BEZVREMENI S.S.KRANJČEVIĆ

Vojislav Vujanović
Autor 2.11.2015. u 16:25

BEZVREMENI S.S.KRANJČEVIĆ

Uz 150. godišnjicu rodjenja

 SSKranjcevic

Silvije Strahimir Kranjčević istkiva svoj pjesnički govor, svoju pjesmu, homerovski obuhvatnu i potresnu, u ritmički valovitim ili u začudnim kaskadama. Ta pjesma se utapa, svojim spoznajama, u krvotok motiva i postaje njegova krv, potresan čin koji sabire u sebi svu potresnost zbilje. Ona govori jezikom te zbilje i uzdiže se, katkad, do samog vriska. Motiv prerasta u ideju, ideja formulira kozmos njegove pjesme. Svaki njegov stih nosi u sebi silinu drame. Pjesnička fraza teče svojim nezaustavljivim tokom, široka i moćna, sa spektrom asocijacija iz povijesnog humusa naroda kome pripada, ili iz sveopćeg povijesnog humusa čovjekovog.

Silvije Strahimir Kranjčević prozire svijet oko sebe i sebe u svijetu kroz koprenu gorčina iz čijih metafizičkih slojeva proistječu gejziri pjesnikovih refleksija. Kad se ti gejziri amalgamiraju sa njegovim iskustvima, iskušenjima i emocijama, pretapaju se u stih i postaju pjesma. Gorčina je stajna tačka iz koje Silvije Strahimir Kranjčević kreće u svoju stvaralačku opsesiju, kroz čije pore protiče svijest o vremenu i prostoru, o povijesnom usudu domovine i sopstvenim nevoljnim iskušenjima, o sopstvenoj životnoj paraboli. Gorčina jeste stanje sopstvene opstojnosti, ona ima obrise neposrednog pjesnikovog odnosa prema svijetu, ali je i magija koja se uzdiže do metafizičkih spoznaja o ustrojstvu svijeta gdje se sjedinjuju bolna iskušenja povijesnog usuda njegova naroda, tragika radnika o kojem je ispjevao, možda, najljepšu pjesmu i sopstvena iskušenja.

Kozmos pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića temelji se u misli koju je, radom svoje čudesne imaginacije, razvodio u motive – ideje i prevodio ih u stihove. Za taj čin koristio je gotovo sva pjesnička sredstva, od nekoliko lirskih skaski do poema u kojima je sažimao onu unutarnju sadržinu kozmosa. Stih mu je ponekad bivao lepršav poput planinskog brzaca, kao u pjesmi „Večernice“:

Dršće mrak

Tih je zrak

Samo misli, misli moje

Na koljeno hita tvoje,

Milen pozdrav tebi nose

Pa ti vape, pa te prose:

Da se moliš na nebesi

Za me, dušo, gdje rođena jesi.

 

Ponkad je stih tekao u laganom ritmu uspavanke, kao u pjesmi „Hrvatica kod kolijevke“:

Snivaj, sinko – snivaj blago,

Dok te hrani mir,

Kad dorasteš, moja snago,

tad te čeka, moje drago,

krvav, krvav pir.

 

Ali, kada iziđe iz okvira blagih ritmičkih kaskada, njegov će se stih proširiti, postati obuhvatan kao u najvećem broju njegovih pjesama u kojima se misao smješta kao široko prostranstvo nebosklona za što nam, za ilustraciju može poslužiti pjesma „Misao svijeta“:

Ima vječna zvijezda zlatna – za oblacim negdje trepti,

Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njim hlepti.

Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama,

Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.

 

Upotrebljavao je razne vrste strofa, od distiha do oktava ili je, kao u nizu svojih poema, stihove redao u kontinuitetu, Također je koristio i širok izbor pjesničkih stopa, mada se najčešće susreću jamb i trohej. Dešavalo se dosta često da su različite stope konstituirale isti stih. To se, naročito, dešavalo u trenucima kada je poetski narativ poprimao karakteristike proznog narativa. Nekoliko pjesama je ispjevao u formi bugarštica, sa, do izvjesne mjere, modificiranom shemom. U najvećoj mjeri je svoj pjesnički govor podređivao rimi i da bi je ostvario, često je činio sintaksička pomijeranja, ponekad i do te mjere da je potrebno utrošiti poseban napor da se razumije stih ili određeni stihovni period. I u rimi je koristio različite forme, nekad je rimovao stih do stiha, ali je najčešće koristio shemu: abab. Ali ima i nekoliko pjesama u kojima nije provođen rimarij.

Silvije Strahimir Kranjčević je svaku svoju refleksiju prožeo zažarenom emocijom pa je gotovo svaku pjesmu, ma koliko bila misaono obremenjena, uzdigao gotovo do razine ispovijednog. On je snažno saživio emociju i svoju misao i teško je razlučiti da li misao proistječe iz emocije ili emocija iz misaonog spektra. A najčešća osnova iz koje se izvijaju i misao i emocija, jeste povijesni usud naroda kojem je pripadao i domovina u kojoj je začeo svoj život, a zatim i osobni usud koji je proživljavao u svijetu nepravde i bola.

Pa ipak, bez obzira na silinu emocije, koju je Kranjčević unosio u svoju pjesmu, misao je bila ona osnova na kojoj je tvoračku moć osvjedočavao njegov stvaralački genij. Misao je bila ona modelativna energija kojom je materijalnost inspiracije prevodio u pjesnički motiv, a zatim ga pretaljivao u ideju, zbirom ideja organizirao svoj pjesnički kozmos.

Svome rodnom gradu, gradu slobodarskih uskoka,  ispjevao je pjesmu „Senju – gradu“ satkanu od niza slika – metafora:

Uz zagrljaj sinjeg mora

Razastro si bijela krila,

Tuj „orlovskih“ podna „gora“

Sloboda se porodila,

Kad je davni

Uskok slavni

Tuj oštrio handžar ljut;

Kad je dičan,

Boju vičan,

Odbijao okov krut.

kranjcevic_1a

Na kraju navedimo detalje iz životopisa ovog pjesnika-mislioca: rođen je 17. februara/veljače 1865. godine u gradu Senju. Očevo ime je bilo Spiridon ili Špiro, a majčino Marija, rođena Marković. U Senju je pohađao gimnaziju, ali zbog vladanja „prikorna radi nepokornosti i osornosti“ nije mogao maturirati. U Senju je pohađao predavanja iz bogoslovskih nauka, potom je poslan u Rim, u „Collegium Germanico – Hungaricum“, ali je tamo ostao samo šest mjeseci, vratio se u Zagreb i počeo se družiti sa piscima koji su se okupljali oko Augusta Harambašića. Tu je odlučio da se posveti učiteljskom pozivu pa mu je, 1886. godine izdana učiteljska diploma i „svjedodžba osposobnica“ da može predavati hrvatski i njemački jezik, zemljopis i povijest. Postavljen je za učitelja Trgovačke škole u Mostaru, iz Mostara je premješten u Livno, a zatim u Bijeljinu, te se ponovo našao u Livnu i, najzad, postavljen je za nastavnika Učiteljske škole u Sarajevu.

Krajem 1894. godine ušao je u redakciju lista „Nada“ i u njoj radio do njenog kraja, 1903. godine. U Sarajevu se oženio Gabrijelom Anom Kašaj i dobio kćerku. U Sarajevu su mu se, 1904. godine, počeli javljati simptomi bolesti pa je, 1906. godine, otišao na liječenje u Beč. Boravio je na oporavku u Kiseljaku, osjećao se, čak, znatno bolje, ali je, u devetom mjesecu počeo naglo slabiti i umro je 29. oktobra/listopada 1908. godine, u 44. godini života.

Prvu pjesmu, pod nazivom „Zavjet“, objavio je 1883. godine, a prvu knjigu pjesama „Bugarkinje“ objavio je u Senju 1885. godine i posvetio ju je „Uspomeni neumrlog Augusta Šenoe“. Drugu knjigu pjesama objavila mu je Matica hrvatska u Zagrebu pod nazivom „Izabrane pjesme“, a treća pjesnička knjiga „Trzaji“ izišla je u Tuzli 1902. godine. Posljednju pjsničku knjigu, pod nazivom „Pjesme“, izdalo je, 1908. godine, Društvo hrvatskih književnika u povodu dvadesetpetogodišnjice Kranjčevićeva stvaralaštva. U međuvremenu je, 1893. godine, u časopisu „Vijenac“, objavio i „alegoriju u tri dijela“ pod nazivom „Prvi grijeh“, koja je 1907. godine štampana u posebnom izdanju i izvedena je u Zemaljskom kazalištu u Zagrebu. Glazbu na Kranjčevićeve riječi je napisao Ivan plemeniti Zajc.

U devetom mjesecu 1913. godine kipar Rudolf Valdec je na Kranjčevićevom grobu u Sarajevu podigao nadgrobni spomenik sa utisnutim „Palim anđelom“.

Vojislav Vujanović
Autor 2.11.2015. u 16:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija