BALKANSKO BLATO

Povezani članci

• RITUALI FAŠIZACIJE ILI O ZLU
• Prva zbirka priča Elvedina Nezirovića
• DNEVNIK ČITANJA SENADA PEĆANINA: Ne prestajem da se divim duhu i peru Ivančića, Dežulovića i Lucića
• OD HASANAGINICE DO KATARINE KOSAČE
• Otvorenje izložbe SAMIR SUĆESKA “Noćni dnevnik kamena”
• Iz vjedara mora

Piše: Nedžib Smajlović

Pada ledena kiša koja bi se, s obzirom da je decembar,
do narednog izlaska sunca trebala transformirati u snijeg.

Neki kažu: Ne pada snijeg da pomori svijet
nego da svaka životinja pokaže svoj trag.
Ovo je tačno u svakom kutku Planete
osim na Balkanu.
Na Balkanu ima dovoljno blata u kome životinje
mogu svoje tragove pokazivati do mile volje,
tako da snijeg, ako isključimo potrebu djece
za liguranjem i pravljenjem Snješka Bijelića,
u ovom predsoblju civilizacije nije potreban.

Većina stanovnika Balkanskog poluotoka svoje
obraze (neki antropolozi bi rekli obrazine) ne umiva
vodom nego blatom. Većina antropologa vjeruje da je
u tom tajna njihove dugovječnosti.

Ovlašnom kemijskom analizom utvrdilo bi se da blato
od koga je Bog izvajao Adema nije poticalo sa Balkana
jer u balkansko blato dušu nije moguće udahnuti –
lakše je u traktorsku gumu, zakrpljenu iglom i koncem,
ne služeći se pumpom nego ustima,
upuhati kubik i po zraka
nego u čovjekoliko balkansko blato upuhati
nekoliko miligrama duha Božijeg.
I ovdje leži jedan od odgovora na pitanje
zašto su Balkanci tako dugovjek puk.

Historija je na dobrom putu da lipše kao kiridžijska kobila
ako nastavi tvrdoglavo teturati po mreži blatnjavih
balkanskih stramputica.

Riječi dan i noć su na Balkanskom poluotoku
postale dva različita imena za istu stvar:
noć je ovdje drugo, tačnije ime za dan.