Anatomija nacionalističke destruktivnosti

Jaroslav Pecnik
Autor 29.3.2021. u 12:31

Izdvajamo

  • Kad je zapisao: „Svi smo krivi za sve“, Dostojevski je dobro znao što govori, nedopustivom neodgovornošću prista(ja)li smo na dragovoljno ropstvo i tako smo postali crnom rupom Europe u kojoj caruju, kako bi to Krleža rekao ubojice i varalice (Mörder und Falschspiler).

Povezani članci

Anatomija nacionalističke destruktivnosti

Heni Erceg, hrvatskoj, ali i široj, tzv. regionalnoj javnosti poznata kao (glavna) urednica, danas već kultnog (na žalost, pod političkim pritiscima ugaslog) splitskog tjednika Feral Tribune, objavila je svoju novu knjigu Sir, vrhnje i fašizam (Ex libris iz Rijeke i Centar za kritičko mišljenje i portal tacno.net iz Mostara, 2020) u koju je uvrstila gotovo 150 kolumni, pisanih u razdoblju 2008-2019…

Piše: Jaroslav Pecnik, Danas.rs

… za slovenski tjednik Mladina, a u kojima je u svom prepoznatljivo, oštro i kritički intoniranom maniru, precizno i lucidno secirala temeljne probleme, prije svega demokratske deficite, et(n)ičke deformacije, moralne devijacije i nacionalističke mitove hrvatskog društva.

Ili, kako je zapisala u uvodu knjige: „Riječ je o izboru ogleda čija zajednička nit ukazuje na razloge zbog kojih je Hrvatska i danas demokratski insuficijentna država, država nepoštivanja manjinskih prava, naročito onih građana srpske nacionalnosti, država mržnje, ukopana u nacionalizmu, klerikalnom konzervativizmu, sklona da generacije podučava i odgaja na negaciji historijskih činjenica, tj. povijesnom revizionizmu. Pisala sam uglavnom mimo dnevnih političkih tema… o nevoljkosti pravosuđa da procesira naše ratne zločince, o političkim elitama, mahom desničarskim, oslonjenim na lažni mit o Ocu domovine, Franji Tuđmanu, koje su, uz akademske elitiste najodgovornije za državu kojoj su i danas najvažniji simboli Rat i Nacija. Državu koja svojim upornim njegovanjem romantičnog odnosa prema zločinu NDH, poricanjem antifašizma i veličanjem zločinaca iz zadnjeg rata u Hrvatskoj i Bosni, okuplja zajednicu nesretnog naroda, zaluđenog pogrešnim, anticivilizacijskim vrijednostima.“

Zapravo, sve ove tekstove tematski povezuje jedna, te ista nit: promisliti i propitati, odnosno pojasniti zašto se Hrvatska tako (o)lako, duboko i strasno prepustila nacionalističkoj bludi iz koje se ne zna, niti želi iskobeljati; političke, akademske i uopće tzv. društvene elite (ma što to značilo) kao da uživaju valjati se u blatu vlastitih svinjarija, sveopćeg beščašća, korupcije, licemjerja i predrasuda, braniti neobranjivo i pri tomu bezočno, visokoparno docirati i lagati o europskim civilizacijskim i kršćanskim vrijednostima do kojih u praksi drže koliko do crnog ispod nokta.

Ogled posvećen Vaclavu Havelu, češkom predsjedniku, zapravo državniku i piscu europskog formata, majstorski je uklopila kako bi podcrtala njegovu misao da je nedopustivo rat na prostorima bivše Jugoslavije svoditi samo na etničku interpretaciju, jer se iza nje uvijek kriju prepoznatljivi grupni, osobni, klijentelistički, u pravilu kriminalni interesi.

Ispod zaslijepljujuće nacionalističke fasada, ne prezajući ni od najkrvavijih zločina, kradeža i pljačke, na ruševinama socijalizma formirale su se staronove naci(o)-elite koje su vlastitu zajednicu bez ikakve griže savjesti, ne mareći za katastrofalne posljedice svog sebičnog čina, bacile u ratnu avanturu, samo kako bi (p)ostvarili svoje zločinačke ambicije i formirale svoje nedodirljive feude uskih ulica za široke manevre kriminala i bezakonja.

Heni Erceg nam je posložila tekstove koji su retrospektivno izložili sažetu, svojevrsnu povijest našeg vremena i koji u bitnom oslikavaju sve presudne momenta razdoblja o kojem je pisala.

Iako je naglasila kako pišući kolumne nije vodila računa o dnevnopolitičkoj aktualnosti, upravo odabir tema jasno i zorno prezentira da je nervom vrsnog novinara, zapravo više esejiste prepoznavala suštinske problema hrvatskog društva ističuči u prvi plan sve ono što su vladajuće strukture željele pred javnošću skriti ili barem marginalizirati svijesne kriminalnih zlouporaba i beskrupuloznih manipulacija kojima su se (po)služile.

Budući smo i sami bili svjedoci tih vremena, ako već tada nismo bili svijesni što nam vlast radi, kakve nam sve laži servira, onda sada imamo priliku, čitajući ovo instruktivno štivo, prepoznati i shvatiti koliko smo bili slijepi kod zdravih očiju.

Naravno, izuzev ako nismo do kraja indoktrinirani malograđanskim obzirima političke korektnosti, vlastite slaboumnosti koja je uvijek Za dom spremna opravdati svaku, pa i najmonstruozniju ispriku ili obrazloženje.

Međutim, takvih je na žalost protokom vremena sve više; to jest paradoksalna, ali i duboko istinita činjenica; naprosto nismo znali, dopustili smo da nama ovladaju demoni zla, povjerovali smo opasnim naci(o)-opsjenarima i mnogima od nas teško je sada priznati koliko smo i kako katastrofalno (po)griješili, skrivamo se od odgovornosti i omotani zastavom Domovine, činimo sve samo kako bi izbjegli suočavanje s istinom; na što smo sve to pristajali u nanošenju boli i zla bližnjem svom.

Zaboravljajući ljudsko, ismijavali smo kršćansko na koje smo se nedeljom u crkvi tako skrušeno pozivali; lagali smo na ispovijedi kako više nećemo činiti ono što sramoti našu vjeru i ljudskost, da bi već koliko sutra benevolentno (po)gazali (za)dati zavjet.

Autorica nam je u svojim tekstovima dala kronologiju hrvatske političke i društvene zbilje, njena moralna i institucionalna posrnuća, ali iz njena pisma možemo pratiti i sve mjene od vremena kad je Republika Hrvatska konkurirala za ulazak u EU, kako je usprkos svemu iznalazila određene mjere da ih sanira (ne i sankcionira), pa sve do njena ulaska u članstvo Unije, da bi danas vidjeli kako se u nas zapravo ništa suštinski nije promjenilo na bolje. Dapače, gore je nego jučer.

Dakako, krivnja nija samo na nakaradnom čudovištu državotvornog božanstva, već prije svega na nama samima.

Kad je zapisao: „Svi smo krivi za sve“, Dostojevski je dobro znao što govori; nedopustivom neodgovornošću prista(ja)li smo na dragovoljno ropstvo i tako smo postali crnom rupom Europe u kojoj caruju, kako bi to Krleža rekao ubojice i varalice (Mörder und Falschspiler).

Sami smo to birali, prista(ja)li na poniženja, pa onda to i sami moramo (i možemo) rješiti, a ogledi Heni Erceg su tu da nas podsjete na grijehe struktura, kao i na vlastiti (u)dio grijeha u toj i takvoj krvavoj, domoljubnoj laži. Ali, da nas i potakne kako bi možda ipak poželjeli biti boljim.

Jaroslav Pecnik
Autor 29.3.2021. u 12:31