Biti epizodist – častan zadatak

Gradimir Gojer
Autor 23.10.2017. u 11:08

Biti epizodist – častan zadatak

Petković je drugoplano vješto sve pretvarao u neki nenametljivi scenski protagonizam. Takvom igrom i u nizu drugih ostvarenja ovaj glumac je iznimno časno ostvarivao svoju poziciju epizodiste. Sa nevjerojatnim osjećanjem mjere. A što je u umjetnosti važnije upravo od mjere!?

Svi koji se bave bilo kojom oblašću umjetničkoga djelanja logično ne mogu biti prvoplano  pozicionirani, ne mogu uvijek i redovito biti u funkciji rijetko savjesnih izvođača scenske realnosti?!? To se iznimno jasno pokazuje u tzv. prikazivačko-scenskim umjetnostima, osobito u kazalištu, gdje je veoma uzak krug onih najtalentiranijih svrstan u krug protagonista, da ne kažem dramskih prvakinja i prvaka…

Kako je teatar kolektivni kreativni akt, u kojem se prožimaju energije svih onih koji participiraju u njemu, logično je da veći dio ansambla predstavljaju oni scenski djelatnici kojima ne pripadaju prvačke insignije… Vrlo često upravo taj dio dramskoga personaža, osobito u predstavama tzv. redateljskog teatra, iznese najveći dio tereta pojedinih scenskih projekata. Upoznao sam tijekom dugog rada u kazalištu rijetko savjesne obavljače scenskih zadataka koji se nisu nikada niti primakli protagonističkim rolama, a ipak su bili iznimno zapaženi…

Jedan od takvih bio je i Ratko Petković, dugogodišnji član Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Petković je za vrijeme svoje karijere upravo dokazao valjanost i istinitost konstatacije iz naslova ovoga teksta, da je u teatru iznimno častan posao biti epizodist…

U čitavom nizu scenskih ostvarenja Petković je upravo dometao onaj dio štimunga neophodan da predstava bude živom i da ostvari potpuni kontakt sa gledateljstvom…

Naročito uspješan u žanru komedije Ratko Petković znao je preciznom gestom, ali i u fazama improviziranja napraviti “iz ničega” glumački kroki, a tragom toga i precizno dovršenu ulogu. To je posebno demonstrirao u predstavi Tamo-amo Edena fon Horvata, ali ništa manje i u predstavi Vukodlaci redatelja Sulejmana Kupusovića, napravljenom na jednom tekstu bh. naive, autora Vaska Hamovića. Ova predstava eksponirala je upravo histrioničku snažnu gestiku Radoslava Ratka Petkovića. U njegovom interpretiranju dramske osobnosti bila je precizno raspoređena i varirana serija komičkih skerca u kojima je raznoslojnost glumačkih sredstava kojima se Petković služio dolazila do punog izražaja u odnosu prema partnerima, dramskim prvacima Alvađom i Demirdžićem.

Petković je drugoplano vješto sve pretvarao u neki nenametljivi scenski protagonizam. Takvom igrom i u nizu drugih ostvarenja ovaj glumac je iznimno časno ostvarivao svoju poziciju epizodiste. Sa nevjerojatnim osjećanjem mjere.

A što je u umjetnosti važnije upravo od mjere!?

Gradimir Gojer
Autor 23.10.2017. u 11:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija