Bajramska, Halil Džananović

Halil Džananović
Autor 23.5.2020. u 19:00

Bajramska, Halil Džananović

BAJRAMSKA

 

(Zapis o proljeću na licu starice)

 

Unutarnje vatre dogorijevaju na pjesmama iz daljine.

Osmjehnem se, gorak, okupan hladnim sjećanjima.

Neka budući slavljenici života, s ove strane istine,

Prepoznaju duh riječi iz pripitomljene divljine.

 

Nebeski Amazon razmiče iščezla vremena,

Susret svjetlosti i bljesak ozarenih lica,

Mirišu avlije na zemlje sušenog Jasmina;

Sevdah, Ibrik čiste vode, Ljubav i Emina…

 

Povijest na časak zapretena u vrući pepeo,

Rijetki jutrošnji rafali, glasonoše i vjesnici;

Porazbijaše gluhoću što se uselila

U naša načeta srca, u sklupčane duše.

 

Na staračkim licima osvanuše proljeća,

Bljesak iz oka i molitva što grli tišinu.

Tek poneki rafal nagovijesti pritajenu divljinu.

 

Nebo se umotava u boje golubova,

Letjeti k njemu, prateći impulse

(k’o što ptice lete, nevine i divne).

 

Slike sjećanja u vlažnim očima,

Smiješi se trenutak:

Svi smo na okupu!

Više nas nema, nego što nas ima;

Moja su sjećanja sive slike nemira:

Još uvijek, u snu,

Po vrletima s vjetrovima

Tragam za njima!

 

Susrećem i tumače svoje slobode

Koji mi sipaju pepeo u oči!

Ali to nije moja boja, okus i miris…

Moj pepeo je neuništiv i stalan;

Potrajat će i trajati, vrtjeti se ukrug…

 

Živ sam, još uvijek, jer sam ubio:

Osvetnika u sebi i neka sjećanja,

Sve zbog daljnjih traganja.

 

Znaš i sama,

Sve zvijezde koje smo odabrali

Bile su tuđe uspomene.

Refleksija kraja na njihov sjaj

Koji je umirao dok smo se rađali;

Ne da živimo, već da to rođenje osmrtimo.

 

U napuštenim kućama i poljima

Nije bilo tišine i pjesme zrikavaca.

 

Vjetar je čeprkao po zgarištu

U kome je bio naš rodoslov.

Svuda smo sretali samoću

Koja se gnijezdila u ljudima,

Izazivajući strah,

Nagovješćujući prasak!

 

Evo,

Počinje jesenja berba lišća.

Vrijedni vjetrovi:

Za njih nema granica – more im do koljena,

Još samo neka riječ, stih, pokušaj…

 

Kad zaspim, pokrij me sjećanjem na dane

Kad smo brali šumske plodove

I pripitomili onu pticu

Koja je podivljala među ljudima.

 

A kad zaboravim da se probudim –

U ovaj umor vratim,

Pokrij me travama naše mladosti.

 

Nek’ mirišu pokošene godine – prosute niz rijeku

Nad kojom se gomilaju oblaci i donose

Nove kiše, nove ljubavi, nove patnje…

U život i beskraj kruga.

 

Halil Džananović

17.7.2015.

Halil Džananović
Autor 23.5.2020. u 19:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija