ali nije u redu da se tako ponašaju. Naročito ne u poeziji. Najveći problem tih „pravovjernih“ je to što poeziju podređuju nekakvim ličnim interesima, ili već nekakvim frustracijama koje proizilaze iz sasvim privatnih konflikata. Nažalost, ovdje prilike stvaraju ljude, a ne ljudi prilike.

A šta biste onda označili kao kič?

– O kiču se danas jako mnogo govori. Svima su nam usta puna riječi kič. Često o njoj govorimo a da ustvari nismo ni svjesni njenog značenja. Nažalost, kič je kao takav prisutan u svim sferama našeg društva, pa i u književnosti. Kič je u našem kontekstu logičan i nije iznenađenje. Jedno nezrelo društvo kakvo je naše, normalno je da ima kiča u ovim količinama. Kad je riječ o književnosti onda ga najviše ima tamo među onim pjesnicima koji poeziju podređuju cilju. Pjesnici koji imaju namjeru prvenstveno zadovoljiti ono što od njih traži, recimo njihova nacija, pjesnici su koji ustvari pišu kič-poeziju. Podcjenjivački odnos prema činu pisanja poezije je garant za pjesmu koja neće imati naročite ili već nikakve umjetničke vrijednosti. Često čitam pjesnike koji nastoje kroz poeziju iskazati patnju vlastitog naroda i vidim da je razlog njihovoj lošoj pjesmi pozicija iz koje progovaraju. Mislim na poziciju mi. Ta im pozicija onemogućava da se razvijaju. Mada mislim da za takve pojave treba imati razumjevanja. Mislim da ih ne treba osuđivati. Također imamo problem sa piscima koji ne čitaju. Koji tvrde da im poezija dolazi poput objave. Ni jedni, ni drugi ne zaslužuju da ih osuđujemo. Za osudu je jedino ako su nam takvi pisci u društvu važne figure. I tu smo svi krivci.

 Poezija često teži da bude angažirana, no taj se angažman često izrodi u već spomenuti kič, baš kao što se i pretjerano insistiranje na književnoj autonomiji koja podrazumjeva dezangažiranost često pretvori u kič. Kakvo je Vaše viđenje toga?

– Ponovit ću: problem je taj što pjesnici čin pisanja potcjenjuju. Pjesma se često podređuje cilju i onda je sasvim normalno da će to biti loša pjesma. Jedan od najvećih problema spomenutih diskursa na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni je taj da se uvijek odlazi u krajnost. Književnost je na neki način, uslovno rečeno, uvijek angažirana. Istovremeno, ona pri tome treba imati i autonomiju. E da bi se postiglo i jedno i drugo, odnosno da se ne bi otišlo u jednu ili drugu krajnost, potrebno je mukotrpno raditi. Koliko ja mogu vidjeti, sukob između dva pomenuta književna diskursa je dobrim djelom generacijske prirode. Javljaju se mladi ljudi koji, ne da ne žele, već ne mogu pjevati o ratu ili postratnoj traumi, bar ne na način na koji su to radili njihovi prethodnici, pa im je takva poezija nepristupačna. S druge strane, oni koji pjevaju i pišu o ratu, ne razumiju da tim mladim ljudima također pripada određeni prostor, te da i oni imaju publiku koja ih čeka. Taj jaz je normalan i neizbježan.

 U bh. javnosti se često posmatra kao sinonimično, ali nije. Kako biste vi poentirali razliku između književnog angažmana i aktivizma koji se, nekako, uvukao u književnosti.

– Teško je povući granicu između ta dva pojma. Aktivizam je novijeg datuma i na neki način se nadovezuje na angažovanu umjetnost. Ali ako bi već morao napraviti razliku, onda bih najprije rekao da je aktivizam akcija koja se izvodi s ciljem da se djeluje na tačno određenu pojavu, s nastojanjem da se tu pojavu preusmjeri, dok književni angažman uzima mnogo veći zalogaj. Književni aktivizam nastoji problem riješiti odmah, dok književni angažman problem riješava dugoročno.

Da li biste se složili da se često izgube granice između književnosti i performansa?

– Da. To je čest slučaj. Performans se uvukao u književnost i pojedini pisci ga koriste kako bi nadomjestili nedostatke vlastite literature. Nemam problem s tim na način da smatram kako se ta dva oblika ne bi ni pod koju cijenu smjela miješati. Moj problem je sa pomnutom pojavom taj što je performans u književnsoti služi najčešće kao nekakvo pomagalo. Kao zakrpa. Ja smatram da književno djelo treba biti dovoljno samo po sebi. Ali isto tako ne mislim da performans može ugroziti knjižvnost.

 U Hercegovini stasava jedna generacija ozbiljnih pjesnika, mogli bismo je čak nazvati uvjetno mostarskom školom. Jeste li spontani ili imate neki program?

– S obirom da škola na neki način podrazumjeva učitelja, onda ljudi o kojima je ovdje riječ ne pripadaju nikakvoj školi. Hoću reći da je u Mostaru bio prekinut kontinuitet kad je u pitanju književnost. Jedan dobar dio prošlosti ovog grada je po tom pitanju ostao prazan. Generacija mostarskih, ili da kažem hercegovačkih pjesnika, o kojoj je ovdje riječ, nije se imala na šta osloniti. Ljudi koji pišu u Mostaru su ljudi koji prije svega rade – dakle čitaju. Ali ono što je od svega najvažnije, grupa koju uslovno nazivate mostarska škola, inače grupa ljudi koji su mi i prijatelji, čita bez predrasude. Tako da odrastati bez učitelja ima i svoje prednosti. S druge strane, tim ljudima nedostaje neko ko bi im svakako mogao olakšati put koji prelaze. Neko ko bi im poneku pjesmu zgužvao i bacio u kantu za smeće. Ne postoji nikakav program, odnosno, u Mostaru se stvari odvijaju spontano. Ono čemu se trenutno teži jeste književni časopis koji bi ovu grupu ljudi zadržao na okupu i koji bi im omogućio da kroz angažman na tom polju napreduju.

 Otrcano je govoriti o poetskim uzorima, ali, evo, šta najviše čitate? Koja je Vaša lična lektira?

– Meni je uvijek najdraža knjiga koju čitam u trenutku kad me pitaju: koja ti je najdraža knjiga. Što se tiče mojih uzora, njih je mnogo i ja ih ne bih ovdje nabrajao. Međutim, pisac kojem se u zadnje vrijeme često vraćam i kojeg isčitavam je pjesnik Marko Vešović. Njegova poezija pripada vrhovima svjetske književnosti. Njegove dvije knjige, Osmatračnica i Kralj i olupina, stalno nosim sa sobom. Nekako se s tim knjigama, da ga citiram, lakše pješači kroz ovaj guravi život.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 21.8.2014. u 17:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija