Bajramska, Halil Džananović

Halil Džananović
Autor 23.5.2020. u 19:00

Bajramska, Halil Džananović

 

BAJRAMSKA

(Zapis o proljeću na licu starice)

Unutarnje vatre dogorijevaju na pjesmama iz daljine.
Osmjehnem se, gorak, okupan hladnim sjećanjima.
Neka budući slavljenici života, s ove strane istine,
Prepoznaju duh riječi iz pripitomljene divljine.

Nebeski Amazon razmiče iščezla vremena,
Susret svjetlosti i bljesak ozarenih lica,
Mirišu avlije na zemlje sušenog Jasmina;
Sevdah, Ibrik čiste vode, Ljubav i Emina…

Povijest na časak zapretena u vrući pepeo,
Rijetki jutrošnji rafali, glasonoše i vjesnici;
Porazbijaše gluhoću što se uselila
U naša načeta srca, u sklupčane duše.

Na staračkim licima osvanuše proljeća,
Bljesak iz oka i molitva što grli tišinu.
Tek poneki rafal nagovijesti pritajenu divljinu.

Nebo se umotava u boje golubova,
Letjeti k njemu, prateći impulse
(k’o što ptice lete, nevine i divne).

Slike sjećanja u vlažnim očima,
Smiješi se trenutak:
Svi smo na okupu!

Više nas nema, nego što nas ima;
Moja su sjećanja sive slike nemira:
Još uvijek, u snu,
Po vrletima s vjetrovima
Tragam za njima!

Susrećem i tumače svoje slobode
Koji mi sipaju pepeo u oči!
Ali to nije moja boja, okus i miris…
Moj pepeo je neuništiv i stalan;
Potrajat će i trajati, vrtjeti se ukrug…

Živ sam, još uvijek, jer sam ubio:
Osvetnika u sebi i neka sjećanja,
Sve zbog daljnjih traganja.

Znaš i sama,
Sve zvijezde koje smo odabrali
Bile su tuđe uspomene.
Refleksija kraja na njihov sjaj
Koji je umirao dok smo se rađali;
Ne da živimo, već da to rođenje osmrtimo.

U napuštenim kućama i poljima
Nije bilo tišine i pjesme zrikavaca.

Vjetar je čeprkao po zgarištu
U kome je bio naš rodoslov.
Svuda smo sretali samoću
Koja se gnijezdila u ljudima,
Izazivajući strah,
Nagovješćujući prasak!

Evo,
Počinje jesenja berba lišća.
Vrijedni vjetrovi:
Za njih nema granica – more im do koljena,
Još samo neka riječ, stih, pokušaj…

Kad zaspim, pokrij me sjećanjem na dane
Kad smo brali šumske plodove
I pripitomili onu pticu
Koja je podivljala među ljudima.

A kad zaboravim da se probudim –
U ovaj umor vratim,
Pokrij me travama naše mladosti.

Nek’ mirišu pokošene godine – prosute niz rijeku
Nad kojom se gomilaju oblaci i donose
Nove kiše, nove ljubavi, nove patnje…
U život i beskraj kruga.

 

Halil Džananović

17.7.2015.

Halil Džananović
Autor 23.5.2020. u 19:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija