Balkane moj

Ivo Anić
Autor 2.11.2018. u 15:11

Balkane moj

Moj prvi susret s „Balkanom“ dogodio se, kao i tisućama osmoškolaca diljem Jugoslavije, u autobusu na školskoj ekskurziji. Tih godina autobusi prepuni sretne djece mimoilazili su se na autocestama prema Sloveniji, Bosni, a našeg ste mogli susresti na putu za Kumrovec, i onda dalje prema Stubici. Pamtite vjerujem taj dan koji se tako dugo i s nestrpljenjem očekivao. Pamte ga sva sretna djeca Jugoslavije i čvrsto vjerujem da ga nikada nisu zaboravili. U mom sretnom odrastanju ključnu su ulogu imali zadovoljni roditelji, koji nisu žalili para i vremena da svog pubertetliju pred tako jedan važan životni događaj pristojno obuku. A pristojno obući u to vrijeme zvalo se sjesti u Zastavu 101 i zaputiti se preko Rijeke u Trst. Oboružan novim espadrilama u tonu sa majicama i nenadjebivim Levis 501, pun one dječje uznemirenosti isčekivao sam jutro i polazak prema Krapini, pa dalje Sloveniji. Naravno da sam budan, pred jutro, čekao spakiran i „skockan“, i naravno da sam onako bunovan zaboravio kompletnu torbu sa svim ultra – modernim modnim detaljima. Ali to ionako nije bilo važno. Jedino važno bilo je da je moj najbolji prijatelj, danas policajac, ponio relikviju našeg vremena, staru, izlizanu akustičnu gitaru marke Moller.

Moj prvi susret s „Balkanom“ dogodio se negdje pred Plitvicama, ako se dobro sjećam, i uz obaveznih uvodnih „Dva dinara druže“ prepunim autobusom prolomio se dobro nam poznati rif. „Jednog dana nema me, da nikada ne dođem“, pjevali smo iz sveg glasa dok smo se vozili brdovitim Balkanom, i istina jest da mi nije sasvim bilo jasno zašto se Branimir Štulić u zenitu svoje karijere oprašta jednom tako čudnom, i nadasve posebnom pjesmom. Posebnom, kažem, jer smo je ubrzo naučili svi na pamet, a ja osobno prag gitare sam prvi put uzeo u ruke i samom sebi promijenio život zauvijek. „Moja kita miruje, a furala bi furke, lijepe dekle moderne ne padaju na žurke“, pjevali smo iz sve snage dok su nam glasnice pucale, a ja sam gledao svoju lijepu zemlju kojom smo prolazili pitajući se što je dovraga Branimiru, i zašto namjerava otići sa tako lijepog i ugodnog mjesta za život? Kada si dijete sve je idealno, naučit će me kasnije TBF, stara sa ogromnom trajnom i otac pod haubom „stojke“ bili su apolitični ljudi, jedan konobar i jedna blagajnica Bonačića živjeli su mirnim i sretnim životima. Svog buntovnog sina upoznat će uskoro, i mogu s pravom kazati kako mi je Branimir promijenio život, ali taj prvi susret s Azrom bio je onaj s „Balkanom“ i bio je prekretnica, kako životna, tako i ona ključna za odrastanje.

„Mi smo ljudi Cigani, sudbinom prokleti, uvijek netko oko nas dođe pa nam prijeti“, tog stiha sjetio sam se danas slušajući jednog čovjeka, i samog ratnog izbjeglicu i migranta iz Mostara, koji je s neskrivenom mržnjom govorio o ljudima koji je nesreća i vihor rata dovela na Balkan. Kako danas imamo društvene mreže, a gitare nam služe isključivo kao ukrasi u domu, nešto kao ormar ili vitrina s porculanom, zaprepastila me količina mržnje prema tim ljudima koju šire ti i takvi, kao taj nesretnik Raspudić. Nisam se mogao oteti dojmu da smo iznenada ostali bez neprijatelja. Bez ljudi na koje bi trebali isukati noževe i izvaditi pištolje. Vukovarski puč slavno je propao aferom Brkić, a Srba kako znamo u Hrvatskoj više nema niti za lijeka, pa „netko da nam prijeti“ je idealno došao taman u pravi čas. Što su to nesretnici koji bježe od vihora rata, nesretnici koji čak nemaju niti namjeru da ostanu u Hrvatskoj, ljude poput Raspudića naravno ne zanima. Invazija barbara, najezda terorista, novi svjetski poredak, i kako li već nazivaju te jadne ljude, promrzle i gladne, dovela je zemlju u stanje posvemašnje histerije, a da je Hrvate dovesti do histerije lako pokazao je nažalost i ovaj slučaj.

Saudiski princ nudi 5000 dolara svakom migrantu koji iz islamskih zemalja posjeti Europu, vojnici su to Islama koji nas namjeravaju pobiti, spaliti nam kuće, a žene silovati, barbari su to koji preko naše granice žele u bogati svijet koji im namjerava zalupiti vrata. Što ako se to desi? Što ako sva ta kukavelj ostane kod nas? Pa mi ne možemo ni sebe hraniti, a kamo li njih! Što ako nam stvarno dođu, siluju žene, bace bombe pod automobile, urede, kuće? Čitam komentare potpuno do jučer razumnih ljudi koji tvrde kako su vidjeli Sirijca usred Splita kako sa sumnjivom prtljagom nešto razgledava Palaču. I nikome od onih koji su odobravali taj komentar nije na pamet palo da je čovjek možda turist?

Moj prvi susret sa Azrom i Branimirom Štulićem dogodio se u autobusu za Kumrovec, davne sada već zaboravljene dekade, kao i jedne zemlje koja je kao Atlantida zauvijek nestala u vremenu. Moj prvi glazbeni „šut“ bio je „Balkan“ i moram priznati da ga tada nisam sasvim razumio. Danas sam pustio „Balkan“ i prvi taktovi vratili su mi uspomene. Zbog toga je ovaj tekst tako blag. „Uvijek netko oko nas dođe pa nam prijeti“, odzvanjalo mi je u glavi dok sam čitao te zajapurene nacionaliste koji bi tjerali djecu, otvarali logore, gušili plinom. I zapitao sam se zbilja sa kakvim ja to ljudima živim? A tada sam se sjetio Branimira Štulića.

Vizionara, čovjeka koji mi je tako agresivno ušao u život i zauvijek me naučio da kada ljudi oko tebe postanu sudbinom prokleti treba jednostavno otići. Zauvijek otići i zapjevati uz staru, izlizanu gitaru.

„Balkane, Balkane, Balkane moj, budi mi silan, i dobro mi stoj!“

Ivo Anić
Autor 2.11.2018. u 15:11