Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (peti dio)

Ante Lešaja
Autor 9.5.2022. u 09:19

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (peti dio)

Foto: moreska.hr

Kritičke napomene uz knjigu: Franko Oreb, „Korčulansko pjevačko društvo Sveta Cecilija“, Korčula, siječanj 2011. (str. 5-300 + sadržaj)

Prethodne dijelove teksta možete pročitati:

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (drugi dio)

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (treći dio)

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (četvrti dio)

A ako je već riječ o „političkom djelovanju“ Društava, treba reći da je svako organizirano društveno djelovanje u isto vrijeme i političko; pitanje je samo o kakvoj se politici radi, kakav je njen sadržaj, kako je oblikovana, tko su njeni nosioci i kakvi su im ciljevi… Mislim stoga  da ne treba posebno dokazivati da su u doba K und K monarhije tokom 19. stoljeća Društva potekla iz pokreta narodnog preporoda „odredbu o izričitoj zabrani političkog djelovanja“ navodila zato da bi se uopće mogla registrirati i postojati, ali su u zbilji sva ta društva bila osnivana iz političkih razloga, a njihovo je djelovanje imalo izrazito političko usmjerenje – razvijanje i snaženje narodne/nacionalne svijesti. Na tu stranu stvari dobro ukazuje Grga Novak (vidjeti njegov tekst: „Dva priloga upoznavanju borbe Dalmacije za sjedinjenje s Hrvatskom krajem XIX. i početkom XX. st.“, Radovi Centra JAZU u Zadru, broj 22-23, 1976., str. 5-27, naročito str. 20-26).

***

Prije dodatnih komentara još jedna opaska. Citirao sam iz sporne knjige F. Oreba opširnije, da se ne bi koristila razmahana navika: „izvađeno je iz konteksta“, „nisam tako mislio“, „istrgnute su izjave/riječi“ i tome slično. Uz citate dajem uvijek i broj stranice iz knjige, pa preporučam čitaocu da pogleda cjelinu teksta iz kojeg je citat preuzet – da bi se izbjegli nesporazumi. Naravno, na čitaocu je da zatim sam o svemu prosuđuje – moj je zadatak bio da ukažem na sporna obilježja knjige i sporne stavove u njoj.

***

Osvrnimo se sada još na stavove i ocjene iz knjige F. Oreba što sam ih naveo. Raščlanjivanje svake rečenice uzelo bi silno puno prostora, ma koliko da bi to bilo korisno. Poradi „ekonomije analize i prostora“ ukazat ću samo na dvoje: najprije na temeljni ili odlučni stav F. Oreba, iz kojeg onda proizlazi sve ostalo, a zatim na nečasno korištenje imena „Korčulanskog pjevačkog društva…“

Ponavljam, temeljni je stav iskazan na samom početku knjige: „… plam … u desetljećima zajedničkog življenja u jugoslavenskoj državi, u kojoj se represijama obezvrjeđivalo, potiskivalo i gasilo hrvatsko ime, jezik i kultura, ipak se nije nikad ugasio. On je prikriveno tinjao u srcu i duši većine korčulanskog puka… 1991. god. taj plam se ponovno rasplamsao, uskrisivši ime Svete Cecilije u obnovljenom društvu.“

Stogodišnje razdoblje, značajno za grad, smjestiti u tri tvrdnje: o gašenju imena, kulture, o plamu (plamenu) koji je bio potisnut – sve to u obe jugoslavenske države, i, zatim, o uskrsnuću imena, uz kojeg se plam iz 1883. razbuktao tek 1991. godine – zaista je izraz arogancije!!

***

Prije svega ne mogu se izjednačiti jugoslavenska država iz razdoblja 1918.-1941. sa socijalističkom Jugoslavijom, koja je nastala 1941./1943. i trajala do 1990./1991., pa dakako ni pozicija Hrvatske i Hrvata (što nije istoznačno) u svakoj od njih. Takva su izjednačavanja izraz „političkih preferencija“, a ne ozbiljnog historiografskog istraživanja. To onda vrijedi i za grad Korčulu. Za razdoblje postojanja Federalne države Hrvatske, unutar Federativne socijalističke Jugoslavije, tvrdnja o gašenju hrvatskog imena i hrvatske kulture zaista je notorna neistina, pa je bedasto na neistini graditi bilo kakva tumačenja.

Odavna je Miroslav Krleža rekao da ne postoji „… hvatstvo kao takvo, kao jedno jedinstveno… Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom… ‘Po sebi’, dakle ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i prostorom …“ (M. Krleža, „O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“, u: „Eseji i članci“, Sarajevo 1979., str. 106, 107).

F. Oreb valjda ne može razumjeti da „hrvatstvo“ (ili hrvatsko nacionalno pitanje) nije istovjetno ni po sadržaju ni po intenzitetu u različitim povijesnim vremenima, pa da se stoga ne može o njemu govoriti s pozicije koja je povijesno prevladana, koja ne postoji. Stoga njegovo opsesivno ustrajanje na tzv. budnicama, koje navodno „reprezentiraju hrvatstvo“ (a koje potječu, doslovno sve koje on navodi, iz prve ili same polovice 19. stoljeća) pravi su primjer „malograđanske ljubavi spram hrvatstva“, odnosno „balon koji lebdi nad vremenom i prostorom“.

Ne može se, i nije se moglo, „hrvatstvo“, hrvatsko nacionalno pitanje, hrvatski patriotizam (rodoljublje, domoljublje) jednako tretirati: u vremenu kad je Dalmacija bila dio austrougarskog režima i uz postojanje snažne autonomaške i talijanaške politike, u vremenu narodnog preporoda druge polovice 19. stoljeća, u vremenu nedefiniranih odnosa nakon Prvog  svjetskog rata, a za grad Korčulu to je posebno osjetljivo razdoblje talijanske okupacije 1918. – „aprila 1921.“, zatim u vremenu postojanja Kraljevine Jugoslavije, a u gradu Korčuli je tada talijanska populacija činila 18-20% stanovništva, pa u ratnom vihoru 1941.-1944. kad je Korčula opet doživjela surovu talijansku i nacističku okupaciju, konačno u vremenu kad je Drugi svjetski rat završen, a talijanski dio stanovništva grada nestao (1945.-1990./1991.), pa, dakako, ni u vremenu promjena 1990./1991. pa nadalje, od kada figurira Republika Hrvatska kao samostalna država.

A tzv. „hrvatstvo“ danas (mislim na razdoblje nakon 1990./1991.) poprimilo je karikaturalne oblike, zlokobni intenzitet i prouzrokovalo silne traume u hrvatskom društvu i rascjepljenost toga društva. Nema toga „hrvatstva danas“ koje može pomiriti hrvatskog radnika i općenito osiromašenog, opljačkanog, izgnanog ili na neki drugi način oštećenog hrvatskog građanina sa zločincima, pljačkašima narodne imovine (uključivo i korupcionaše) koji se ponašaju kao najgori skorojevićevski hohštapleri (po Glembaj uzoru); i nema tog „hrvatstva“ koje može pomiriti antifašistički dio hrvatskoga društva sa onim dijelom hrvatskoga društva koje žilavo brani i prakticira ustaštvo i ustaške zločine, ali ni sa klerikalnim „hrvatstvom“ koje podržava ustaštvo i pljačkašku praksu hrvatske (dominantno malograđanske) skorojevićevske buržoazije i novoformirane, najvećim dijelom parazitske, klijentele.

Orebovim neistinama, „hrvatstvom“ („koje lebdi kao balon iznad vremena i prostora“ i budničarskim opsesijama (iz 19. stoljeća) pridružio se i Đuro Čehovski svojom, ali u nacionalistički intoniranom hrvatstvu stereotipnom, bedastoćom o ostvareno stoljetnom snu … a u Korčuli da je taj san ostvaren ni manje ni više nego osnivanjem „Hvatskog glazbenog društva …“

I sada – iz pozicije neistinâ, apstraktnog tzv. hrvatstva, opsesijâ iz polovice 19. stoljeća i nacionalističkih bedastoća o stoljetnom snu i njegovu ostvarenju Franko Oreb drži lekciju KUD-u „Moreška“ kao „zabludjelom“ djetetu (ponavljam) da je:

„djelovalo kroz čitavo vrijeme življenja u zajedničkoj državi, jugoslavenskoj i poslije samostalnoj Hrvatskoj, u posve drugačijem duhovnom i kulturnom ozračju i svjetonazoru, što se očitovalo kako u ciljevima i zadacima toga Društva, tako i u njegovom pjevačkom i glazbenom repertoaru … Držim da ovo naše vrijeme treba biti vrijeme pomirbe u kojem ćemo prevladati te političko-ideološke podjele, i u djelovanju društava njegovati i gajiti izvorna načela prosvjetno-kulturnog djelovanja, zapisana u njihovim prvotnim statutima.“ (str. 163 knjige autora F. Oreba).

Nadam se da je svakome jasno o kakvoj se papazjaniji, ali i drskosti, bahatosti i nečasnoj podvali ovdje radi.

Zanemarimo njegov stalni refren o „posve drugačijem duhovnom i kulturnom ozračju i svjetonazoru“ kojega nikako ne objašnjava, ne precizira spram čega ili koga je „drugačiji“, ali se iz svega može razumjeti da ga uspoređuje sa svojom zamisli hrvatskoga društva, a ta je podudarna sa hrvatskim društvom kakvo je „uskrslo“ 1990./1991. i u kojemu se i danas nalazimo, kao „najboljem od svih mogućih svjetova“. A onda mu je to osnova za lekcije.

Najprije Društvu „Moreška“ drži lekciju koja je ravna optužbi za antihrvatstvo, protuhrvatsko djelovanje: kako je osnovano u socijalističkoj Jugoslaviji, a po F. Orebu ta je država gušila „hrvatstvo“, onda je i Društvo „Moreška“ provodilo „taj svjetonazor“, a u „samostalnoj Hrvatskoj“ naravno nije moglo „iskočiti iz te svoje antihrvatske kože“ i prirodno je da mu se suprotstavi netko tko je „uskrnuo kao Feniks“ – a to je „Hrvatsko glazbeno društvo“ (odnosno „članovi koji su se izdvojili iz KUD-a i godinama tajnovito, skrivečki gajili domoljublje“) koje će sada konačno afirmirati „hrvatstvo“ u svoj tradiciji i aktualnosti, koje će ostvariti stoljetne snove … itd.

A nakon te nečuvene, drske i besmislene optužbe, koja je silna uvreda za generacije Korčulana koji su samoprijegorno kontinuirano podržavali i učestvovali u kulturno-prosvjetnom radu grada Korčule od 1871. pa do 1990./1991., F. Oreb onako „s visoka“ odreže: da se ta antihrvatska rabota „… očitovala, kako u ciljevima i zadacima toga Društva, tako i u njegovom pjevačkom i glazbenom repertoaru“, a da za takvo što ne navede ni jedan dokaz.

Pitam se: otkuda ta nečasna podvala, tj. gdje su za takvu golu tvrdnju dokazi? Franko Oreb nije proučavao dokumente o radu Društva „Moreška“, ne vidi se da igdje išta iz tih dokumenata citira, ne navodi ni jednu činjenicu iz repertoara u dugom nizu od gotovo 70 godina, ne navodi ni jednu „antihrvatsku“ ili „bogohulnu“ formulaciju koja bi bila zapisana kao cilj Društva i njegova rada. Iz toga proizlazi da je njemu ta izmišljotina bila potrebna samo da bi opravdao svoj osnovni stav.

I onda slijedi još jedan Orebov „salto mortale“: na toj platformi neistinâ, ružnih optužbi o „antihrvatstvu“ i podvali kako se to očitovalo u ciljevima, zadacima i repertoaru on traži tzv. pomirbu. Dakako za njega je ta pomirba moguća samo tako da se prihvati rigidni nacionalističko-klerikalni „svjetonazor“, kakvog zastupa F. Oreb. Ali je onda takva pomirba istovjetna onoj koju je pokrenuo njegov imenjak, i valjda uzor, Franjo Tuđman, a znano je, i opširno prikazivano (i u literaturi i u medijima), kako je neslavno i uz koju štetu za hrvatsko društvo to završilo (dovoljno se prisjetiti samo optužbe F. Tuđmana protiv V. Ivančića i M. Čulića, koju je Sud u Zagrebu odbacio kao neosnovanu).

A kakvu su civilizacijku razinu i kakav kriterij tzv. „pomirbe“ iskazali „Orebovi cecilijanci“ pokazuje intervencija iz 1993. kad su optužili cijelo Društvo „Moreška“ da su „venecijanski domoroci i da ne mogu predstavljati ni Korčulu ni Hrvatsku…“ – optužbu, koju je čak i Ministartvo kulture odbilo i ocjenilo neprimjerenom. A tome treba dodati i još jedan (u nizu drugih, podjednakog obilježja): zajednički su KUD „Moreška“ i udruženje Antifašista grada svake godine, pa i nakon 1990./1991. nastavili odavati počast na spomen imenima-žrtvama fašističko-nacističkih terora u gradu (polaganje vijenca), a godinama je, cijelo desetljeće, a povremeno i kasnije to tzv. Hrvatsko glazbeno društvo demonstrativno odbijalo u tome učestvovati, ugledajući se i na HDZ-ovsko poglavarstvo grada.

Dakako da treba odati poštovanje i priznanje generaciji KUD-a „Moreška“, koja se oduprla takvoj agresivnoj „ofenzivi“, začetoj 1990./1991. i nastavljenoj, kako se vidi, u režiji F. Oreba i 2011. godine. To, da se nisu dali uvući u vrtlog isključivosti, ružnih optužbi i izdaje ideala, na kojima je KUD „Korčula“/“Moreška“ osnovano, pokazuje da su ostali dosljedni načelima kojima su se stalno vodili u svom radu. Utoliko je aktualnija konstatacija Zvonka Letice, koju sam već naveo, ali je vrijedi ovom prilikom ponoviti:

„deseci generacija su prolazili kroz svoje društvo i usvajali hvalevrijedne vrijednosti. S ponosom se mogu sjećati onoga što su naučili, dobili i dali svom društvu, a nadasve Korčuli.“ 

***

Ukoliko je pak riječ o nečasnom korištenju imena „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ treba razlikovati dvije činjenice: jedna je sam naslov knjige, a druga se tiče njegovog nezadovoljstva primjedbama, koje su mu već ranije upućivane.

Naslov knjige: „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“ odabran je da bi se prošvercao tekst o „Hrvatskom glazbenom društvu sv. Cecilija“ i time zbog imena „sv, Cecilija“ prikazao kao sljedbenik, baštinik i jedini nastavljač tradicije „Korčulanskog pjevačkog društva…“. Zanemarimo za trenutak činjenicu da je omjer stranica posvećenih prvom društvu približno tek jedna trećina ukupnog teksta, a drugom društvu približno dvije trećine – iako je prvo Društvo aktivno djelovalo 57 godina, a drugo Društvo tek 20 godina (do pojave knjige). Već taj omjer izaziva dvojbe, pogotovo imamo li na umu da glavninu sadržaja, kojim se bavilo prvo (KP) Društvo, drugo (HG) Društvo nije imalo i nikada ga nije uspjelo realizirati.

Upravo se s obzirom na sadržaj bavljenja ta dva Društva bitno razlikuju – i jedina im je poveznica odabrano ime: „Sv. Cecilija“. Već sam ranije upozorio: mogli su izabrati bilo koje ime, ali ih to ne bi ovlastilo da pretendiraju na bilo što, što je vezano s tim konkretnim imenom (naslijeđe bilo koje vrste …). Jesu li oni odabrali to ime zbog „brze afirmacije“, ili zbog euforije klerikalizacije (i podrške koju će zbog toga dobiti od vlasti i Crkve) – to mi, dakako, nije poznato. Tek bih htio podsjetiti na izričitu konstataciju Andra Peručića, dugogodišnjeg predsjednika prvoga Društva: da Društvo nije osnovano kao klerikalno, nego kao svjetovno Društvo, otvoreno za sve građane.

Ništa im drugo, dakle (osim „svetačkog imena“) nije zajedničko: ni sadržaj rada, ni ljudi koji su ga osnivali, ni ljudi koji su kao članovi u njemu aktivno radili, a da su ranije bili članovi prvoga Društva. A to se vidi već i po nazivu: svatko će razumjeti da naziv „Korčulansko pjevačko društvo …“ nije istoznačno, a pogotovo ne identično s nazivom „Hrvatsko glazbeno društvo …“.

A što se sadržaja tiče: „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“ imalo je u svom sastavu sekcije: pjevačku kao glavnu (mješoviti zbor), zatim dramsku sekciju (kao drugu po važnosti, ali možda po rezultatima dominantnu dugo vremena i u različitim fazama postojanja), konačno, nešto kasnije, i tamburašku sekciju. Bilo je i nekih drugih aktivnosti, ali „Korčulansko pjevačko društvo …“ nikada nije u svom sastavu imalo ni glazbu (misli se na limenu muziku) ni morešku kao organiziranu sekciju. Kako nije ovdje mjesto da se raspravlja o cjelini rada i postojanja toga Društva – ukazujem samo na razliku dvaju sadržaja.

„Hrvatsko glazbeno društvo sv. Cecilija“ nema ni pjevački zbor, nema ni dramsku sekciju, a Klapa nije identična tamburaškom zboru – nemaju dakle ključne sadržaje koje je imalo Društvo o čije su se ime tako grčevito zalijepili. Ali imaju nešto što „Korčulansko pjevačko društvo … nije imalo: glazbenu sekciju (limena muzika) i sekciju igre moreška. Moram ovdje dodati: nastojalo je Hrvatsko glazbeno društvo … formirati pjevački zbor, bilo je u tome uspjeha, ali se kao kontinuirana sekcija i aktivnost nije ukorijenilo i već duže vrijeme ne postoji (i s obzirom na to neistinita je izjava recenzenta Živana Filippi koji je u citatu, navedenom na str. 24, naveo da je HGD osnovan kao pjevačko, dramsko … društvo, a ono to nije).

Prema informacijama koje su mi dostupne (početkom 2022. godine) „Hrvatsko glazbeno društvo…“ je tek 1995. godine osnovalo pjevački zbor, a polovinom 1996. godine imalo prvi javni nastup. Djelovao je pjevački zbor i 1997., ali je nakon toga prestao s radom (ili postojanjem) i to je trajalo do 2013. godine, kad je obnovljen rad. Bio je ipak „kratkog daha“ i nakon dvije godine opet je zamro. Što je u međuvremenu rađeno u vezi s pjevačkim zborom ne znam, ali ga kao aktivnog u kontinuitetu posljednjih nekoliko godina nema. Informaciju navodim samo zato da upozorim kako nije tek formalne naravi ukazivati na bitnu odrednicu koja pokazuje različitost dvaju društava – „Korčulanskog pjevačkog društva…“ i „Hrvatskog glazbenog društva…“: prvom je srž djelovanja bila pjevačka sekcija, a drugom je to glazbena i, sve više, moreška. KUD „Moreška“ je naprotiv, od samoga početka postojanja, imao impozantan Mješoviti pjevački zbor i, uz stanovite oscilacije u djelovanju, uspio ga imati aktivnog sve do danas. I s tog naslova, kao i s naslova osnivača i prvih aktivnih članova, s pravom se smatra nastavljačem i baštinikom „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“.

Sumiramo li sve navedene činjenice nedvojbeno je da je naslovom knjige („Korčulansko pjevačko društvo Sveta Cecilija“) F. Oreb napravio nečastan „manevar“ – da pod tim imenom prošverca „biografiju“ „Hrvatskog glazbenog društva sv. Cecilija“ ne bi li mu time priskrbio „nasljedno pravo“, tj. predstavio ga kao baštinika i nasljednika tradicije „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“. Vidimo da ni po jednom kriteriju to nije moguće i zato se postupak F. Oreba mora smatrati nečasnim falsifikatom.

Da bi to izbjegao mogao je u naslovu staviti naziv oba društva, a u samom početku teksta razložno objasniti razloge zašto ih je objedinio. On je naprotiv to izbjegao i cijeli tekst koncipirao tako „da se vlasi ne dosjete“: nemajući nikakve osnove da izjednačava oba Društva, osim jednog sasvim formalnog, a za samo postojanje i kulturno-umjetničko djelovanje Društava sasvim nebitnog – pukog svetačkog imena (bilo koje da je odabrano, na biti njihove misije i rada ništa ne bi mijenjalo) – F. Oreb je iz te formalnosti razvio „triler“ u kome je ružnim denunciranjem KUD-a „Moreška“ htio „prebrisati“ ili dokinuti njegovo zbiljsko baštinjenje tradicije „Korčulanskog pjevačkog društva …“ i pripisati ga svom miljeniku: „Hrvatskom glazbenom društvu …“.

***

A što se tiče njegovog nezadovoljstva primjedbama, koje su mu već ranije upućivane, na to treba ukazati, jer je povezano s načinom na koji on tumači događanja uz proslavu 120. godišnjice „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ 2003. godine (na str. 159-162 knjige).

U maniri „povijesnih revizionista“ (koja je u Republici Hrvatskoj nakon 1991. uzela maha i ne posustaje u beskrupuloznosti) on govori o toj proslavi na način u kojemu je on mal’te ne središnja figura i „žrtva“.

Na upućene mu primjedbe o ponekim ocjenama i stavovima, što ih je iznio 2003. u predavanju (i u prigodnim člancima) o godišnjici „Korčulanskog pjevačkog društva …“, nije obrazloženo odgovorio tada (spominje „da … takove uvrede nisu mogle proći bez reagiranja onoga na kojega su se odnosile…“ (str. 162.), nego sada koristi prostor knjige da se prikaže žrtvom neopravdanih napada, ali opet bez ikakve argumentacije.

Izostavlja da mu je na samom predavanju vrlo oštro, glasno i neuvijeno Stanko Baždarić prekinuo predavanje podužom primjedbom da laže (o osnivanju HKD-a…), ne spominje zamjerku koju mu je uputio Pero I. Tedeschi u razgovoru uz izložbu (kad je F. Oreb bez zadrške rekao: da su ljudi u „Moreški“ opasni – riječ koja je optužujuća, a nije definirana: jesu li ljudi KUD „Moreška“ kriminalci, lupeži, antidržavni teroristi, što li…), ne spominje ni primjedbe koje mu je na dio predavanja uputio Svemir Vilović i zamolbu da unese ispravke u objavljene članke (a on to dakao nije napravio). Dakako da on potpuno prešućuje i kardinalnu primjedbu profesorice Mirjane Svobode o „prazninama“ što ih je u svojim prikazima sebi dozvolio, iako je to mogao pažljivo proučiti od 2004. do 2010. I sama činjenica da je prof. M. Svoboda svoj tekst izdala 20 godina nakon nastanka (1983., što je znak da do tada nije bilo potrebe), a bila je izazvana baš povodom Orebovih „praznina“ – mogao mu je biti znak da je pretjerao. On u ovoj knjizi na nekoliko mjesta spominje rad prof. Mirjane Svoboda „Historijat društva Sv. Cecilija“, u zagradama stavlja da je tekst pisan 1983., ali to nije istinit naslov i zašto ga falsificira teško je razumjeti, jer naslov glasi: „Umjetnički amaterizam u gradu Korčuli od 1883. – 1983. godine“. Prešućuje sasvim i knjigu (objavljena 2004.): „120. godišnjica Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija. Kritičke napomene uz tvrdnje Dr Franka Oreba i nekolicine drugih autora“. On ne uvažava ni pisanje Duška Kalogjere ni Zvonka Letice. Umjesto ozbiljnog odgovora – on „s visina svog hrvatstva“ sve primjedbe (ali u svojojo preradi i interpretaciji) odbacuje kao uvrede…!!!

A ljudi su s pravom skeptični i podozrivi jer je on svojevremeno ponešto drugačije ocjenjivao i rad KUD „Moreška“ i tadašnje „društveno-političko ozračje“ (za razliku od sadašnjeg „društveno-političkog ozračja“ koje mu je priraslo srcu). O tome samo sumarna informacija.

Spomenuo sam već veliku proslavu 100-te godišnjice jubileja 1983. godine. Tom je prilikom ispisana i Knjiga utisaka/dojmova posjetilaca – ponajviše Korčulana, starijih (među kojima je bilo istaknutih prijeratnih aktivnih članova „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ i sada aktivnih u KUD „Moreška“) i aktivnih mlađih članova KUD-a.

Ne mogu reproducirati sve zapise, koji svi, doslovce svi, iskazuju zadovoljstvo i oduševljenje samom proslavom, kao i ponos što su bili sudionici, a sada su i nastavljači (stariji)  ili samo nastavljači (mlađi) tradicije „Korčulanskog pjevačkog društva …“. Opširnije  sam ih reproducirao u već citiranoj knjizi („120. godišnjica …“, na str. 35-38), pa ću se stoga ograničiti na najnužnije, ali i na zapis F. Oreba.

Od brojnih zapisa članova oba Društva navodim primjerice ova dva:

Tinka Sessa (rođ. Tedeschi) je bila prije II svj. rata, zatim i nakon 1944. godine među najaktivnijim članovima oba Društva, ne samo u pjevačkom zboru, nego naročito i u dramskoj sekciji, a bila je i među osnivačima KUD „Korčula“/“Moreška“ 1950. godine: „Tako sam sretna da sam dočekala stogodišnjicu moga društva u kojem sam provela najljepše dane svoje mladosti.“

Cvito Fisković, akademik i silno zaslužni istraživač dalmatinske, i korčulanske dakako, povijesti pa ga ne treba posebno predstavljati. Rođeni Pelješčanin (u Orebiću) bio je i građanin Korčule: „S mnogo ljubavi i poštovanja prema priređivačima pregledne i dokumentarno zajamčeno vrijedne ove povijesne izložbe koja potvrđuje slijed kulturnog i društvenog života u Korčuli.“

A što se tiče zapisa Franka Oreba evo dijela iz citirane knjige („120. godiš-njica …“, str. 41, 42):

„A sada moram navesti što je „u to doba“, dakle u 1983. godini, o tome govorio mr. Franko Oreb. U ovom momentu raspolažem s dva njegova iskaza, oba iz 1983., nastala u razmaku od pet mjeseci (siječanj-svibanj). Pogledajmo što je on u njima naveo o društvu „Moreška“:

a) U članku pod naslovom „Korčulanske obljetnice. Glazbom za slobodu“ (Slobodna Dalmacija od 15. 1. 1983.) riječ je o „…100. obljetnici pjevačkog društva u gradu Korčuli i 90. obljetnici Narodne glazbe u Veloj Luci. To je povod da uz najosnovnije povijesne podatke istaknemo ulogu ovih dvaju društava u kulturnom preobražaju sredine u kojoj su nastala i djeluju sve do danas.“

U podnaslovu članka stoji i ova formulacija: „Ni dva svjetska rata, ni januarska diktaura, ni okupacija nisu ugasile ta društva, njeni članovi su sudjelovali i u NOB-u“.

A za KPD Sv. Cecilija u tekstu se nalazi i slijedeća formulacija: „Ni dva svjetska (rata, ni) tuđinske okupacije otoka, nisu mogle (ugasiti, zatrti) rodoljubnu iskru zapaljenu pred ravno (100 godina). Ona se uvijek rasplamsavala novim (žarom). Danas društvo djeluje u sklopu KUD „Moreška“ te sa ostalim njenim sekcijama pretstavlja značajan potencijal u glazbenom životu grada.“ (Kurziv je moj -A. L. A riječi u zagradama rekonstruirane su kao najvjerojatnije iz oštećenog primjerka Slobodne Dalmacije  kojega sam imao pri ruci)

b) U Knjizi utisaka u povodu izložbe, na str. 11, s datumom 28. svibnja 1983. Franko Oreb i njegova supruga potpisali su ovu svojeručno napisanu izjavu: „S iskrenim poštovanjem i divljenjem prema priređivačima i organizatorima ove proslave i izložbe, kao i prema svima onima koji njeguju i nastavljaju stoljetnu tradiciju muzičkog amaterizma u Korčuli.“ (Kurziv A. L.)

Uz te njegove (i suprugine) zapise dodao sam tada i moj komentar (str. 42, 43 citirane knjige „120. godišnjica …):

„Iz citiranih iskaza F. Oreba svakome je jasno da on prihvaća činjenicu da je RKUD „Moreška“ nastavljač i njegovatelj onoga što je započelo s KPD Sv. Cecilija, iz čega po logici stvari proizlazi da je RKUD „Moreška“ svojim djelovanjem stvarni sljednik toga društva, navodeći (u netom citiranom članku) čak i formulaciju: „Danas društvo djeluje u sklopu KUD „Moreška“. Nigdje nema opaske da bi RKUD „Moreška“ bio zatiratelj te tradicije, zatiratelj hrvatskog jezika, da bi se ponašalo nerodoljubno, da je zatiralo ‘hrvatske davorije i budnice’ … Štoviše, izražava organizatoru proslave (a to je dakako RKUD „Moreška“) „iskreno poštovanje i divljenje“ za učinjeno. Naravno, svatko će uočiti da se kod svih navedenih iskaza spominju ‘nacionalno oslobođenje’, ‘hrvatski karakter’ društava … itd., itd.“

Ništa ovim tekstovima ne treba dodati osim pitanja: što se to nakon 1983. godine dogodilo da Franko Oreb odjednom 2003. i naročito u knjizi 2011. KUD „Morešku“ tj. njegovo članstvo denuncira kao „nedomoljubno“ ili „nerodoljubno“ svejedno, kao zatiratelje uspomene na prethodnike (ignorirajući brojna obilježavanja godišnjicâ), kao zatiratelje hrvatskog jezika itd.?

A ovome dodajem još i napomenu: bez ikakvog ulaženja u sadržaj nekoliko ranijih (do 1990. godine) tekstova F. Oreba, koje sam svojevremeno čitao, mora se zapaziti ponešto drugačija intonacija u ocjenama rada kulturnih društava na našem području (otoku) od ovih ocjena nakon 1990-ih: „od pozitivne ocjene učešća u NOB i doprinosa unapređivanju socijalističkog samoupravnog društva kulturnim djelovanjem …“ do novijih prešućivanja tih ocjena i zatim napadnog isticanja ‘probuđenog domoljublja’ i zatiranja hrvatskog … ili  hrvatstva „u prošlom društvu“, poređenja KUD „Moreške“ s autonomaško-talijanaškom moreškom s kraja 19. stoljeća itd. … – etiketama koje je tako zdušno u svojoj knjizi 2011. prikačio KUD-u „Moreška. Zainteresirani čitalac može njegove ocjene o ranijem razdoblju (tj. socijalističkoj Jugoslaviji i socijalističkoj Hrvatskoj) vidjeti u njegovim tekstovima: u knjizi „Korčula u revolucionarnom radničkom pokretu …“,  1989., str. 183-200; u: „Pjevačko društvo Hum Vela Luka“ (Zbornik otoka Korčule, broj 2, 1972., str. 105-122); u brošurama: „Narodna glazba Vela Luka 1893-1983“ i „Prve čitaonice u Veloj Luci“.

Spomenut ću još samo dvije činjenice, jedna je o odlikovanjima, a druga o repertoaru:

– Narodnoj glazbi u Vela Luci i korčulanskm RKUD „Moreški“ predsjednik SFR Jugoslavije, J. B. Tito dodijelio je visoka odlikovanja – Velolučkoj narodnoj glazbi „Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom“, a RKUD „Moreški“ „Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem“. Za odlikovanje velolučkoj glazbi F. Oreb je napisao: „Međutim, ovo zadnje priznanje (od brojnih primljenih – pr. A.L.) Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom, kojom ju je odlikovao predsjednik Tito najvrjednije je i najdraže, kojom se ponose ne samo velolučki glazbari, nego i cijelo mjesto.“ (str. 87). A za odlikovanje RKUD „Moreški“, u knjizi „Moreška. Korčulanska viteška igra“ (1974.) rečeno je: „To je najviše i najdraže priznanje kojim se ponose ne samo članovi društva, a posebno moreškanti, nego i svi građani Korčule.“ (str. 86);

– u prikazu rada Narodne glazbe Vele Luke navode se i primjeri repertoara, za koji se može zaključiti da je bio približno podjednak repertoaru glazbe KUD „Moreška“ – sve to „u ono doba“ „drugačijeg političko-društvenog ozračja“, a o tome (velolučkom) radu i repertoaru F. Oreb govori pohvalno.

Promatraču se odmah nameće pitanje: zašto dva kriterija o ocjenjivanju kulturno-umjetničkog rada – ista (ili slična) najviša državna odlikovanja za kulturno-umjetničko djelovanje, približno istovjetan glazbeni repertoar, a ocjene različite? Zašto bi približno sličan repertoar dobio pohvale ako je u Veloj Luci, a bio bi, preko ocjene o zatiranju hrvatske kulture i jezika, zapostavljanja hrvatskog melosas itd. negativno ocjenjivan ako je u gradu Korčula? – kako je to F. Oreb izveo u knjizi 2011. godine. Oba su društva djelovala u istom, po F. Orebu „drugačijem političko-društvenom, ideološkom i kulturnom ozračju“ (str. 101 knjige), pa bi valjda za ocjene oba ova društva, ali i stotine drugih u Hrvatskoj, trebali vrijediti isti kriteriji?! F. Oreb ne spominje nigdje u knjizi iz 2011. (nisam to zapazio ni u člancima i predavanju 2003. godine) Titovo odlikovanje RKUD „Moreška“, ali se iz cjeline njegovih negativnih ocjena djelovanja u „drugačijem … ozračju“ može zaključivati da ni to odlikovanje nije baš za pohvalu.

***

Stoga, kad se knjiga F. Oreba pažljivo čita, dolazi se do zaključka da mu  je dio posvećen Korčulanskom pjevačkom društvu samo pokriće za njegov pamfletistički obračun s tzv. „uvredama“ (tj. opravdanim zamjerkama), što su mu izrečene za neprihvatljive njegove ocjene i stavove izgovorene i napisane 2003. (u povodu jubileja) i za propagiranje „svog mezimca“, HGD-a…

Imajući sve to pred sobom mora se zaključiti i da je naslov knjige puka zloupotreba časnog imena „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“. Zbog toga sam u ovom tekstu već konstatirao na str. 27, ali naročito na str 41 i s. da je ovdje zapravo riječ o dva, međusobno različita, društva i da je o „Hrvatskom glazbenom društvu…“ (HGD…), ako ga se već hoće reklamirati, trebalo pisati posebno, a ne ga prekrivati drugim imenom i time to ime svojatati.   

(Nastavlja se)

Ante Lešaja
Autor 9.5.2022. u 09:19