17. Pravo Ljudski Film Festival

Bez: Pasji dan na filmu

Sanjin Pejković
Autor 20.9.2022. u 14:03

Bez: Pasji dan na filmu

Već u prvim kadrovima se mogu nazrijeti apsurdizam i frontalni sudari današnjih realnosti Srbije. U praznom prostoru i sredini, između tornja crkve s lijeve i anonimne zgrade građene najvjerovatnije u socijalizmu, se pojavljuje naslov. Bez. Nekoliko minuta prije toga smo upoznali i glavnog junaka filma, slikara Aleksandra Denića, koji u kadar ulazi saginjući se.

Nakon što je izgubio psa, Denić, ekscentrični umjetnik iz Beograda kreće u potragu za kućnim ljubimcem. Tokom potrage, srećemo brojne likove, stvarne igrane i izmišljene. Duhoviti pristup otvara dijalog o različitim filozofskim pitanjima vezanim za umjetnost, reprezentaciju, identitet, prirodu, povijest, etiku i politiku.

Stanje stvari u novom srbijanskom dokumentarnom filmu je u disonantnom kontaktu sa stanjem stvari u državi. Što je situacija gora na političko-društvenoj sceni, to su filmovi mladih srbijanskih autora interesantniji, nijansiraniji, bolji. Bez nije izuzetak. Postavljen kao film ceste i pruge koje ne vode nigdje i same su po sebi labirinti u unutarnji život protagonista, Bez funkcioniše kao apsurdna priča o svemu i ničemu, o sudarima ideologija, politika sjećanja uramljenim u formu vječne tranzicije koja nikad da završi. Kao i drugi filmovi novije produkcije u Srbiji, i Bez koristi pejzaže kao scenografiju, kao ilustriranje polu-haotičnog stanja stvari u okruženju. Sve se to uostalom vidi i u samoj umjetnosti Aleksandra Denića u kojoj se religijski narativi spajaju sa novim pop-kulturnim mitovima. Užasi post-postmoderne ili zatočenost u paralelnom, vanvremenskom svijetu?

Kamera je statična, kadriranje često ne obuhvaća niti protagoniste a ni objekte u potpunosti. Uvijek nešto fali, u samim kadrovima, u ljudima, u okruženjima. Psi, partneri, familije, poslovi, vizije. Karakteri i arhitektonska rješenja su sami po sebi vizualno okrnjeni. Istovremeno, takvo kadriranje nam omogućuje i lakše otkrivanje direktnog sukobljavanja svjetova u nezgrapnosti tranzicijskih realnosti. Beograd na vodi proviruje u sceni u kojoj karakteri sjede na balkonu oronule zgrade. Scena u kojoj smo se odjednom obreli u divnom polju suncokreta pokazuju naša dva vodiča kako mokre, zapišavaju teritorij. Sama arhitektura je ogledalo stanja stvari u državi. Dok pratim Denića u njegovim putešestvijama, nisam potpuno siguran da li su se karakteri obreli u ruinama ili u građevinskim objektima u fazi dovršavanja.

Svaki kadar obiluje nenametljivim apsurdizmom, bez obzira da li se radi o vizualizaciji stanja stvari ili o monolozima ljudi koje Denić sreće. A to su nepoznate osobe, koje kao i neki poluzaboravljeni selebritiji, fudbaler Dragiša Binić i reper Vladimir Ilić Ila na primjer, dijele s Denićem, redateljem Papićem ali i s nama razmišljanja, ne samo o psima, već i o njima samima. Prisluškujemo pritom monologe o spašavanju pasa od ralja zlih ”drugih”, o banalnom nacionalizmu svakodnevnice, o kodeksima japanskih ratnika, no prisustvujemo i egzistencijalnim razgovorima o uslovljavanju ljubavi između poniznih bića kao što su psi nasuprot stoički nadmenih životinja kao što su slonovi. Slikar Denić osim što svoje dane ispunjava radeći pejzaže oko nedovršenih crkava u okolini Beograda, putujući sa platnom kao slikari iz devetnaestog vijeka te donoseći specifičan pogled na zemlju u kojoj se prošlost i sadašnjost stalno sudaraju, se ne libi glasno pričati o tome da smatra da je priroda sama po sebi toksična, te da ne vidi problem sa otrovnim zagađenjima i hemijskim materijalima.

Psi kao jedna vrsta alata potrebnog za filmska istraživanja dobijaju u jednom trenutku i dar govora i razmišljanja. U jednoj sceni pratimo dvije lutalice koje upadaju u dijalog jedna s drugom. Lutalice su i same zapanjene iznenadnim darom, te nisu sigurne da li će mogućnost promišljanja i govora potrajati, i koliko dugo. Papić ovdje koristi dijelove Miguel de Cervantesove kratke priče Razgovor dva psa. Kao što ni u samoj priči nismo sigurni da li psi zaista konverziraju ili je sve plod mašte sifilisom oboljelog vlasnika, tako ni ovdje nismo u potpunosti u mogućnosti da razudimo ko to u stvari priča. Da li su možda Denić i njegov vjerni prijatelj osmišljeni kao karakteri u psećim glavama, te su u stvari lutalice koje bez cilja hode Srbijom u potrazi za smislom?

(Film Bez autora Luke Papića će biti prikazan u kinu Meeting Point, 20.9.2022, u 20h.)

Sanjin Pejković
Autor 20.9.2022. u 14:03