Almir Methadžović: Don Quijote i etničko čišćenje

tačno.net
Autor 25.3.2015. u 10:32

Almir Methadžović: Don Quijote i etničko čišćenje

Ilustracija: donquijote.co.uk

Bilo kako bilo, Cervantes je u svom remek djelu, ovjekovječio patnju jednog naroda na sebi svojstven način, kroz ironiju i sarkazam. Njegov stil u kojem jedno piše, drugo misli, a njegovi likovi govore treće je zamantao sve cenzore; tek je španski fašistički pisac Ernesto Gimenez Caballero 1932. napisao da je Cervantesov roman jedan od najštetnijih djela jer njegov duhovni sadržaj u korelaciji s kolapsom španske imperije, kojoj je uveliko doprinio demografski, ekonomski, kulturni, i svaki drugi vakuum koji se dobio kao rezultat protjerivanja Maura iz Španije.

Piše: Almir Methadžović

Bježeći od nacističkog progona, njemački Jevrej Walter Benjamin je zapisao svoje posljednje misli koje danas poznajemo kao Teze o filozofiji istorije. U jednoj od tih teza ovaj kritičar kulture je formulirao konstataciju po kojoj ne postoji dokument civilizacije koji istovremeno nije i dokument barbarizma. Roman Don Quijote Miguela de Cervantesa Saavedre, čiji drugi nastavak slavi četiristo godina od objavljivanja 1615. – 2015. je jedan od tih dokumenata civilizacije koji istovremeno svjedoči barbarizmu svoga vremena.

Bistri vitez don Quijote od Manche se svrstava u remek djela književnosti za koje svi znaju a rijetko ko da je pročitao. Dva glavna lika, don Quijote i Sancho Panza su kao književni likovi prešli sve jezičke, kulturne i nacionalne granice; oni su danas dvije univerzalno prepoznatljive figure. Don Quijotov napad na vjetrenjače je jedna od najmetaforiziranijih književnih situacija uopšte koja služi kao imaginarni temelj izraza „donkihotski, donkihoterije, donkihotizam, donkihotijada“. Don Quijote je ili lud, ili idealist, ili vizionar, ili sanjar, možda sve to skupa, a možda nešto sasvim drugo. Ta višeznačnost je proslavila i održava Cervantesov roman kao književni pièce de résistance. Pored Quijota, Sancho Panza je vrlo osebujan lik: isteovremeno i vjeran, i naivan, i promoćuran, i intereždžija; dobrodušni čovjek španskog sela koji voli dobro pojesti i popiti je priča za sebe. On je dovoljno priseban da vidi kako don Quijote nesuvislo srlja, a opet, ne može da shvati da od njegovog gospodara-viteza neće biti puno koristi.

Na prvi pogled radnja u oba dijela je vrlo slična, većina avantura don Quijota i Sancha Panze su komična; don Quijote se u svom deliriju odlučno obračunava sa neprijateljima svih vrsta dok sanja o svojoj djevi Dulcineji. Međutim, Cervantes uspješno pakujući njihove avanture u satiru, ustvari, duboko kritikuje špansko društvo svoga vremena. Danas se većina književnih kritičara slaže da su njegova ironija, satira i anamorfoza, način kojim je on vješto izbjegao cenzuru vlasti i katoličke crkve koja je u to vrijeme još uvijek vrlo žestoko proganjala sve duhovne i moralne neprijatelje. Cervantes je tako u samom početku svog romana u nekoliko situacija lišio don Quijota zdravog razuma, dodao mu komičnog štitonošu debeljucu, načičkao njihove avanture veselim (ne)zgodama koje su uveliko uveseljavale publiku. Cervantes je na taj način sa sebe skinuo autorsku odgovornost i zbunio svakoga ko bi pokušao da sumnja u njegovo domoljublje koje se uglavnom dokazivalo strahomržnjom prema drugim narodima. Tako su katoličkoj Španiji tokom takozvanog zlatnog doba najveći neprijatelji bili primarno Arapi, Turci pa protestanti, te raznorazni domaći neprijatelji heretici, apostate, itd.

U kategoriji unutrašnjih neprijatelja se nalazila i maurska (morisco) populacija, kako se nazivalo muslimansko stanovništvo koje je nakon potpisane kapitulacije katoličkom kraljevskom paru Fernandu i Izabeli, zajedno sa Jevrejima, dolučilo da ostane u Španiji iza predaje Granade 1492. godine. Sticajem okolnosti, garancije koje su poraženi dobili potpisivanjem kapitulacije, nije pomogla jevrejskoj manjini koja je netom po preuzimanju Granade bila protjerana iz Španije. Najveći dio tih Jevreja Sefarda se raštrkao po Otomanskom carstvu tako da je jedan dio stigao i do naših prostora. Mauri su također vrlo brzo osjetili oštre mjere inkvizicije, godine 1499. u Granadu stiže notorni kardinal Cisneros koji preuzima nadležnost glavnog inkvizitora. Jedna od njegovih poznatih inkvizicijskih mjera je bila spaljivanje svih knjiga pisanih na arapskom jeziku (s izuzetkom medicinske literature) na trgu Bib-Rambla u Granadi 1502. godine. Po njegovom obrascu nasilnog pokrštavanja iza 1525. više nije bilo Maura muslimana u Španiji, svi su bili službeno prihvatili katoličanstvo. Međutim, mnogi Mauri su pokušali da zadrže svoju religiju i običaje u tajnosti. Pod tim komplikovanim uslovima su nastala najznačajnija djela Alhamijado književnosti u Španiji. Na nesreću maurske manjine, crkvena i aristokratska administracija ih je sve više pritiskala, pa su poznate razne pobune koje su uglavnom ugašene u krvi. Takve tenzije su uveliko doprinijele da se Mauri demoniziraju što je rezultiralo stvaranjem lažnih mitova po kojima Mauri nisu mogli da se asimiliraju u špansko društvo, da mrze Španiju, da su svi potajno muslimani, te da samo čekaju trenutak da zabiju nož u leđa čitavoj Španiji. Godine 1566., poznati maurski dvorjanin Nuñez Muley je napisao pismo španskom kralju Filipu II. u kojem ga moli da zaustavi proglas pravilnika koji bi oduzeo preostala građanska prava njegovim sunarodnjacima. Taj dokument, poznat kao Memorial, danas, uz mnoge druge pismene dokaze, podsjeća na brutalnost takozvane španske renesanse i zlatnog vijeka. Godine 1609. Filip III. je zadao zadnji i definitivni udarac Maurima počevši njihovo protjerivanje u Afriku koje je trajalo sve do 1613. godine. Servantes je u par poglavlja pred kraj druge knjige ovjekovječio patnju čitavog jednog naroda kroz sudbinu jedne maurske familije i usput razbio sve mitove koji su se utemeljili u revizionizmu španske historiografije kroz stoljeća.

U 54. poglavlju, nakon vrlo negativnog iskustva na lažnom otoku Baratariji, Sancho Panza se vraća don Quijotu. Na putu nailazi na njemačke hodočasnike među kojima se nalazi i njegov stari komšija Maur Ricote. Vidjevši Sanchu, Ricote mu priđe i radosno ga pozdravi. Čim ga je Sancho prepoznao njih dvojica se zagliše kao dva stara druga. Sancho je direktan: „Kako se smiješ vraćati u Španjolsku, gdje će biti zlo za tebe ako te uhvate i prepoznaju“. Na to mu Ricote odgovara: „Znam pouzdano da me ovako odjevena neće niko prepoznati“. Preko Sanchinih riječi Cervantes objašnjava ozbiljnost situacije, ako neko vidi da se Ricote vratio u Španiju, to može da ga uvuče u probleme. Ali ko bi ga prepoznao kad je dobro maskiran u hodočasničku nošnju. Još u prvoj knjizi koja je objavljena 1605., četiri godine prije početka definitivnog progona, Cervantes problematizira fenotip ljudi koji su prethodinh osam vjekova dijelili Iberijski poluotok. To se najbolje vidi u 37. poglavlju prve knjige kada Dorotea pita: „Je li ova gospođica kršćanka ili Maurkinja? Po odjeći i po šutnji rekli bismo da je ono što ne bismo željeli da jest“. Na to dobija odgovor: „Maurkinja je po odjeći i po krvi, ali je u duši prava kršćanka, jer od svega srca želi da bude”. Drugim riječima, Maure i Špance nije moguće razlikovati po fizičkom izgledu, tako će biti i sa Ricoteovom obitelji, njihov fizički izgled se savršeno uklapa varijabilitet španske populacije tog doba. Cervantes nadalje najveći značaj dodjeljuje maurskom identitetu i sentimentu oko njihovog progonstva iz Španije.

Ricote i Sancho sjedaju na travu sa Nijemcima da se malo odmore, podijele hranu i nešto pojedu. Ricote sa Sanchom bez problema jede svinjetinu i pije vino, što muslimanu vjerniku ne bi palo na pamet. Kada su se dobro najeli, Nijemci zaspaše a Ricote i Sancho su nastavili razgovor iz kojeg se vidi kako je prije protjerivanja Maura postojao proglas o progonstvu koji je objavio Španski kralj Filip III. “Vidio sam, a vidjeli su i naši starci, da ovaj progon nije samo prijetnja, kako su nekoji govorili, nego istinski zakon, koji će se u određenom roku zaista izvršiti. Još sam čvršće vjerovao da je to istina, jer sam znao za opake i lude naume što su ih naši ljudi zasnovali, a bili su takvi te mi se čini Božjim nadahnućem što je kralj donio tu odrešitu odluku. Nismo doduše svi krivi, bilo je među nama istinskih kršćana, ali ipak tako malo da se nisu mogli usprotiviti onima koji su drugačiji; nije dakle valjalo grijati guju u njedrima, držati neprijatelja u kući. Sve u sve, pravo smo i kažnjeni progonstvom, blagom i milostivom kaznom, kako neki sude, ali po našem sudu najgorom što nas je mogla stići…” Neizmjerivom ironijom Cervantesov maurski lik se samooptužuje za nesreću kojim je pogođen njegov narod, te zahvaljuje Filipu III. za nadahnutu odluku o progonu.

Iz razgovora se saznaje da je Ricote znajući za mogući progon, zakopao svoje blago izvan sela i da je napustio Španiju u potrazi za tolerantnijim mjestom za suživot. Dok je Ricote bio u Njemačkoj dogodio se progon, zbog čega je njegova obitelj završila u Alžiru među svojima; ali kako Ricote objašnjava „U Berberiji, po svim krajevima Afrike, gdje smo se nadali da ćemo biti primljeni, dočekani i poštovani, ondje nas još i najgore vrijeđaju i zlostavljaju“. Problem identiteta je očit iz Ricoteovog svjedočenja, Mauri nisu imali nikakve posebne veze sa svojim opštepodrazumjevajućim sunarodnjacima iz Afrike. Nadalje, Ricote govori kako Mauri pate za svojom Španijom koju smatraju svojom domovinom „Gdje god bili da bili, plačemo mi za Španjolskom (…) Nismo znali dobro naše dok ga ne izgubismo. Gotovo svi mi ginemo od želje da se vratimo u Španjolsku,(…) tolika je ljubav za nju. Sada sam iskusio te znam ono što se veli: slatka je ljubav za domovinu…“ Ricote u razgovoru objašnjava Sanchi da on ne haje za svoj identitet ali za svoju ženu i kćerku bez imalo sumnje tvrdi da su prave kršćanke „obje su kršćanke katolikinje, pa ako ja i nisam takav, ipak sam više kršćanin nego Maur”. Cervantes namjerno komplicira, Ricote nit je Maur, nit je kršćanin; njegova žena i kćerka su prave katolkinje dok je njegov šura „tvrdi“ Maur. U razgovoru mu Sancho priznaje da je on svjedočio progonu njegove familije iz sela i kako kaže njegova kćerka Ana Felix „plakala je i grlila sve prijateljice i znanice, i svakoga tko joj je prilazio; sve ih je molila neka se za nju mole Bogu i Bogorodici. Tako je ganutljivo govorila da sam zaplakao napokon i ja, a ja barem nisam neki plačljivac. I tako mi vjere, mnogi je htjedoše sakriti ili je putem oteti, ali nisu smjeli od straha, jer bi prekršili kraljevu naredbu”. Ovim riječima Cervantes razbija možda najveći mit, da su Španci u to vrijeme bezrezervno podržavali progon Maura.

Nije teško ni zamisliti zašto je Cervantes s takvim sarkazmom gledao na zbivanja za vrijeme etničkog čišćenja. On se rodio 1547., pola vjeka nakon preuzimanja Granade i službenog završetka španske rekonkviste. Vrlo mlad se priključio ratu protiv Otomanskog carstva te je sudjelovao u bici kod Lepanta 1571. gdje su Španci izvojevali jednu od značajnijih pobjeda protiv Turaka. U toj bici je ranjen u ruku zbog čega je izgubio motoriku postavši ratnim vojnim invalidom. 1575. pada u ruke Turaka te provodi pet godina u zarobljeništvu u Alžiru gdje se njegova priča komplikuje. On je vjerovatno kao španski veteran i RVI očekivao da će neko s vrha da se zauzme za njega i pokuša da ga spasi, ali kako to obično biva, niko se nije angažirao oko njegovog slučaja. Po mnogima, zbog toga se vjerovatno i razočarao u vladajuću klasu. Godine 1580. ga konačno otkupljuju trinitarijski monasi te se vraća u Španiju i počinje s pisanjem. U nekoliko navrata je neuspješno pokušao da ode u Ameriku, tada neizmjerno bogati kontinent koji je, između pljačke, otimačine i trgovanja robljem, u to doba služio i kao poligon za civiliziranje Indijanaca i promicanje kršćanskih vrjednosti. Nije znao da barata s parama pa je najmanje dva puta bio zatvaran. Po svemu sudeći prvi dio Don Kihota je upravo počeo pisati u zatvoru.

Bilo kako bilo, Cervantes je u svom remek djelu, ovjekovječio patnju jednog naroda na sebi svojstven način, kroz ironiju i sarkazam. Njegov stil u kojem jedno piše, drugo misli, a njegovi likovi govore treće je zamantao sve cenzore; tek je španski fašistički pisac Ernesto Gimenez Caballero 1932. napisao da je Cervantesov roman jedan od najštetnijih djela jer njegov duhovni sadržaj u korelaciji s kolapsom španske imperije, kojoj je uveliko doprinio demografski, ekonomski, kulturni, i svaki drugi vakuum koji se dobio kao rezultat protjerivanja Maura iz Španije.

Cervantes je među Maurima i kršćanima vidio puno više sličnosti nego različitosti, koju je propagirala vladajuća elita. Samo zbog te horizontalne povezanosti između Maura i Španaca, Cervantes Sanchu stavlja u poziciju komšije s kojim se Ricote sreće na putu prema zakopanom blagu. Sancho i Ricote, dva dobrodušna susjeda, dijele hranu, istoriju, jezik, sreću i nesreću, dobro i zlo. Možda je najvažnija činjenica da Cervantesovi likovi ljubuju ne obazirući se na etničke, nacionalne i religijske razlike.

Interesuje li vas kako se završava Ricoteova životna priča? Pročitajte roman!

tačno.net
Autor 25.3.2015. u 10:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija