Bisage pune francuskog

Autor 2.4.2012. u 14:02

Bisage pune francuskog

Nobelovac Ivo Andrić je u ‘Travničkoj hronici’ zapisao da je prvi francuski generalni konzul stigao u ovu zemlju, u vezirski Travnik, u februaru, na zadnji dan ramazanskog posta 1807. Od tih nesigurnih vremena, do danas ni po čemu sigurnijih, u Bosni se govori francuski jezik. Jedan od pokazatelja (dokaz je pregruba riječ, ali može i tako) je i riječ bisage – francuska riječ u našem jeziku, a potiče od latinskog i grčkog ‘bi’, što znači dva, i francuske riječi ‘sac’, što znači grubo platno, torba za transport: dvije torbe od grubog platna, svaka sa svoje strane okačene na konja ili magarca, pa po bosanskim gudurama, i eto – bisaga. Naravno, bisage nisu ni iz daleka jedina francuska riječ u našem jeziku, ali je jedna od najstarijih, datira iz turskog perioda, kao i riječ Bošnjak. Ovaj izraz je u ona vremena, opet turska, označavala stanovnike ovog dijela svijeta i nije imala nikakve veze sa vjerom, nego prvenstveno sa geografijom. 

Malo više od stotinu godina nakon dolaska u Bosnu prvog francuskog generalnog  konzula, u Sarajevu je 18. decembra 1921. utemeljeno Društvo Jugoslavija-Francuska. Dokument o osnivanju su potpisali predsjednik Društva D. Korenić, i tajnik Društva Francuz G. Dôné. Potpis G. Dôné-a je ovjeren štembiljom na kojem piše: «Comité et Institut Franco-Yougoslave de Sarajevo». Opisani originalni dokument postoji u Arhivu Bosne i Hercegovine.

Prva strana dokumenta prijava Pokrajinskoj upravi

Cilj Društva je bio «proučavanje i učenje francuskog jezika, upoznavanje francuskih kulturnih tekovina, međusobno upoznavanje odgovarajućih naroda i učvršćivanje prijateljskih odnosa». Društvo je vrlo brzo postalo okupljalište lokalnih frankofila, frankofona i Francuza u zemlji Bosni. U Čitaonici  Društva su se čitali «najbolji francuski časopisi i revije», a u Knjižnici su na raspolaganju bila «najbolja francuska djela». Organizirana su «predavanja i zabave i literarne i artističke konferencije», te «kinomatografske predstave».

Sredinom tridesetih godina XX stoljeća se za bosanskohercegovačku frankofoniju desio ključni događaj sa dalekosežnim posljedicama: u Sarajevo je stigla, kao supruga profesora Midhata Begića, Madame Mauricette Begić. Madame Begić, rođena Parižanka i tada diplomirana studentica anglistike, za francuski je jezik učinila više nego sve ondašnje i današnje institucije zajedno. 

Madame Mauricette Begić

Jedna od temeljnih i logičnih posljedica rada Društva Jugoslavija-Francuske je i utemeljenje Katedre za francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu 1950. Za poređenje: kad je Društvo u Sarajevu obilježilo, sa prekidom u vrijeme II svjetskog rata, trideset godina rada, 1952. je u Zagrebu akademik Guberina, profesor francuske fonetike osnovao Hrvatsko-francusko društvo. Središte proučavanja francuskog jezika, ali što je još važnije, njegovanja kulturne radoznalosti i ulaganja truda u širenje vidika mladih generacija, od pedesetih godina vezano je za Katedru za francuski jezik Sveučilišta u Sarajevu i plejadu čuvenih profesora: Midhata Šamića, Branka Džakule, Muhameda Nezirovića, Vladimira Sučića, Hanife Kapidžić-Osmanagić, Fahrudina Krehe, Vladimira Osipova, Nikole Kovača (dugogodišnjeg veleposlanika BiH u Parizu), Almase Defterdarević-Muradbegović, Vesne Kreho. Naknadno se, opet zahvaljujući pitanjima srca, profesorima na katedri za francuski jezik, pridružila i Madame Marie-Agnès Faix-Vujić. A neumorna Madame Begić je kao lektorica decenijama uvodila studente francuskog jezika u njegove tajne – one koje ni dan danas ne pišu ni u jednom udžbeniku. 

Madame Begić je po svemu u Sarajevu imala posebno mjesto kad se radilo o francuskom jeziku i tome svojstvenom pogledu na svijet. Utemeljila je Klub romanista u kojem je decenijama okupljala studente sa Katedre, srijedom u svom kabinetu na Fakultetu, i subotom u svom domu u današnjoj ulici La Benevolencija. Studenti romanistike su svirali, na francuskom pjevali, glumili, recitirali  i ponavljali unedogled – sve dok za profinjeno, a neumorno uho Madame Begić ne bi bilo dovoljno. Klub romanista je nebrojeno puta nastupao u Sarajevu: u nekadašnjem Templu (danas BKC), na Sveučilištu, na Fakultetu, u Kamernom teatru ’55 i u Francuskim kulturnim centrima u Beogradu i Zagrebu (zašto nije postojao Francuski kulturni centar i u Sarajevu, poput Ljubljane, Zagreba i Skopja – znali su samo političari, renomirani znalci svega i svačega), na Sveučilištima u Prištini, Skopju, u  Splitu  i u Mostaru. Da se nije radilo o minornoj amaterskoj skupini potvrđuje činjenica da je Klub romanista Filozofskog fakulteta iz Sarajeva 1980. nastupio na Sorbonnei u Parizu, u Jugoslavenskom kulturnom centru u Parizu, te na sveučilištima u Grenobleu i u Lyonu. I Katedra za francuski jezik je dobila mlade – postala je mrijestilište profesionalnih poznavatelja i ljubitelja zanata : najbolja književnost ove zemlje (od Nobelovca Andrića, i ništa manje značajnog Meše Selimovića do Izeta Sarajlića i Abdulaha Sidrana) prevedena je na francuski, jezik koji se govori u preko sedamdeset zemalja svijeta, i zahvaljujući prvenstveno profesorima i studentima ove Katedre, dostupna je stotinama milijuna čitatelja u svijetu. Službena brojka na Portalu frankofonije je 790 milijuna ljudi u 75 zemalja svijeta. I obrnuto, u Sarajevu je prevođena književnost napisana na francuskom na jezik koji se onda zvao srpsko-hrvatski, a danas se zove drugačije, ali je, bez brige i pomutnje, to onaj isti i čita ga i razumije oko 20 milijuna ljudi nekadašnje Jugoslavije. Ovdje se gledao ‘francuski film’ i zaljubljeno slijedila francuska šansona – da spomenem samo to. 

Ivo Andrić – Na Drini ćuprija (na francuskom jeziku)

Francuski konzuli u Sarajevu

Ni ostali nisu zaostajali ni po čemu. Poduzeća u našoj zemlji su surađivala sa francuskim i radila na trećim frankofonskim tržištima – da podsjetim samo na Unioninvest i Hidrogradnju. Generacije se sjećaju generalnog direktora Energoinvesta Emerika Bluma koji je za posebno uspješnu suradnju sa francuskom firmom Pechiney, i drugim elektro firmama iz Francuske 1974. godine odlikovan Legijom viteza časti, koju dodjeljuje  predsjednik Francuske Republike.  U svijetu poznatom jugoslavensko-francuskom poduzeću za inženjering i projektiranje Petrolinvest, čiji je utemeljitelj i prvi glavni direktor bio Šemso Hadžiefendić,  i danas je znanje francuskog jezika kod zapošljavanja prednost. U Petrolinvestu je kronološki drugi glavni direktor bio sin čuvenog Derviša Korkuta, Munib Korkut, koji je bio i drugi počasni konzul Francuske u Sarajevu. Prethodno je to bio njegov čuveni otac, Derviš Korkut, rodom i sam iz vezirskog Travnika, student orjentalistike sa Sorbonne, po svemu osoben i nadprosječan čovjek, antifašista, knjižničar i kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Derviš Korkut je ušao u legendu legendi kad je od nacističkih destruktivnih apetita sačuvao židovsku svetu knjigu Hagadu. On je bio prvi počasni konzul Francuske za Kraljevinu Jugoslaviju i Kraljevinu Rumuniju sve do početka II svjetskog rata. Njegov ured je bio u današnjoj ulici Mehmeda Spahe, i tamo su se izdavale i vize za građane ovih dviju kraljevina. Za drugog po redu počasnog konzula u Sarajevu Republika Francuska je 1986. imenovala njegovog sina, onda glavnog direktora Petrolinvesta, Muniba Korkuta.

Sarajevo je ponosno što je studij romanistike u njemu počeo jedan od najznačajnijih autora jugoistočne Europe, Predrag Matvejević. U Bosni i Hercegovini se francuski učio u osnovnim školama, gimnazijama i srednjim stručnim školama od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća. I naravno, ne samo to: svršeni studenti francuskog su predavali francuski i u brojnim državnim školama drugačijeg tipa, kao što su bile škole stranih jezika i radnički univerziteti.

Na približavanje naših zemalja, naroda i jezika svakako su na svoj ‘elokventan’ način, često mnogo bolji nego sve politike ovog svijeta, utjecali bh. sportisti u Francuskoj: nogometaši Ivica Osim, Faruk Hadžibegić, Mehmed Baždarević, Ivan Ćurković, Vahid Halilhodžić, Safet Sušić i međunarodni košarkaški sudija iz Sarajeva Goran Radonjić.

U Sarajevu je sve do raspada zemlje postojao Republički zavod za međunarodnu suradnju koji je decenijama svake godine dodjeljivao višemjesečne stipendije francuske Vlade: jezičarima, pravnicima, umjetnicima, nesvršenim i svršenim studentima društvenih, tehničkih i prirodnih znanosti. Iz Sarajeva su na usavršavanje u Francusku odlazili u svemu najbolji, da nabrojim samo ponekog: prof dr Ćazim Sadiković, prof dr Besim Spahić, prof dr Amir Ljubović, slikarica Maja Bajević, prof dr Dejan Đuričković, nekoliko članova čuvene porodice glazbenika Smajlović. Dugogodišnja dobra praksa u Cité des Beaux Arts u Parizu je bio atelier koji je bio na raspolaganju bh. slikarima i kiparima.

Goran Radonjić

Prostorije Društva Jugoslavija-Francuska u Ulici Valtera Perića

Tako smo stigli do kraja osamdesetih godina. U Sarajevu je Društvo Jugoslavija-Francuska dobilo prostorije u Ulici Valtera Perića. Svečane zvanice i republička i gradska elita inaugurirali su prostorije 3. aprila 1990. uz Prvi svjetski trijenale male grafike. Izložba je organizirana u suradnji sa predstavništvom francuskog Copechima iz Sarajeva i Muzejom suvremene umjetnosti iz Chamalièresa. Otvaranje prostorija Društva (250 kvadratnih metara) je  bio društveni događaj par excellence u gradu. Budući da su mnogi izgubili pamćenje, a da je rat isprao mozgove i odnio skoro sve dokumente sa sobom, podsjetiću na raznolike zvanice i drage posjetitelje-članove Društva u ulici Valtera Perića: Faik Dizdarević, Esad Cerić, Melita Sultanović, Sejdalija Mustafić, Senka Nožica, Zdenka Levarda, Nina Ugljen, Amira Kapetanović, Muhamed Kreševljaković, dr Andrija Gvozdenović, Petar Waldeg, Boro Spasojević, Yadranka i Munib Korkut, Mario i njegov sin Goran Mikulić, Vesna Mašić, Josip Pejaković, dr Petar Zgonjanin, Aida Salčinović, Maja Anzulović, Nermina Štraus, Ksenija Crvenković, Neira Baralić, Radmila Jovandić, dr Aida Volić, Izet Sarajlić, Vefik Hadžismajlović, Nermina Kurspahić, Bekir Misirlić, Zoran Govedarica, Safija Čelebić, Affan Ramić, Mladen i Perla Ovadija, Tatjana Neidhardt, Mehmed Drino, Milorad Subotić, Mirjana Dizdarević, Lada Pervan, Ivica Čerešnješ, Sead Čerkez, Branko Mikulić, Novo Plakalović, Edin Šehić,  Matilda Finci, Edin Numankadić, Nedžad Begović, Ejup Ganić, Fuad Hadžihalilović, Ilija Vitorović, Kemal i Džemal Muftić, svi prethodno pomenuti profesori Odsjeka za romanistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu i njihovi  studenti – i stotine drugih. 

Društvo je imalo svoje članove i posjetitelje, ali i svoje prijatelje, od kojih su zlatnim slovima ostali upisani Hajra (sestra sarajevske pijanistice Safije Čelebić) i njen suprug, poslovni čovjek i filantrop iz Pariza Boris Vukobrat.


Pozivnica za otvorenje izlozbe Prvog svjetskog trijenala male grafike u novim prostorijama Drustva Jugoslavija Francuska, 3.04.1990.

Claude Monique i Aimé Césaire

Slična društva su postojala i u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu. Te devedesete godine u Sarajevu je održana i godišnja skupština svih društava u Jugoslaviji. «Zbog različitih nesuglasica i nesporazuma došlo je do prekida Skupštine, te je tako sarajevska godišnja skupština bila posljednja». Mi u Sarajevu nismo imali takvu interpretaciju događaja – ovo je citat iz naknadno napisanog hrvatskog izvještaja. Ali to je svakako pokazatelj svih dešavanja u domovini. Društvo Jugoslavija-Francuska u Sarajevu je radilo punom parom. I prije nego su inaugurirane prostorije otvorena je škola francuskog jezika koja je bila i osnovni prihod za finansiranje Društva. Škola je imala nešto više od 250 polaznika podijeljenih u skupine prema uzrastu i poznavanju jezika: najmlađe skupine polaznika su bila djeca od 3 do 5 godina i od 5 do 7. Ostali su bili podijeljeni u osnovnoškolske uzraste i odrasle prema razini poznavanja jezika. U školi su predavali diplomirani studenti romanistike iz Sarajeva. Udžbenici su nabavljeni uz svesrdnu pomoć atašea za kulturu Alaina Fleuryja i Thérèse Pistili, iz Bureau d’action linguistique Francuskog Veleposlanstva u Beogradu. U ljeto 1990. i 1991. u Društvu su organizirani dvotjedni Festivali frankofonije. Uz redovita prikazivanja filmova u Društvu, i videoteku koja je imala izuzetno bogatu kolekciju snimaka, Društvo je imalo čitaonicu i knjižnicu sa velikim brojem francuskih časopisa, revija i knjiga. Iz UNESCO je prigodom Festivala frankofonije stigao visoki zvaničnik Claude Monique, koji je između ostalog održao nezaboravno predavanje o pjesniku Aimé Césaire-u. U Društvu su se održavale izložbe – da spomenem samo onu Bojana Bema – muzičke večeri na koncertnom klaviru i uz vrsne gitariste, predavanja, konferencije za štampu, debatne večeri i snimale TV emisije. Jedan od takvih događaja je izložba prvi put pokazanih crteža Le Corbusiera, čiji je pariški učenik Sarajlija arhitekta Juraj Neidhart, i čija je kćerka bila često i rado viđena u prostorijama Društva. 

Da je Društvo bilo sjecište poruka kulture, a ne zabava tek, ukazuje podatak da je Društvo Jugoslavija-Francuska u Sarajevu decembra 1991. obilježilo 70 godina postojanja uz svečanog gosta – predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića. Ali nije samo to: 30. decembra 1991. visokom gostu Društva Aliji Izetbegoviću su se pridružili i vrlo visoki gosti iz Francuske – Bernard Kouchner, između ostalog utemeljitelj organizacije Liječnici bez granica, tadašnji ministar za humanitarnu akciju (i donedavni ministar vanjskih poslova Francuske) sa predstavnicima pet najbrojnijih konfesija Francuske. Visoki gosti su iskoristili prigodu i posjetili svoje kolege u Sarajevu: reisa Jakuba ef. Selimoskog, nadbiskupa Puljića, Ivicu Čerešnješa i mitropolita dabrobosanskog.  Samo par mjeseci nakon toga je u Sarajevu izbio rat. 

Da nije bilo tako, bez svake sumnje u Sarajevu bismo ovih dana proslavili 90 godina od osnivanja i rada Društva Jugoslavija-Francuska.

 

Francuski jezik: egzotika i nova politika

Sa ratom su došla i nova vremena, stanovništvo Sarajeva i ove zemlje je iz temelja izmijenjeno, a stigli su i novi francuski dužnosnici. Društvo Jugoslavija-Francuska je bilo mjesto i antena za širenje kulturnih vidika, a ne politički savez. A političari su uspjeli 2010. za Bosnu i Hercegovinu isposlovati status ‘posmatrača’ u Međunarodnoj organizaciji za frankofoniju. Sa tačke gledišta političara možda je to uspjeh. Ali nažalost, nisam uočila da se iko ovih dana nove Frankofonije 2012. sjetio njenog temelja u ovoj zemlji – Društva Jugoslavija-Francuska. Zašto? Nisam čula da je iko i spomenuo plejadu profesora sa Katedre za romanistiku, mada sam provjerila poimenice. Nisam čula da je i jedan od tih zaslužnih profesora, pa niti Katedra za francuski jezik, rasadnik znanja i institucija kao takva, pozvani na obilježavanje ovogodišnjih frankofonskih dešavanja. A u ovo vrijeme elektroničkih komunikacija svih vrsta – francuskog je u sve manje, u našim srcima, u našim školama i u našem ophođenju. Francuski je postao egzotika i nova politika. 

U Sarajevu, za razliku od naših susjednih zemalja, još nije utemeljena Diplomatska akademija. Francuski je svojevremeno bio prvi jezik diplomacije, ali je izgubio primat u mnogo čemu, a englski ga preuzeo. U skladu sa tim se ponašaju i oni koji, reklo bi se na francuskom ‘au pif ‘, a kod nas ‘odokativno’, biraju predstavnike BiH u diplomatsko-konzularnim predstavništvima u frankofonskim zemljama. Tamo se prečesto šalju oni koji ne govore francuski jezik i koji su kao takvi neupotrebljivi za bilo kakvu komunikaciju na terenu.

 

Jezik bosanski ili bošnjački: politika i na francuskom?

Jedan od ključnih ‘frankofonskih’ zadataka koji Bosna i Hercegovina ima je djelovanje da se u francuske referentne rječnike konačno uvede termin ‘bosnien’ (pridjev koji se odnosi na vlastitu imenicu Bosna) za razliku od uvriježenog termina ‘bosniaque’, koji se odnosi isključivo na suvremeno tumačenje izraza Bošnjak. Jedan od službenih jezika ove zemlje se zove bosanski (la langue bosnienne), a ne nikako bošnjački (nepostojeći  ‘langue bosniaque’). Za poređenje i lakše razumijevanje problema nudim izraze ‘srpski’ i srbijanski’, pri čemu se ovaj drugi odnosi na administrativni i daleko kompleksniji pojam Republika Srbija.

Moto Frankofonije ove godine je obvezujući: ‘Le Français est l’affaire de tous’. Francuski je svuda oko nas i tiče se svih nas. Možda bi zato bilo vrijeme da se nadležni prestanu praviti Englezi, zasuču rukave i prionu na posao.

 taggs: Ivo Andrć; Claude Monique i Aimé CésaireMadame Mauricette Begić

Autor 2.4.2012. u 14:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija