BERBER KAO SCENOGRAF

Povezani članci

• Morire di crepacuore
• Gratz: Izjednačiti prava bez obzira na izvor invaliditeta
• JA ĆU TI REĆI MAJČIN SINE
• Esad Bajtal: Država – pojam i zbilja
• MOJNA ŠUPLJOGLAVE
• Zašto čitati knjige analitičara sa margina?

Foto: Večernji list 

Slikara i grafičara Mersada Berbera poznavao sam poglavito iz njegovih djela kojima je obogatio ne samo umjetnost Bosne i Hercegovine nego i mnogo šire. Bio je, kao jedan od rijetkih umjetnika sa naših zemljopisnih i duhovnih paralela, članom Ruske akademije umjetnosti. Meni osobno iznimno su prijali i itekako značili povremeni razgovori o obojici dragim i značajnim temama, kao što su bile obvezatne diskusije o djelima Miroslava Krleže, o povijesti umjetnosti, iz svih perioda, o bosanskohercegovačkoj književnosti. Majstor slikarstva znao je filozofično misliti i literarno uobličavati svoja lucidna opažanja. Nešto duže smo se družili u toku rada na predstavi Gamllet Slobodana Šnajdera u režiji Sulejmana Kupusovića za produkciju Drame Narodnog pozorišta Sarajevo. Bilo je to doba iznimnog teatarskog poleta koji je zahvatio cjelo Sarajevo, a ne samo kuću na Obali.

Berber je pokazivao golemu ambiciju kada je vizualizacija Šnajderovog teksta bila u pitanju. Sa svima je razgovarao, od direktora teatra do patinera teatarskih slikara, dekoratera i rekvizitera. Svaki detalj u njegovoj impresivnoj scenografskoj fresci koju je sam islikavao u teatarskim radionicama na Skenderiji, ali i na samoj pozornici kuće na Obali bio je fligranski u likovnom smislu obrađen.

Nikada neću i ne mogu zaboraviti tu scenografiju koja je bila istinski slikarski esej o dobu kada je veliki dr Branko Gavella došao usred Drugog svjetskog rata režirati Hamleta u sarajevsko kazalište. Berber je u toj scenografiji spojio vizualnu atraktivnost i svoje filozofske lucidije o okupacijskom dobu u šeher Sarajevu.

Šetnje uz Miljacku sa Berberom i grandioznim glumcem Ljubom Tadićem golema su hamajlija u mojim sjećanjima. Scenografija je Berberova bila i slikarski kaleidoskop kroz njegovu misaonost, ali i rijetko scenski funkcionalan niz pomičnih tabloa.

Toj scenografiji, kao dominanti brojnih prizora Kupusovićeve odlične postavke Šnajderovog djela, često se u mislima i danas vratim kao svojevrsnom umjetničkom vitalitetu, kao gozbi raznoslojnog artizma Mersada Berbera.

Jednako se s radošću, ali i golemim divljenjem, sjećam scenografsko-likovnog monumenta koji je Hrvatskom narodnom kazalištu podario veliki bh. i hrvatski umjetnik, u postavci Osmana redatelja Georgija Para. I to je bila impresivno freskovita studija, koliko Gundulićeva djela, toliko i Berberovo učitavanje u jedan svijet i život, ali kao i u slučaju sarajevske postavke nikada larpurlartistički, nikada sebično slikarski.

Dapače, Berber je znao i umio upregnuti svoju slikarsku genijalnost u redateljskli koncept i temeljnu ideju predstave.

Šteta što veliki majstor slikarstva i grafike nije češće darovao naše teatarske pozornice!