Antički plebiscit patnje

tačno.net
Autor 27.2.2013. u 10:48

Antički plebiscit patnje

Antički plebiscit patnje i raskomadanost orfejske pjesme u lirici Gradimira Gojera

mr. sc. Ljiljana Tadić

Uspomene se raspršuju po tragu prošlosti stabilizirajući paradoksalnost biljegā, ožiljaka svih bivših percepcija u našim životima, nastalim denotativnim ispisom nekog i nečijeg trezvenog stanja, ali ostalih u tragovima melankoličnih putovanja pritiješnjenih sjećanja, skoro asocijativnih i skoro samo svojih. U danu u kojem se ne živi nego se trune bez misli o sutra, poseže se za ladicama koje su mnemonijska figura i koja se tek samovoljom i prizivom samointerpretira te prema volji servira minule doživljaje s njima i osjećaje. To truljenje je u „zadahu ocvalih cura“, presvlačenju košulje kao svlačenju prošlosti, mladost se pamti zajednički, ona nije izvorište solipsistične medalje koja se nosi na grudima. Mladost ima miris, woolfovski miris koji namjerno prizvanom asocijacijom bilježi spor između prošlog i trenutnog. Nema oduška, samo trajanje u toj trulosti i mašna na vrhu sjećanja kao na neotvorenom prašnjavom daru. Nestaju svirači, nevidljivo, huleći, uništena Troja ovjenčana je zastavom pobjednika, sve na prijevaru, plodovi ravnodušnosti te najnezahvalnija letargija bez cvata. Dragi grad je poput Troje, opustošen, bez bliskosti voljene žene, dom se uvlači u ožujak i tu traje, dok grad ostaje Odisejevu psu, grad omeđen i stran.

     Antički motivi Gojerove lirike stamen su Trg na kojem se osluškuje vjetar silnih i trajnih, ljubljenih i nestalih. Ta parabola odbija kanonizaciju mitološke percepcije upisujući  konotaciju suvremenih dimenzija kronotopa a ujedno rekonstruirajući i dekonstruirajući historijski segment jedne epohe koja je izrodila i inaugurirala bogatstvo literarnih formi, tema i interpretacija. Orfej u komadima silazi među besmrtne pjesnike ublažavajući njihovu patnju instrumentom. Njegova „šutnja“ bez denotativnosti uprisutnjuje historijske motive koji analiziraju i objedinjuju individualni, personalni i kolektivni identitet jednog etnosa. Tu je i uvažavanje stanja subjekta i propitivanje koliko on zapravo može podnositi osamu u svijetu u kojem je. Ta šutnja implicira konekciju vremena nekada i sada, to je zapravo Vrijeme koje parametrima odmjeravanja patnje konstruira ljepotu izraza u umjetnosti no čitatelj je siguran da „šutnja sama sebi pravi mjesta u intelektualnom ambijentu vremena“[1] i pounutruje lirski zapis hipersubjektivan u svojemu ispoljavanju. Gojerova lirika na taj način usuglašava tempo i harmonizaciju emocije i intelekta, koristeći davne a skorašnje, zapravo kontinuirano moderne, antičke motive uvijek u suobrazbi s nutarnjim stanjem subjekta, onoga što je on osjećao, osjeća ili trenutačno proživljava na emotivnom planu. No, nakon svih teorema, historiografskih natpisa o tvorcima teksta, opjevanim smrtima, društveno-progresivnim idealima, za subjekta u Gojerovoj lirici na koncu  jedino trajno, vrijedno i zapravo smisleno jest žensko tijelo, nago, od majke rođeno, tijelo koje se voli, makar i u snu. San o ženi je ljepši od pouzdane istine koja okružuje bića u njihovoj egzistencijalnosti. San o ženi ima smisla.

     Motiv odlaska rebalansirana je senzibilna instanca u Gojerovoj lirici, odlazi se iz grada, pa i od voljene žene, iz prošlosti u koju se navraća samo prema prizivu senzosa, odlazi se i od sebe, u doba dobrih i doba necvjetanja:

Odlazi doba dobrih; nestaje
Doba necvjetanja, doba bez
Visibaba i doba ugaslih cjelova.

                        (Odlazi doba dobrih)

     Uprisutnjavanje tog nestanka pozicionira lirski tekst o heraklitovskoj ulozi „samcatosti“, strukturalno oblikovanoj poput sheme upisa opomene na stećku, kamenom mauzoleju i sl. U nekim svojim stihovima Gojer esejizira obnavljajući interes za povijest implicirajući spoznanje o Drugosti u Tekstu, spoznaju o Drugom stalno posvješćujući polarizaciju između subjekta i svijeta te kozmosa kojem su. No, ta teoretizacija teksta i o tekstu „zasnovana na konceptu ‘slabe misli’ i izazovu tzv. ‘teorije haosa’ zahteva modifikaciju razumevanja subjekta spoznaje (književnost) pa samim tim odbacuje totalitet dosadašnjeg shvatanja teorije književnosti kao kanona i organona“[2]:

Plebiscit iz čitanki moderne povijesti
Razarajuća je, smrznuta, čestica mišljenja;
O nama, o stoljeću što mitski nadire u
Sjećanje, u san svakodnevlja, u naš
Sustav, intravenozno, bauljajući po duše
Bilu, po rasprskavajućoj jetri, sa tekućim
Kutovima i općom insuficijencom dijafragme
U tu česticu, koji otac predaje sinu,
U europskoj zbilji, truloj, u stoljeću (…)

                                   (O Demokritovim toplim atomima)

 

Ljudi osokoljeni čudom vatre, pronađene skoro,
Kretali su izvorištu Tajne, počivali nisu,
Ni vode tražili nisu, ni pse oko nogu što
Se pleli njima, tjerali nisu. (…)

                                         (Čudo vatre)

     Krik koji subjekt ispušta trajan je, u rekolekciji uspomena svrhovito maše rezigniranost na polju na kojem je smrt raspršila posteljinu te poziva u san bez sjećanja. Krik je širok, kreće se od mnemotopa slike Doriana Graya, sve u ironiji i gnušanju do umora iz „stoljetne bludnje“, „deflorirane krvave plahte“, poliptiha koji umožava gorčinu i obratno.

Osvrćem se: tamo stoji tvoj
Poljubac, trepereći u kostrijeti,
Iz Euripidova doba, opstao:
Zalutali znak smrti, zapravo!

                             (Da li je smrt znak?)

     U tom tragu preispitivanja prošlosti ne samo individualne nego koračaja sinkrone i dijakrone, opet je san o ženi:

Molim te ostavi trag
Usana na saksofonu, koji
Ću, svakako ponijeti u
Moj sarajevski, mali, stan.
Osovi se na moju prošlost,
Dohvati se doksata, marijindvorskog,
Naceri obrazinu prošlosti,
Onoj, drevnoj, u koju; niti
Vjerujemo, niti smo vjerovali.

                 (Molitva Indijanca u Americi)

     Tako je meditativno lirsko polje Gojerove poezije zatvoren krug gorkosti, patnje i sjećanja, nimalo naivan već osuđen da postane ravnodušnost i njen pogled k zbilji koja je uvijek ista, i pred kojom su namjere ustoličene dahom jezika koji zacjeljuje ranice napuklih priželjkivanja. Život u globalnoj patnji, shvaćanje historije koja doprinosi utemeljenju te iste patnje, heteroglosija patničke emancipiranosti u adornovskoj optici prepoznavanja svijeta oko subjekta. Ispod „uglađene spoljašnosti“ je čvorište nepredviđenosti, sumrak koji se očitava u teškim egzistencijalnim okolnostima.[3]

     Odisej je u ovoj lirici putnik namjernik koji je s dva-tri koraka prešao stoljeća, čitave milenije da bi telefonirao pjesniku izvjestivši ga o uzaludnosti mnogo čega, o ništavnosti, ništa, ništica i nitko, nigdje i nikako. Tko su zvjezdoznanci? Oni koji „umiri siti“ i koji nisu ništa pronašli? Retoričkim instrumentarijem u ovoj lirici postiže se efektnost kolokvijalnog razgovora s mnoštvom od odgovora pred kojima orfejska šutnja čeliči svoju snagu, posve spremna izoštriti semantiku terminološke dvoznačnosti. Mimoilaze se čovjek i čovjek, unakaženi, pounutreni, šutljivi, bez napregnuća, uskovitlani, biciklisti, penjači po drveću, raskoljnikovi, svi ini raščerečeni, napaćeni, neshvaćeni. Mimoilazeći se, ushodavaju svoj korak u pjesmi. I sve trebaju osjetiti bez mnogo tumačenja:

Šaman mi je kazivao

Da prostrani predio sna naseliti,
Valja, bubicama predponoćnih svađa,
Da južne pute shvatiti ozbiljno moram (…)

     To osjećanje odmjerava se danima siječnja i zabludama o ljubavi koja suštinski osmišljava sjećanje na ženu i njen miris prizvan zagrljajem prošlosti:

Ograničeni prostor kuta našeg
Samjeravam danima siječnja, ulazeći
I izlazeći iz zagrljaja prošlosti,
Nevjerujući da ponovljeni tren
Liči na zablude prosinačke.

                     (Zabluda ljubavi cijepa siječanj)

     U tom raskoraku subjekt lirski obitava i u kružnom filozofskom obrazlaganju života, u snovima je nada, Obećana zemlja, čovjek se nadi predaje, i sve što traje ritual je umiranja, osobnog. Tu je pastir pod stresom, stres je stanje preživljavanja koje se liječi Andolom i trajnom šutnjom. U toj duhovnoj zrelosti shvaća se duh palanačkog podneblja iz Konstantinovičeve perspektive, zadah neocvalosti, čekanje koje su izabrali Beckettovi likovi. I smijeh Crnjanskog je tragični okvir groteske u koju je smješten pastir, tad se sve hvata i pohranjuje pod krinku nemoćnosti doba da se objasni treptaj povijesnosti i enigme ubojstava na stari način. U toj slici amalgamski se preslikava laž kao okosnica ljudske komunikacije, a pjeva se zvukom harfe dok je Troja pod opsadom, pamti se ritual kanistera, jedno smrtno doba u kojoj se ipak trajnost ugnijezdila. I krhkost nade… Tako su ovi stihovi plutajuća odmazda minulog u umjetnost riječi jedne, sliku riječi, one su atak riječi, gnijezdo antičke terminologije u vještom preplitanju sa stanjem duha današnjeg čovjeka. Plutaju scene iz antičkih mitova, baštine intertekstualne sekvence užlijebljene u čvorištu suvremenog teksta koji interpretira i obrazlaže. Taj autokomentar približava implicit pjesničkih motiva čitateljevoj percepciji, on mu se otvara kao lopoč u kojem se nastanjuje stih koji ovaploćuje trajno stanje ili pak trenutni doživljaj, uvijek u dijalogu s motivima iz prošlosti.

                                                               

 Izvori

     Gradimir Gojer, Euripidova kostrijet, Connectum, Sarajevo, 2009.
Gradimir Gojer, Epitaf za zvjezdoznanca, Svjetlost, Sarajevo, 2010.

Literatura

  1. Hassan, Ihab. Komadanje Orfeja: prema postmodernoj književnosti. Globus, Zagreb, 1992.
  2. Iglton, Teri. Iluzije postmodernizma. Svetovi, Novi Sad, 1997.
  3. Tomašević, Boško. Konačna teorija književnosti: teorija književnosti za i protiv književne teorije. Jedna postmodernistička perspektiva. Prosveta, Beograd, 2001.

[1] Hassan, Ihab. Komadanje Orfeja. Globus, Zagreb, 1992, str.  21.

[2] Tomašević, Boško. Konačna teorija književnosti: teorija književnosti za i protiv književne teorije. Jedna postmodernistička perspektiva. Prosveta, Beograd, 2001, str. 155.

[3] „Ako baš hoćete da saznate neizgovorljive dubine koje se kriju ispod uglađene spoljašnosti, postavite kavez sa izgladnelim pacovima na čovekovo lice, kao što se to dešava u 1984  Džordža Orvela, pa pričekajte da vidite šta će vam reći.“ Iglton, Teri. Iluzije postmodernizma. Svetovi, Novi Sad, 1997, str. 76.

tačno.net
Autor 27.2.2013. u 10:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija