Azra Nezirić: Koliko smo podbacili kao ljudi?

tačno.net
Autor 13.12.2014. u 01:48

Azra Nezirić: Koliko smo podbacili kao ljudi?

Jeste. Upravu ste. Ipak je ovo 21. stoljeće. Šta se tu ima podbacivati? Koliko god da smo napredna civilizacija sa razvijenim touch – screenovima, super tehnologijom, nazadujemo kao ljudi, ili to možda nikada nismo ni bili. Pogled na svijet je instanca koja mnogo govori o vremenu u kojem živimo i o nama samima. Šta je današnji pogled na svijet? Da li imamo pogled na svijet, i ako da, kakav je?

Piše: Azra Nezirić

Potražnja za plastificiranim dijelovima tijela, unificiranjem načina odjevanja, unificiranjem znanja te potenciranjem istih poželjnosti poput luksuznih automobila, vila i drugih stvari, pokazujemo i izražavamo vlastiti pogled na svijet, pogled na svijet u 21. stoljeću. Među svim pobrojenim stvarima, nedostaje ona jedna, glavna, osnovna. A gdje je ljubav? Ljubav kao osnovno osjećanje čovjeka koje ga čini istinskim ljudskim bićem, spremnog na (samo)žrtvovanje zarad drugog. Ljubav nam se svodi na citiranje stihova turbo folk pjesama, na citate preuzete iz bestseller-a koji graniče sa TV sapunicama. Mladi su ljudi izgubili nit razlikovanja između ljubavi, strasti i požude, ljubav se izjednačava sa fizičkošću. Stoga priličimo svjedočiti sve većem broju teretana gdje se vježba fizičkost da bi se smanjivao broj knjižnica i čitaona gdje se vježba umno.

Slavi se hrana, skoro su se počele spjevavati ode hrani i piću, posebice alkoholu jer više ne možemo podnijeti crninu ovog teškog svijeta u kojemu živimo, a ni prstom da mrdnemo da nešto mijenjamo. Rijetke su historijske priče o dobima u kojima su ljudi bili sretni, ali su zbog toga mijenjali režime, sisteme, i uspijevali su u tome, prilagođavali su sredinu svojim potrebama, centre moći su narušavali i podrivali upravo znanjem i njegovom moći koja je jača od svih okova.

Koliko smo podbacili najbolje svjedoči i teatar. Posebno u malim mjestima gdje se i nema mnogo prostora da se ukaže na mogućnost promjene koliko zbog predrasuda toliko i zbog ličnog nehtijenja i manjka volje. Da se razumijemo, u malim mjestima ne postoji nikakva teatarska scena kao fizički prostor, ali se već nekako dođe do određenog prostora u kojem će da se izvede predstava. (Pohvala za trud.) Ono što je posebno problematično jeste sljedeće – nakon moje silne radosti da sam ponuđena da odgledam jednu takvu manje poznatu predstavu u manjem gradu, pitam se kakva tematika je uopće te izvedbe kada joj je dopušteno i kada im se ‘isplati’ da je rade ovdje. Dolazim na predstavu (uz kašnjenje od nekoliko minuta) – ostajem zatečena; nemam mjesta! Sve je puno, ljudi čak i stoje, donijete su ekstra – stolice i klupe, ali unatoč svemu, stoji čak cca dvadesetak ljudi. Sala odjekuje smijehom, gromoglasnim smijehom. Baš se zanimam šta je toliko uzburkalo masu i natjeralo na smijeh?

Da ne parafraziram dijelove monologa, dijaloga i dramskog teksta generalno, ostajem zatečena ponovo: tekst operiše tolikom svotom predrasuda kojima je ovo društvo toliko uprljano. (Ne mogu izdržati duže od pola sata i napuštam mjesto, zajedno sa bratom, 14-ogodišnjakom, ne želeći da pamti ove scene.)

Došli smo do najznačajnijeg dijela onoga što me muči: poznajući ideju komike i efekta komike kao suočavanja sa vlastitim ograničenjima i kako to djeluje pozitivno na čovjekovo razbijanje istih ograničenja pri mišljenju, pitam se koliko je to efektno sada i ovdje? Kad smo svjedoci broju gledanja You Tube linkova sa sve gorom tematikom – predrasudama u vezi sa spolom i rodom (kao i u ovoj predstavi), predrasudama o naša divna bratska tri naroda i ostalim kao ostalim kojima nije mjesto da žive pored i sa nama i tako dalje i tako šire.

Vjerujem da bi čovjekovo sudaranje sa vlastitim predrasudama pobudilo publiku da se zamisli. Sada ne! Ovo je još jedan u nizu dokaza u kojima je građanstvo palo na ispitu pogleda na svijet, na ispitu iz čovjekoljublja.

Predstava govori o stereotipima – žene sa ženama, muškarci sa muškarcima, muškarci se žene jer tako treba, udate žene pričaju protiv svojih muževa, postoji tu i jedan pijanica kojem se publika iz duše smije, ne prepoznavajući sebe ili vlastitu djecu u njemu. Smiju se baš zato, jer to nisu oni, to nije njihova slika u ogledalu, smiju se sa distancom. Oni su bolji ljudi, oni su napredniji i civiliziraniji, oni slikaju i snimaju scene svojim pametnim telefonima koji su pametniji od njih samih.

tačno.net
Autor 13.12.2014. u 01:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija