Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (šeti dio)

Ante Lešaja
Autor 12.5.2022. u 10:32

Izdvajamo

  • A razlog zbog kojeg sam se odlučio iznijeti „Kritičke napomene“ trojake je naravi: ponajprije je ta da sam Korčulanin rođenjem, da sam odrastao u gradskoj sredini i poznavao veliki broj ljudi/imena koji su u društvima (kulturno-umjetničkim, ali i u sportskim) radili ili bili vodeća snaga, da sam uz njih rastao i od njih učio, a zatim, da sam i sam u tom radu, s prekidima, sudjelovao, pa se i na mene kao čovjeka odnosi ona napomena Zvonka Letice o „usvajanju hvalevrijednih vrijednosti“ i  da se mogu ponositi s onim što sam naučio, dobio i dao svom društvu, a nadasve Korčuli. A sve to što sam naučio zaista dragocjeno i veliko, i uz zaista skroman moj doprinos svom Društvu (RKUD „Moreški“) i gradu Korčuli  – sve mi je to nalagalo da reagiram na zločesto vrijeđanje ljudi koji su svojim kulturno-prosvjetnim radom i, pobliže, kulturno-umjetničkim djelovanjem omogućili formiranje i usvajanje „hvalevrijednih vrijednosti“. A naročito su pokazali svoj patriotizam i etičke vrline u najtežem razdoblju hrvatskog (i drugih južnoslavenskih) naroda 1941.-1945., najprije masovnim otporom okupatoru, a zatim i masovnim aktivnim učešćem u borbenim jedinicama NOVJ, pa i taj antifašistički angažman pripada u „hvalevrijedne vrijednosti“ i KUD „Moreške“, jer su ga osnovali upravo ti ljudi, i s pravom na njima Društvo ustraje. Bio bih, dakle, hulja da sam okrenuo glavu i da nisam reagirao na ocjene koje sav taj radni i etički angažman nipodaštavaju, bezrazložno vrijeđaju i optužuju i još k tome izruguju.

Povezani članci

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (šeti dio)

Foto: yacht-rent.hr

Kritičke napomene uz knjigu: Franko Oreb, „Korčulansko pjevačko društvo Sveta Cecilija“, Korčula, siječanj 2011. (str. 5-300 + sadržaj)

Prethodne dijelove teksta možete pročitati:

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (drugi dio)

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (treći dio)

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (četvrti dio)

Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (peti dio)

III  Zanemarivanje povijesnih činjenica 

Nakon 1990./1991. zaista se pretjeralo i s euforičnim „pohrvaćivanjem“ svega i svačega (uz ustanove, društva itd. obavezno se prikačilo: Hrvatsko…, da ne spominjem nasilje nad jezikom…), ali i s klerikalizacijom. Naravno da to nije zaobišlo ni našu Korčulu, pa ni nevolje s raskolom koji se dogodio (i koji nažalost još traje) na području kulturno-umjetničkog rada u Korčuli. To se iskazalo i u povodu obilježavanja (proslave) 120-te godišnjice „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“ 2003. godine. Upozoravajući na to da se, naročito u istupima F. Oreba, ali i ne samo njegovim, nego i „lokalnih perjanica“ iz (ili povezanih s) HGD …, također ustraje na toj euforističkoj navadi, na uštrb uvažavanja cjeline okolnosti koje su vodile do različitih rješenja, odluka, pa i političkih opredjeljenja, smatrao sam potrebnim dodati jednu noticu, koju ovdje sada reproduciram (iz knjige: „120. godišnjica Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija. Kritičke napomene uz tvrdnje Dr Franka Oreba i nekolicine drugih autora“, Zagreb 2004., str. 129-132), jer je smatram korisnom dopunom prethodnim ocjenama:

Dodatna napomena o jubileju KPD ‘Sv. Cecilija’ – i kalendarom određenom danu Sv. Cecilije

Premda nije u vezi samo i isključivo s ova dva razloga, ipak smatram potrebnim vrlo sumarno spomenuti još jednom pitanje o odnosu «svjetovnog karaktera KPD Sv. Cecilija» i  «Dana Svete Cecilije u katoličkom kalendaru». Razlog je tome što se upravo u prvom od članaka, koji su u ovoj točki navedeni, to pitanje spominje na način koji izaziva dvojbe. Da ponovim formulaciju: «Svečano i  dostojanstveno Korčulani su obilježili blagdan Svete Cecilije, obilježavajući tako i 120. obljetnicu osnutka korčulanskog pjevačkog društva SVETA CECILIJA koje je najstarije svjetovno pjevačko društvo u Dalmaciji.» Nema potrebe ponavljati što je o tome već rečeno maloprije. Ali treba dodati još sljedeće. To što je Korčulansko pjevačko društvo, kao «svjetovno društvo» 1883. godine dobilo ime «Sv. Cecilija» niukoliko ga izravno ne povezuje s  «Danom svete Cecilije» po katoličkom kalendaru…

Korčula je od davnih dana i religiozno vrlo homogena sredina (katoličanstvo), a nacionalno je izrazito homogenom (hrvatska) postala kad je talijanska populacija (naročito u dva vala u 20. stoljeću – nakon 1921. i zatim 1943.) radikalnim odlaskom praktički nestala iz grada. Stoga je nakon 1945. godine u svakom popisu stanovništvo hrvatske narodnosti (nacionalnosti) daleko najbrojnije (od 81 do 96 %). Potreba za homogeniziranjem hrvatskog dijela stanovništva grada izrazita je bila do 1918. godine, da bi praktički ta potreba nestala nakon 1921. godine, a sasvim nakon 1945. godine. Političke podjele unutar stanovništva grada nakon 1921. godine nisu nikako usporedive sa političkim podjelama koje su do 1921. godine postojale u gradu i koje su najvećim dijelom (mada naravno ne isključivo) išle linijom konfrontacije hrvatstva i talijanstva. A nakon 1921. godine već se i dio talijanske populacije počeo smatrati «političkim Hrvatima» (dakle građanima nove države), pa se na toj osnovi ponašao kao i svi drugi građani, učestvujući i u radu svih tada postojećih društava. Sa katoličanstvom stanovništva nije takvih tenzija bilo (talijanska katolička populacija ponašala se kao i hrvatska katolička populacija  ukoliko je riječ o crkvenim obredima itd.) – u tom dijelu svog života cjelokupna je populacija bila homogena.

Dakako, tzv. narodnosna (nacionalna) i tzv. vjerska struktura stanovništva ne iscrpljuju sve moguće, u stvarnom životu prisutne i u znanstvenim istraživanjima poznate probleme koji se kriju unutar kategorije «stanovništvo». Spektar strukturnih karakteristika veoma je širok, u izravnoj je zavisnosti od uvjeta i načina života, a oboje su dinamičke kategorije. Koja će od strukturnih  karakteristika postati dominantnom, kako će se izraziti, u kojemu obliku i kojim intenzitetom zavisi od niza općih i lokalnih okolnosti, a uvijek se iskazuju kao društveni konflikt (socijalni, politički, nacionalni itd., itd.). Dužnost je svakoga tko ocjenjuje neko razdoblje voditi računa o spomenutoj složenosti i dinamici. Jasno je da se u ovoj prilici nije moguće baviti cjelinom te problematike, dovoljno je samo upozoriti na nju čitaoca, a za našu je svrhu dovoljno ilustrirati s nekoliko podataka samo onaj aspekt problematike koji se najčešće spominje – aspekt narodnosne i vjerske strukture stanovništva.

Da bi dobili elementarni uvid i mogli zaključivati o spomenutoj (vjerskoj i narodnosnoj) «homogenizacije» navodim  slijedeće osnovne (službene) statističke podatke (%):

                                 Vjersko opredjeljenje                                          Narodnosno opredjeljenje

Godina     Katolici   Pravoslavni   Ostali i nepoz.   Hrvati  Slovenci  Srbi  Talijani  Jugoslav.  Ostali _____________________________________________________________________________________

  1. 98,86           0,14                    –                76,47         –        0,14      21,79          –            1,60
  2. 99,32           0,53                0,15             77,91        –          0,53      19,38          –            2,71
  3. –                 –                            –                79,29        –          0,87      19,58          –            1,13
  4. –                 –                            –                77,66        –          0,48      18,45          –            3,41
  5.        99,30           0,49                        –
  6. –                 –                            –               96,85       0,61     1,63       0,34            –            0,57
  7. –                 –                            –                90,39       1,12     5,76       0,17           0,54       2,02
  8. –                 –                            –                94,16       0,57     3,25       0,04           0,61       1,37
  9. –                 –                            –                90,78       0,60     3,76          –              2,79       2,07
  10. –                 –                            –                81,10       0,47     2,98       0,03         11,92       3,50
  11. 72,93           2,60                24,47         82,89       0,50     2,20           –             5,57        8,84
  12. 84,45          1,83                  13,66          92,89      0,30      1,38           –               –           6,36
  13. 84,21           1,68                  13,48         94,40         –         1,40           –               –            3.29

Izvor: Državni zavod za statistiku RH, Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. – 1991. po naseljima, knjiga 3, Zagreb, 1998., str. 1526 (Podatak za 2001. i 2011. godinu dobio sam izravno od DZS-a na moju molbu i zahvalan sam im na susretljivosti – naknadna primjedba – A. L.)

Za 1931.: Definitivni popis stanovništva 31. 3. 1931., Knjiga II, Bgd. 1938.  Općine, str. 81 Izvorne podatke preračunao u % (i pregrupiranje u grupu „ostali“) A. L.

Jasno je da se na ovom mjestu ne možemo baviti složenošću i slojevitošću socijalnih i političkih prilika u gradu Korčula u međuratnom razdoblju (1918., tj. 1921. do 1940/1941. godine). Svatko će se složiti, ipak, da su se te prilike reflektirale na kulturno-umjetnički život grada. Kako, na koji način, s kakvim posljedicama itd. – to treba biti predmetom pažljivog i nepristrasnog istraživanja i, da ponovim svoj stav, ne može se apsolvirati s nekoliko ideologiziranih i pomodnih fraza. Zadržavam se stoga samo na osnovnoj napomeni, koja je u izravnoj vezi s predmetom našega razmatranja ovdje.

Upravo je navedena «religijsko-politička» distribucija stanovništva bila ona osnova, koja je uvjetovala da se često, ali ne uvijek, proslava godišnjice KPD ‘Sv. Cecilija’ poveže i s proslavom Dana Svete Cecilije. I to je bilo i jeste sasvim normalno i prihvatljivo u korčulanskoj katoličkoj sredini. Ali nikada (i nigdje to nisam našao zabilježeno) nije zbog toga proslava godišnjice Društva supsumirana proslavi Dana Svete Cecilije…ili da se proslava godišnjice osnutka Društva mora prilagoditi ili održati baš na Dan Svete Cecilije…Zašto se to sada toliko naglašava – to ne može biti predmetom rasprave ovdje, ali se mora reči da je u suprotnosti s onim što o tome iz povijesti Društva znamo, u suprotnosti je i s onim naglašavanjem svjetovnosti od autoriteta kao što je bio Andro Peručić. Dakako da nismo u nekom od razdoblja Srednjeg vijeka, a eventualni pokušaji «klerikalizacije svega i svačega» prije govore o «skrivenoj politizaciji» i «povijesnoj zakašnjelosti»…Predočimo sebi apsurd da netko dođe s idejom da se npr. Lado nazove: «Katolički ansambl Lado», ili Katolička filharmonija HRT», ili «Katolički nogometni klub Dinamo» itd., itd. – samo zato što je Hrvatska pretežno, u večini «katolička zemlja», a u Korčuli da imamo «Katolički KPK» itd., itd., jer je glavnina stanovništva Korčule katoličke vjeroispovijesti!!! Taj problem je istovjetan i odnosu između proslave Dana Svetog Todora i moreške ili svojevremeno Dana ustanka naroda Hrvatske i moreške – ni u jednom od ta dva primjera im moreška nije bila supsumirana, niti je bila «religijska», a niti «politička», iako je u oba slučaja pridonosila kvaliteti proslave Dana Svetog Todora, ili Dana ustanka naroda Hrvatske…U oba slučaja moreška je ostala «svjetovna» – folklorni fenomen, koji ima svoje vlatite parametre postojanja i funkcioniranja. Isto je i sa KPD ‘Sv. Cecilija’. Stoga bi svakako bilo potrebno da se u razmatranju, prikazivanju, opisivanju izbjegnu bilo kakve «nategnute» formulacije, koje iskrivljavaju bît postojanja i djelovanja kulturno-umjetničkih društava. Uopće je pitanje autonomije kulture, njenog autonomnog razvitka i stoga nužne «oslobođenosti» od izravnog utjecaja religije i politike, kao i puke komercijalizacije, jedno od velikih dostignuća moderne epohe…Korčula je u tom pogledu već s prvim velikim pothvatima u vrijeme Narodnog preporoda u drugoj polovici 19. stoljeća pokazala svoju progresivnost…i nije valjda da ćemo tu tradiciju na početku 21. stoljeća odbaciti…“

Ovaj fragment sam naveo samo zato da pokažem kako je stanovništvo grada oduvijek i kontinuirano jasno i kompaktno iskazivalo svoje narodnosno-nacionalno opredjeljenje. To opredjeljenje, međutim, nikada nije značilo i nacionalnu isključivost, jer u gradu Korčuli nije bilo šovinističke mržnje ili netrpeljivosti prema pripadnicima (ljudima) drugih južnoslavenskih nacionalnih (ili etničkih) dijelova – sve dok taj virus nacionalističke mržnje nije ubačen događanjima nakon 1990-ih. A ako su politička razilaženja unutar tog nacionalno kompaktnog stanovništva (izuzmemo li talijansku komponentu stanovništva) postojala (na političke hrvate (hss-ovce) i političke jugoslavene prije II svj. rata), a jesu i bila su na momente veoma zaoštrena i neugodna, onda to nije bilo zbog tzv. nacionalne (šovinističke) mržnje, nego prvenstveno zbog izravnih, prije svega, ekonomsko egzistencijalnih interesa – ma koliko se to prikrivalo raznim političkim frazama.

***

Zato uz gornje podatke o narodnosnom sastavu dodajem još jednu važnu dopunu:

Grad Korčula je, kako pokazuju podaci, trajno „hrvatski grad“ – golema većina stanovništva je uza sva historijska događanja (okupacije, promjene političkih režimâ, migracije itd.) postojano većinski hrvatske narodnosti. Nema stoga potrebe da se tom stanovništvu „nameće“ hrvatstvo, jer je jasno da iza toga nametanja stoji neki parcijalni interes: zašto Hrvatu nametati neko hrvatstvo, kad je to slobodan izbor čovjeka, a stanovnici grada su kako vidimo taj izbor učinili konstantom? To je važno uočiti. Htio bih, međutim, skrenuti pažnju na jednu posebnost od važnosti za tematiku koja je predmet ovih Kritičkih napomena.

Ta „posebnost“ (riječ je u navodnicima jer se potpuno isto događa u svim društvima, a ne samo u nekim izoliranim sredinama) tiče se političke opredijeljenosti  građana u nekom narodnosnom korpusu. Na političku opredijeljenost u raznim okolnostima i historijskim uvjetima utječe mnoštvo razloga, prije svega su to egzistencijalni interesi (a to se dobro vidi iz polarizacije u današnjem hrvatskom društvu, pogledamo li koliki je broj političkih stranaka i koliko se međusobno razlikuju po programima, retorici itd.). To se događalo i u gradu Korčuli – korčulanski Hrvati su se također različito „politički opredijeljivali“, ostajući uvijek hrvatske narodnosti i tako se ponašajući.

Ne zadržavajući se na opredijeljivanju stanovništva grada u razdoblju na- rodnog preporoda, do nestanka austrougarskog režima, za razdoblje pak 1918./1921. do 1940./1941. (zanemarujući sada talijanski dio stanovništva) u gradu je hrvatsko stanovništvo (veći dio) bilo grupirano na dva politička opredijeljenja: „politički hrvati-hss-ovci“ i „politički hrvati-jugoslaveni“, koje je pak bilo dominantno; drugih nije bilo ili su bili neznatni ili u ilegali itd. I „političke trzavice“, o kojima su govorili Zoran Palčok i Zvonko Letica (vidi ovdje na str. 6) postojale su između te dvije grupe i tako su se oblikovali sporovi među njima. Pritom ni jedna od njih nije bila „velikosrpski“ ili „velikohrvatski“ usmjerena, a ekstremističke epizode (npr. orjunaška ili današnjim rječnikom „četnička“, a naročito ustaško-frankovačka bile su kratkotrajne, bez bitnog utjecaja…); naravno da je režim bio naklonjeniji „političkom jugoslavenstvu“ i netrpeljiviji prema „političkom hrvatstvu“ (a prema proplamsajima klasnih sukoba i komunističkih ideja u gradu, ali i na otoku, krajnje brutalan, najprje od kraljevskog, a zatim i od kratkotrajnog hss-ovskog banovinskog režima) – tako da su te „političke trzavice“ i u gradu, kao i u cijeloj Hrvatskoj imale podjednak kolorit, obilježja i intenzitet političkog sukobljavanja (u suštini je to bio sukob frakcijâ nacionalnih buržoazija koje su neriješeno nacionalno pitanje vješto koristile za svoje ciljeve). (I sasvim uzgred: nije li i u ovom našem vremenu klasna raslojenost društva i politička dimenzija klasne raslojenosti sasvim zapostavljena i nacionalizmom „prekrivena“ – promotrimo gloženje političkih partija!)

U gradu je većina „dobrostojećih“ građana, ali i tzv srednjih slojeva (činovnici, učitelji, nastavnici, i slično) najvećim dijelom pripadala „političkom jugoslavenstvu“ i svi su oni, sa zanemarivim izuzecima, bili hrvatske narodnosti. I upravo su oni bili glavni organizatori, akteri i promotori kulturno-prosvjetnog i kulturno-umjetničkog djelovanja u gradu – ulažući u to ne samo svoje vrijeme, nego i materijalnu potporu tom radu. Pritom se nisu u kulturno-umjetničkom radu ponašali isključivo – svi su građani bili doborodošli i jednakopravni, tako da je i najveći dio „političkih hrvata hss-ovaca“ u tim društvima djelovao; a kako je u međuratnom vremenu „Korčulansko pjevačko društvo sv. Cecilija“ bilo glavni nosilac kulturno-umjetničkog djelovanja u gradu, po prirodi stvari u njegovu radu (u njegovim sekcijama) zajednički su djelovali, pripremali se i javno nastupali jedni i drugi, nikada ne poričući svoju narodnost, ali i ne svodeći se na bilo koji šovinizam  (zato su u programima svojih sekcija imali široki repertoar umjetničkih teatarskih, glazbenih, pjevačkih djela i hrvatske provenijencije, ali i drugih južnoslavenskih naroda, a također, i to intenzivno, i drugih slavenskih i neslavenskih naroda). Za malu sredinu  kakva je bila (i ostala) Korčula treba reći, da je kulturno-umjetnički domet bio zavidan, za to vrijeme suvremen i univerzalno usmjeren. Sve se to može naslutiti i vidjeti i iz sačuvanih i javno poznatih programa „Korčulanskog pjevačkog društva sv. Cecilija“. Ironija je da F. Oreb to ignorira, premda su i iz faksimilâ dijela tih programâ, koje je uvrstio u knjigu, vidljiva i imena Hrvata-„političkih jugoslavena“ (primjerice: Stjepo N. Ivančević, Andro Peručić, da navedem samo dva iz niza imena, a ima ih poveči broj), naravno i „političkih hrvata hss-ovaca“, a također i repertoari što su ih izvodile sekcije.

Ali je za razumijevanje „političkog jugoslavenstva“ važno znati još jednu, kardinalno važnu činjenicu, na koju mnogi zaboravljaju, a koja je isto tako konstanta korčulanskog građanina kao i njegova hrvatska narodnost (ili nacionalnost): to je otpor talijanskom iredentizmu (najčešće izraženom iredentističkom parolom „Curzola nostra“…) i strah od njega. Najveći poticaj „političkom jugoslaventvu“ izvirao je upravo iz otpora i straha od talijanskih pretenzija na Korčulu, a to nije proizlazilo „iz neba“, iz pukih priča, nego iz gorkog životnog iskustva: ne samo grubog autonomaštva za austrijske vladavine, nego i iz brutalnog ponašanja talijanskog okupatora 1918.-1921., zatim utjecaja musolinijeve fašističke agresivne retorike na agresivno ponašanje većega dijela talijanskog stanovništva grada u razdoblju od 1921. do 1940./1941., a naročito na izrazito surovu i zločinima obilježenu fašističko-talijansku okupaciju Korčule od proljeća 1941. do jeseni 1943. godine. Zaštitu je od te pošasti i opasnosti veliki dio građana Korčule vidio u snažnoj i jedinstvenoj državi – i to je bio glavni poticaj velikom dijelu Hrvata, građana Korčule, da se priklone „političkom jugoslavenstvu“, a ne nikakav „jugounitarizam“ u smislu negiranja hrvatstva. Zato su s kapitulacijom jugoslavenske države izgubljene i osnove takvog „političkog jugoslavenstva“ u gradu i na otoku, ali i „političkog hss hrvatstva“. Ustaška prodaja dijela Dalmacije, dakako i Korčule, bila je veliko „otrežnjenje“ za sve njih.

A s 1941. godinom dolazi zaista do bitnog obrata, ne samo time što je prestao rad svih Društava, nego i zato što je postepeno sazrijevala svijest o potrebi drugačijeg političkog opredijeljenja. A ta se svijest nije opet pojavila „iz ničega“, iznebuha. Mukotrpno je sazrijevala, korijene je imala u instinktivnom otporu okupatoru, a oblikovala se ustrajnim radom komunista, u gradu prije svega aktiv- nošću Skojevske organizacije, a na otoku kao cjelini organiziranim političkim radom i oružanim akcijama protiv okupatora, što su ga predvodili (i u početku bili glavna snaga) komunisti. To je „oblikovanje antifašističke svijesti“ u gradu počelo od mladosti (djece dotadašnjih, predratnih i „političkih hrvata“ i „političkih jugoslavena“) i već je krajem 1941. u gradu veliki dio mladosti bio organiziran u Savez mlade generacije, najborbeniji dio u Skojevskim aktivima, a do polovice 1942. tako je bila organizirana gotovo sva mladost grada stasala do zrelosti (naročito generacija rođena oko 1920. do oko 1930. godine). A stariji „politički hrvati“ i „politički jugoslaveni“ slijedili su svoju djecu, neki brže, neki sporije, ali je krajnji rezultat bio da je golema većina Hrvata, stanovnika grada, prihvatila programsku orijentaciju narodnooslobodilačkog pokreta, s njime i formiranje jugoslavenske države koja neće ličiti na propalu 1941.; iskustvo nesposobnosti da se kao država odupre okupaciji, a zatim iskustvo zloćudnog hrvatstva kakvog je iskazalo ustaštvo, dovelo je do svijesti o potrebi jedinstva građana u ostvarivanju programa NOB-e. I tako je najveći dio građana grada aktivno učestvovao na razne načine u antifašističkom pokretu, odbacujući svoja predratana politička opredjeljenja. Osjećajući kako se najprije omladina, a zatim i starije građanstvo sve više priklanja antifašističkom otporu i kako im se osipaju pristaše, vodeći ljudi obe dotadašnje političke grupacije počeli su već krajem 1941. tražiti i održavati kontakte s vodstvom narodnooslobodilačkog pokreta, pa su se neki ili priklonili nešto kasnije pokretu ili se pasivizirali. Kao kuriozum navodim da je netom spomenuto iskustvo vodilo i radikalnoj diferencijaciji unutar klerikalnih redova (usprkos dominantnoj i rigidnoj antikomunističkoj doktrini službene Crkve); ostavimo li po strani diferencijaciju kako se iskazala u drugim dijelovima Hrvatske ili drugim dijelovima Jugoslavije, u Korčuli je većina klera podržavala otpor okupatoru, neki su u njemu bili i aktivni, ali je karakterističan slučaj franjevaca na Badiji, koji je imao značajan odjek među građanima grada: jedna grupa franjevaca se priklonila NOP-u, a jedan od njih, vrlo ugledan, bio je za okupacije tajnik ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora, zametka vlasti novonastajuće države (i objasnio je kasnije, da svojom podrškom partizanskom pokretu nastoji makar skromno doprinijeti skidanju ljage s obraza hrvatskog naroda).

U toj atmosferi jedne drugačije političke svijesti, spram one kakva je postojala prije rata, obnovljen je kulturno-prosvjetni/kulturno-umjetnički rad u gradu po završetku rata. Obnovili su ga zajednički „stara“ (predratna) i mlada (u ratu stasala i sazrijevala) garda, a po prirodi stvari ta je obnova bila prožeta sviješću i duhom koji se formirao u toku antifašističke borbe. I nije nikakvo iznenađenje da su tu glavni akteri od „starih“ bili Andro Peručić, Stjepo N. Ivančević, Pero I. Tedeschi, Tinka Sessa Tedeschi, Ivo Lozica, Josip Bepica Svoboda, Petar Brčić …, a od mladih Zdravko Stanić, Igor Lozica, Nikša Bernardi, Olga (Seka) Visković, Pravda Tomović … I tako su, u skladu s iskustvima besmislenosti predratnih „političkih trzavica“ i antifašističkog iskustva i svijesti, prionuli najprije postepenom prikupljanju snaga, a zatim 1950. i formiranju jedinstvenog KUD „Korčula“ (nešto kasnije preimenovanog u „Moreška“). O rezultatima njihova nastojanja, a ni o kontinuitetu toga rada s onim iz ranijih razdoblja, ovdje ne treba govoriti – rekla je to profesorica Mirjana Svoboda 1983. godine jasno i svakom dobronamjernom očito u svom Recitalu povodom stotog jubileja umjetničkog amaterizma u gradu Korčuli.

Naravno da je (R)KUD „Moreška svoje djelovanje zasnivalo istovremeno u kombinaciji oslanjanja na tradiciju kulturno-umjetničkog rada i na novoj političkoj svijesti, formiranoj u antifašističkoj borbi (a ta je objedinjavala i nacionalno i socijalno oslobođenje) i na uvažavanju novih, suvremenih duhovnih senzibiliteta – i nitko to sve do 1990./1991. nije dovodio u pitanje, nije osporavao ili ukazivao da  je sve to naopako. I ta je sinteza zaista učinila da je kulturno-umjetnički život grada dostigao razinu (kvalitetom i masovnošću, dakako uz oscilacije uvjetovane brojnim razlozima, od kojih svakako treba spomenuti stagnaciju izazvanu likvidacijom Brodogradilišta i značajnim odlivom mlađih stanovnika grada, da drugo ne spominjem), koja je bila iznad onoga što je ikada do tada grad imao.

I onda se, u euforiji raskola i proustaški kolportiranog hrvatstva, kakvog je nametnuo sa svojim adlatusima Franjo Tuđman, kao „argument“ za obavljeni postupak raskola i formiranja „Hrvatskog glazbenog društva …“ (R)KUD „Moreška“ optužuje za orjunaštvo, da su „moreškanti kraljevi trabanti“, da su opasni, da su „venecijanski domoroci“ i da ne mogu predstavljati ni Korčulu ni Hrvatsku, a eto smo pročitali i da su gušili hrvatsku kulturu i hrvatsku riječ, da su pustili da u zaborav, u prašnjave papire padne ime „Svete Cecilije“ – ukratko, da nisu „pravi Hrvati“. Bila bi poveća niska epiteta koji su KUD-u „Moreška“ prišiveni, naročito 1991. do 1997./2000., ali neka to obradi mlađa generacija u cjelovitom prikazu historijata Društva. Čak se jedan od tzv. cecilijanaca (a rođen je nakon II svj. rata), jedno vrijeme čak i predsjednik HGD…-a usudio javno reči da Korčulu 1944. jedinice NOVJ nisu oslobodile, nego okupirale!! Zaista ima veliko značenje Ajnštajnova misao o beskonačnosti ljudske gluposti ili ona Newtonova da može izmjeriti kretanje nebeskih tijela, ali ne i ljudsku gupost. A nisam vidio da je F. Oreb na bilo koji način kritički spomenuo, nekmoli i osudio spomenute i druge epitete upućene Društvu „Moreška“; štoviše, iz njegove je knjige vidljivo da im je dodao i nekoliko svojih, a na to sam nastojao ukazati u ovim Kritičkim napomenama. I ta okolnost govori o kvaliteti njegove knjige, o pristranosti i ostrašćenosti s kojom tretira KUD „Moreška“.

Dakako da će biti nužno cjelovito obraditi prave razloge nastanka „Hrvatskog glazbenog društva sv. Cecilija“ (nesuglasice unutar „Moreške“, egoistične motive i despete/inate, efekte nacionalističke euforije 1990-ih, utjecaj tadašnjih dominantnih političkih faktora itd.), ali je to zadatak mlađih.

IV  Završna opaska

O knjizi Franka Oreba iz 2011., a  nakon svega što je u ovim „Kritičkim napomenama“ navedeno, najkraći se rezime može formulirati parafrazirajući ingenioznu i sadržajnu misao-ocjenu veoma poznatog Zlatka Dizdarevića iz njegova nedavnog teksta: „Pobjeda poraza“ (objavljeno na portalu Tačno.net 3. 1. 2022.). Prikazujući porazne rezultate do kojih su nacionalističke politike dovele društvo BiH (ne gajimo iluzije da to nije u bitnom slično, iako s modifikacijama i razlikama u intenzitetu, i u drugim društvima osamostaljenih dijelova na jugo prostorima) formulirao je te politike ovako: „Šovinizam pretvoren u patriotizam, odbrana pljačke u mudrost a satiranje države u zaštitu nacije bili bi zabavni kada bi im se vidio kraj.“ A za ovu sagu o „Hrvatskom glazbenom društvu …“, za prikaz njegova formiranja i njegovih „podviga i uspjeha“, ta bi rečenica izgledala ovako: „Šovinizam pretvoren u patriotizam (iliti „domoljublje“), odbrana pljačke u mudrost a satiranje kulturno-umjetničkog života grada u zaštitu nacionalistički shvaćenog hrvatstva – bili bi zabavni kad bi im se vidio kraj“.

Raskol, koji je nastao formiranjem HGD…-a i diskriminacijom KUD-a „Moreška“ unazadio je kulturno-umjetnički život grada Korčule u usporedbi s onim kakav smo proživjeli ili imali u nekoliko navrata novije povijesti grada: u kratkom razdoblju „Sto dana slobode“ 1943., zatim neposredno nakon 1944. do osnivanja KUD „Korčula“ 1950. godine, a zatim  radom (R)KUD-a „Moreška“ do 1989./1990., uz „uspone i padove“ njegove, dakako (prestala je, primjerice, s radom dramska sekcija, ali se razvilo nekoliko drugih sekcija itd., krize u načinu upravljanja itd.).

Korčula je po svojim ljudskim potencijalima premalena za postojanje dva kulturno-umjetnička društva, a da bi razina kvalitete mogla biti suvremena u svim aspektima kulturno-umjetničkog rada – i to bi se moralo imati na umu.

A razlog zbog kojeg sam se odlučio iznijeti „Kritičke napomene“ trojake je naravi: ponajprije je ta da sam Korčulanin rođenjem, da sam odrastao u gradskoj sredini i poznavao veliki broj ljudi/imena koji su u društvima (kulturno-umjetničkim, ali i u sportskim) radili ili bili vodeća snaga, da sam uz njih rastao i od njih učio, a zatim, da sam i sam u tom radu, s prekidima, sudjelovao, pa se i na mene kao čovjeka odnosi ona napomena Zvonka Letice o „usvajanju hvalevrijednih vrijednosti“ i  da se mogu ponositi s onim što sam naučio, dobio i dao svom društvu, a nadasve Korčuli. A sve to što sam naučio zaista dragocjeno i veliko, i uz zaista skroman moj doprinos svom Društvu (RKUD „Moreški“) i gradu Korčuli  – sve mi je to nalagalo da reagiram na zločesto vrijeđanje ljudi koji su svojim kulturno-prosvjetnim radom i, pobliže, kulturno-umjetničkim djelovanjem omogućili formiranje i usvajanje „hvalevrijednih vrijednosti“. A naročito su pokazali svoj patriotizam i etičke vrline u najtežem razdoblju hrvatskog (i drugih južnoslavenskih) naroda 1941.-1945., najprije masovnim otporom okupatoru, a zatim i masovnim aktivnim učešćem u borbenim jedinicama NOVJ, pa i taj antifašistički angažman pripada u „hvalevrijedne vrijednosti“ i KUD „Moreške“, jer su ga osnovali upravo ti ljudi, i s pravom na njima Društvo ustraje. Bio bih, dakle, hulja da sam okrenuo glavu i da nisam reagirao na ocjene koje sav taj radni i etički angažman nipodaštavaju, bezrazložno vrijeđaju i optužuju i još k tome izruguju.

Drugi je razlog mom reagiranju: na inicijativu Igora Lozice i Zdravka Stanića započeo sam (prije tridesetak godina) prikupljanje dokumentacije za rad na historijatu kulturno-prosvjetnog i posebno kulturno-umjetničkog rada u gradu, uključivo, naravno, i Društvo „Moreška“. Sticajem okolnosti, to se prikupljanje odužilo i nije dovršeno. Ipak, mogao sam ponešto iz te goleme građe naučiti i spoznati. Igor i Zdravko, najbolji poznavaoci, ali i važni akteri tog historijata, su u međuvremenu umrli, a i moja 91. godina je posve rizična, pa je i profesionalna, ali i etička dužnost moja kao građanina bila da upozorim na neprihvatljive fenomene, koji spadaju u krivotvorenje činjenica i švercanje falsifikata. Dugo sam čekao da to uradim iz niza razloga (radio sam na tematici koja pokazuje naci-ustašku dimenziju hrvatskog nacionalizma-šovinizma – uništavanjem „nepodobne“ knjižne građe i „nepodobne“ spomeničke (prije svega antifašističke) baštine, a to znači zatiranjem antifašističke i socijalističke memorije društva), a ti razlozi su zaista tražili veliki radni angažman.

A treći je razlog nemirenje s „povjesnim revizionizmom“ koji se agresivno “ušuljao“ u sve sektore stručnih i znanstvenih društvenih istraživanja s pozicije dovođenja u pitanje svega što je ili rađeno ili znanstveno i stručno obrađivano u socijalističkoj Hrvatskoj (i socijalističkoj Jugoslaviji, dakako). Pratim to prije svega u području koje mi je bilo profesijom, u području ekonomskog razvoja, ekonomske teorije i ekonomske politike Hrvatske i Jugoslavije, a kao Korčulanin i moreškant i „povijesno-revizionističke“ intervencije u prikazivanju zbilje na ovom razmjerno malom geografskom području, jer ta intervencija ima sva osnovna obilježja „povijesnog revizionizma“ općenito.

***

Iznenađen sam da nitko od mlađih Korčulana nije reagirao na knjigu F. Oreba. Ili ljudi ne čitaju ili ne smatraju potrebnim baviti se takvim pisanjima. Ne mislim da je to opravdano. Ali, svakako mislim, da je potrebno da mlađa generacija Korčulana, bili oni ili ne bili članovi KUD „Moreška“, poradi na izradi historije kulturno-umjetničkog rada u gradu, uključivo i svih Društava, koja su djelovala – u mjeri koliko im to sačuvana (nažalost ne i potpuna) dokumentacija omogućuje.

Ante Lešaja
Autor 12.5.2022. u 10:32