Balada o razbijenim svjetiljkama

Autor 26.7.2011. u 13:33

Balada o razbijenim svjetiljkama

“Mostar je danas podijeljen grad, nekad prelijepa cjelina
 pretvorila se u dva rastrgana rugla na obalama Neretve.
 Marsela Šunjić nije htjela takav grad ni takav svijet.
 Drama jednog grada otjelovila se u drami jednog života,
 pretvarajući se u smrtonosnu bolest.”

Ljudi zaboravljaju, jer zaborav nas spasava od užasa. Prošlost nas muči nemilim slikama, koje izlaze iz ruševina, zatrpanih duboko u spiljama pamćenja. U snovima nas posjećuju draga lica kojih više nema i to je gotovo sve što je ostalo od našega svijeta. Čitajući ovih dana roman Puno pozdrava s Mjeseca prerano umrle mostarske spisateljice Marsele Šunjić (1967 – 2009), sjetio sam se jednog svog zapisa iz 1995. godine, posvećenog razbijenim svjetlima Mostara:



Marsela Šunjić (1967 – 2009)

“U studenom prošle godine, na putu u Sarajevo, ponovno sam svratio u Mostar.Već oguglao na rat, već pripremljen na uobičajenu “porciju” užasa, nisam se javljao nikom. Koračao sam sam kroz nekadašnju Šantićevu ulicu, u kojoj sam, kao da je bilo jučer, čitao stihove, u kojoj su još samo spaljena stabla podsjećala da je ovuda nekad cirkulirao život. Šetao sam tako između ruševina, srećući ljude na čijim licima se nije mogla pročitati nikakva emocija. Grad već dugo živi podijeljen, u izrešetanim zgradama, u spaljenim vrtovima.

Došao sam do obale Neretve i gle, ona je zbunjena tekla novim preprekama, kao jadna ranjena životinja. Zaobilazila je prepreke mrtvih tijela mostova, ljeskala se, mrmorila i kao da sam u tom mrmoru razumio riječi da nema više Mostara, nema vise Šantića, nema više Emine, sve je to ona odnijela u neko daleko more, sakrila od nas, jer to nismo zaslužili. Bože, zavapio sam, Bože,zašto si mi dao da živim u vremenu u kojemu si dopustio ljudima da učine sve što požele?»

Sve ove slike, velim, bijah potisnuo u zaborav, ali su se ponovno razlistale pred mojim očima kada sam čitao Marselin roman, objavljen u Ljubljani 2007.godine, roman u kome se zakratko oživljava neko bolje vrijeme, ili barem melankolična potreba za njime u ovom našem kijametu, što pritiska pleća i bije po sljepoočnicama. Ova mlada i lijepa Mostarka u vrijeme mog literarnog sazrijevanja bavila se svijetom mode, socijalističkim show-bussinesom, koji je meni estetski i klasno uvijek bio dalek. Iznenada je napustila taj svijet i posvetila se pisanju, sluteći da od socijalističke šarene laže o lagodnome životu neće biti ništa: iza papirnih kulisa o bratstvu i jedinstvu polako su počele izranjati vučje čeljusti. Kao nevino dijete našeg vremena, autorica se čudi što se njen svijet tako brzo rasuo u paramparčad.

“Marsela Šunjić je”, veli Predrag Matvejević, «pisala o Mostaru i njegovoj sudbini jezikom kojim govore pravi Mostarci: ‘naša raja’, ‘rođeni’». Međutim te je pitome pojmove iz argoa hercegovačke prijestolnice izbacila silina mržnje i snaga oružja. Radnja romana «Puno pozdrava sa Mjeseca» odigrava se u Americi, uglavnom među pripadnicima generacije dobrostojećih Mostarki i Mostaraca, koji pokušavaju ostvariti «američki san», ali koje kao uteg vuče upravo ta pripadnost i «obilježenost», jer su katapultirani u jedan svijet koji su sanjali, ali u koji su strmoglavljeni mimo svoje volje.

Romaneskna fabula počinje jednom ljubavnom intrigom (trenutačna impotencija mladića, koja prouzrokuje kvar emotivnoj mladalačkoj vezi), a kroz rukopis ona se razvija u jedan kafkijanski svijet u kojima ljudi sliče razbacanim stablima bez korijena. Nemogućnost ljubavi u tim koordinatama ispostavlja se kroz emigrantski saldo, ali kroz sva ta lica autorica riše i brojne karaktere koji svjedoče o mentalitetskoj strukturi tih mostarskih emigranata.

Mostar je, podsjetimo se, grad koji je početkom dvadesetog stoljeća bio jedan od glavnih kulturnih centara – tu su ponikla brojna književna imena, koja će bitno odrediti kasnije tokove moderniteta u regiji – Osman Hadžić, Ivan Milićević (njih su dvojica zajedno pisala romane pod pseudonimom Osman Aziz), Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović, Hamza Humo, Ilija Jakovljević… Zanimljivo je navesti da je najžešću osudu ustaškog zločina napisao upravo Jakovljević, mostarski Hrvat, koji je robovao u logoru Stara Gradiška, da bi nakon rata završio u komunističkom zatvoru i skončao nikad razjašnjenom smrću. U poslijeratnom Mostaru o njemu se malo govorilo, danas još manje.

Ne, Mostar nije njegovao njegovo djelo niti lik, jer se u socijalističkoj Jugoslaviji dogodila čudna stagnacija ovog grada – duboku duhovnost zamijenila je površna duhovitost, tako da se teško sjetiti pjesnika koji je snagom svog djela obilježio Mostar nakon drugog svjetskog rata. Duhovnu stagnaciju ovog grada dobrim dijelom obilježile su kavanske doskočice i kavanski pisci, koji su svoju slavu sticali nekom vrstom zadocnjele boeme, pjesmama o vinu i vinskim mušicama, ili plakatnim stihovima u slavu vladajućeg socijalističkog poretka. Cijeli taj mentalni sklop, osim toga, pokazivao je i svojevrsnu nadmenost prema svojoj okolini, prema svome vlastitom zaleđu, ignorirajući različitosti, koje su ga u dubini razdirale.

U svom prvom romanu («Laku noć, grade», Sarajevo, 1995.) Marsela Šunjić skicira te mostarske likove, koji su mijenjali uvjerenja kao čarape – od najgorljivijih zatočnika bratstva i jedinstva preko noći su postali zastupnici šovinističke politike koja je ruinirala njihov vlastiti grad. Za tragediju Mostara obično se okrivljuju došljaci «seljaci», «škutori», ali istina je da su njeni protagonisti u prvom rtedu bili i «pravi Mostarci», afirmirani zastupnici titoizma, oholi skorojevići koji su ljepotu i sklad ovog mediteransko-orijentalnog bisera pogazili nogama i bacili pred svinje. Marsela Šunjić ponekad nevješto, ali iskreno i predano, riše konkretne i prepoznatljive protagoniste te mostarske valpurgijske noći, od kojih su neki pronijeli «slavu» Mostara sve do nizozemskih pravosudnioh palača.

U romanu «Puno pozdrava s mjeseca» autorica se kroz paradigme tih likova, ponajviše kroz lik Dečka i Dijane, pozabavila psihoportretima Mostaraca u jednoj novoj realnosti – u njujorškim avenijama i mjestima svjetskog jet-seta ponajbolje se otkrivaju svi oni nevidljivi mehanizmi uspjeha, koji pustoše ljudsku dušu, željnu ljubavi i topline. „Pripadala sam milionima onih koje je taj san zaobišao“, veli autorica u jednome monologu. To naličje američkog sna stalno se jukstaponira s unakaženim licem zavičaja i stvara tjeskobu, iz koje je moguće jedino naći spas na drugom planetu.. «Vjerovala sam», kaže, «da mora postojati neki tračak svjetlosti koji će barem na trenutak osvijetli i učiniti podnošljivijim moje postojanje na zemlji». No spasa nema, ostaje samo ova stvarnost, ova zemlja koja je nesretnu i izranjavanu dušu prerano povukla u svoju tamu.

Nesreću rodnog Mostara autorica uspoređuje s tragedijom Vukovara i Sarajeva, gradova što su bili ponos titovskoga jugoslavenskog projekta, gradova bratstva i jedinstva. Upravo te gradove najviše je pogodio bič nacionalističkog razaranja, upravo u njima se nastojalo razbiti, i dobrim dijelom razbilo, sve ono što je stoljećima povezivalo balkanske narode i činilo njihovu ljepotu. Romani lijepe i tragične djevojke Marsele Šunjić potresno su svjedočanstvo o onima koji se nisu mogli opredijeliti ni na jednu stranu iz prostog razloga što su sve strane bile njihove i ta ih je neopredjeljenost još više potakla u prkosu i otporu prema zlu. Njihova je je pozicija bila najnezahvalnija, samim tim jer su se u bratoubilačkom ratu mogli ispaliti jedino – na Mjesec.

Mostar je danas podijeljen grad, nekad prelijepa cjelina pretvorila se u dva rastrgana rugla na obalama Neretve. Marsela Šunjić nije htjela takav grad ni takav svijet. Drama jednog grada otjelovila se u drami jednog života, pretvarajući se u smrtonosnu bolest. No, kada sve prođe ostat će samo priča, uvjeravao nas je Andrić – a Marselina je priča do bola iskreno i potresno svjedočenje o razbijenim svjetlima jednog mikrokozmosa. Balada o jednoj mladosti čija je naivnost i čistoća potonula u licemjerju i lažima.

Maribor 2012

Autor 26.7.2011. u 13:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija