AMBROZIJA

Halil Džananović
Autor 8.6.2019. u 13:52

AMBROZIJA

Foto: Flickr

A trebalo je samo uraditi običan alergo test. Možda specifičan alergijski tretman. No, u bosanskim zabitima u to vrijeme radili su “uvozni doktori” i “uvozni učitelji”. Uvoženi iz susjednih republika.

***

Nakon godina i godina, zahvaljujući trećem licu i sudbini, sreo sam druga iz osnovne škole.

Sjedili smo na terasi nekog restorana u centru Amsterdama. Bijaše sunčan dan, koji je podrazumjevao kolone znatiželjnih turista, narkomane ispruženih ruku, ulične svirače, jata golubova. Pričali smo o svemu i dotakosmo se Ambrozije i alergije koju ova biljka, iz porodice korova, izaziva. “Sjećaš li se Rikija?” – upitao me u jednom momentu. Trebao mi je neki detalj, odnosno njegova dopuna, da se radi o vremenu u kom smo pohađali osnovnu školu.

(Nakon čega su me putevi ‘sudbine’ odveli daleko, a malo kasnije, još dalje – najdalje).

– Kao kroz maglu – rekoh.

“Vidiš”- nastavio je priču”, Riki je izrastao u prekrasnog momka, ali zbog njegovog siromaštva nije mogao nastaviti školovanje. No, čega god se prihvatio, uspjevalo mu je. Majstorstvo njegovih ruku i poštenje donosili su poslove. U dvadesetoj ode u bivšu Titovu vojsku. Odslužio je svoje u Zadru i na radost roditelja stigao kući. Bio je zaista pojava koja plijeni, crnokos s plavim očima, visok i razvijen, tako da nije čudo što su se za njim i cure okretale. Imućniji domaćini, koji nisu imali takvih izdanaka, pomalo ljubomorno dobacivaše mu sa strane. Riki se namah prihvati poslova koji su podrazumjevali solidne prihode.

U jesen poče da ga muči glavobolja. Tužio se na bol iznad očiju, između obrva, zatim: kašalj, hunjavica, kihavica. – Proći će, gripa je to – tješila se njegova mati. Iznenada ti simptomi popustiše, ali poče da mu curi iz nosa i to neprekidno, naročito napolju. Dan po dan stiže i zima. Bijela tečnost nije prestajala da curi. Ode Riki kod doktora, kapi za nos, uobičajene tabletice i haj’ kući. Riki je stalno nosio čiste maramice, ali je počeo da ostaje sve više u kući. Narod je to primijetio i k’o da je jedva dočekao, prozvaše ga balom?!

Slinava i musava seoska djeca, ako bi ga spazila, trčala bi za Rikijem – vičući: đes’ balo, š’a ima?! Počeo se kloniti naroda, djevojaka, izlazaka…Selom se pronese još jedan haber. Još jedna porcija za gladne proklete duše! Bolan šapat koji je nanosio ranu na ranu, odjekivao je ubogim selom: ”Riki je sigurno peder, čim izbjegava cure”.

Školarci koji su na ferije dolazili iz velikih gradova, noću bi, kad su se vraćali sa seoskih sijela, pod njegovim prozorom uzvikivali: Vincent, hoćemo uho, daj uho, daj nos, daj šta bilo – halo Vincent! (Asocijacija na Vincenta van Gogh-a, koji je po jednoj verziji u nervnom rastrojstvu, što ga je ostavio ljubavnik, otkinuo sam sebi uho i bacio podivljaloj masi, koja je u transu pod njegovim prozorom vrištala: Vinceeeeent; daj uho, hoćemo uho – hoćemooo krviiiii! (Radi se o slikaru kog’ je, da ne skapa od gladi, izdržavao brat Teho, a čije slike danas dostižu po komadu i do 100 miliona eura!).

Riki se potpuno povukao u sebe, izlazio bi samo noću. Nesretna mati je obigrala razne gatare i hodže, al’ fajde nije bilo.

Početkom jedne jeseni, kad je vjetar skidao prve listove, u jutarnjoj izmaglici, na dnu sela, grupa ljudi je s visokog jablana skidala Rikija.

*****

Dok sam plaćao račun, konobar me nije mogao pročitati, vjerovatno zbog oboda šešira. Primijetio sam da je digao glavu i buljio u visine, jer je na pišljivu novčanicu, odnekud, iz vedra neba, nešto čisto i vlažno kanulo. 

Ambrozija je zemaljski, a ljudi nebeski korov!

 

Halil Džananović
Autor 8.6.2019. u 13:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija