Asocijacije koje to nisu

tačno.net
Autor 22.6.2014. u 19:08

Asocijacije koje to nisu

Piše: Gradimir Gojer

Sofokle: Antigona, prevod Miloš Đurić, režija Jagoš Marković, Narodno pozorište Beograd

Jedna od najznačajnijih interpretatorki antičkog repertoara na južnoslavenskim prostorima, Marija Crnobori, svojedobno je konstatirala: „Tragedija je sva kondenzirana, nabijena, uzvišena, traži adekvatnu gestu i ton… Antigona je uzvišena figura junakinje koju već za života stavljaju među heroje…“, dok će poznata prevoditeljica sa grčkog jezika Gaga Rosić o njoj utvrditi: “Ali još će surovije biti kažnjen njen sudija. Na ovaj način se zatvara krug hibrisa čovekovog prekoračenja određenih mu granica u njegovom zalaženju u božije atare, nakon čega usleđuje neminovna kazna: progonstvo ili smrt. Često smrt.“

Namjerno sam nakon gledanja predstave Antigona u režiji Jagoša Markovića na sceni Narodnog pozorišta Beograd otpočeo prikaz ovim citatima. Jer, unutar energije uspostavljene u mišljenju ove dvije relevantne osobe – dramske prvakinje i istaknute prevoditeljice i teatrologinje nalazim jarka polazišta za promišljanje predstave koja je u prvi plan stavila glumačku moć i energiju…
Maštoviti redatelj, u ovom slučaju i scenograf, namjerno se povukao u zadnji plan, a kompletnu scensku ekspresiju stavio je u ruke glumačkog ansambla kojem je povjerio zamamne glumačke zadatke. Marković kao scenograf stvara začudnu, polu mističnu hadsku atmosferu na velikoj pozornici Narodnog pozorišta Beograd. Unoseći ogromne konstrukcije sačinjene od željeza on s jedne strane pokušava dinamizirati radnju, što mu objektivno ne polazi za rukom, jer je tek tri – četiri mizanscena nedovoljno da se iskoristi kompletan prostor ovako osmišljene scenografije. Druga komponenta značenja njegove scenografije koliko-toliko je relevantna, jer on objektivno stvara sa tim ogromnim konstruktima nevjerojatnu količinu i stvarnog i asocijacijskog pritiska, što bi moglo biti protumačeno kao pritisak onog svijeta koji ne pripada ljudskoj volji. Treća komponenta scenografije trebala bi nas „fascinirati“ ogromnim količinama produkata „dim mašine“. Osim nekog likovnog efekta, i to uglavnom u potpunoj pozadini pozornice ovaj Markovićev izum nije dao naročite rezultate.

Ansambl koji je odabrao Jagoš Marković ispunjavao je precizno ritmički usloženo sve intencije redatelja.
Nažalost, Vanja Ejdus kao Antigona i Dragan Mićanović kao Kreont nisu nas ubjeđivali tijekom izvedbe u oštrinu i živototvornost oštrog sukoba, ige va banque!

Bolji dio ansambla činili su Vjera Mujović kao Ismena, a osobito Đurđija Cvijetić kao Korus.
Petnaest minuta koliko je njegova glumačka magija nastanjivala scenu stožernog srpskog teatra bio sam, po tko za koji put, opsjednut govorom, igrom ruku, posebno igrom tijela velikoga srpskog glumca Mihajla Janketića.

Najteža i najgorča proročanstva njegovog Tiresije bila su ovovremena, kao da sam slušao obične ljude na pijaci koji govore što nam se u budućnosti sprema… To može samo veliki glumac!

A fizički potpuno preobražena, briljantna maska uporabljena tek kroz periku i neznatnu šminku pomogla je sugestibilnosti Đurđije Cvetić da brojne glasove Kora sažme u jedan, ali onaj koji hoće, umije i može iz narodnosne tradicije progovarati najumnije riječi, koje su se sa teatarske scene „zakivale“ u srce i um gledatelja.

Molina Udovički Fotez, pretpostavljam sa redateljem, napravila je ozbiljne intervencije u tekstu preobimne tragedije Sofoklove, a Bojana Nikitović gracilan, na antičko doba tek tangentno asocijativan kostim. Više inklinirajući ratničkoj logici konca prošlog stoljeća.

Na scenski govor dr Ljiljane Mrkić Popović trebalo bi staviti zamjerku u smislu određenih dužina, koje su uglavnom „gutane“, kao i na pojedine akcenatski promašene cjeline.

Ako je nešto u ovoj predstavi do kraja savršeno onda je to stvarno dizajn zvuka, koji potpisuje Vladimir Petričević.
Sa dva svoja izlaska na pozornicu Slobodanka Mićalović Ćetković, kao Euridika, pokazala je “drugoplanu“ čvrstoću u igri i pravilan raspored glasovnog materijala.

Momčilo Otašević (Hemon), Aleksandar Srećković (Glasnik) i Bojan Krivokapić (Stražar) više su bili likovne figurine u službi golemog željeznog konstrukta nego li ozbiljni interpreti svojih glumačkih zadataka.

Vanji Ejdus preostaje da ovu složenu dramsku partituru ubuduće donosi sa više unutarnjeg plama i sa čvšćom gestom, koja će stvarno asocirati na njenu do kraja osvještenu borbu za pravedni cilj pokopa oba brata!

Igrajući i vjerujući u moć dobrog glumačkog ansambla redatelj je propuštao prilike preciznije tumačiti pojedine momente oslanjajući se samo na asocijativnost gledatelja. Nažalost, te asocijacije nisu bile niti dostatne niti do kraja eksplicitne!?!

tačno.net
Autor 22.6.2014. u 19:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija