BLISKO PISMO PRIJATELJU IZ DALJINE

Suzana Sekulović Kadirić
Autor 26.5.2018. u 20:04

BLISKO PISMO PRIJATELJU IZ DALJINE

Foto: Facebook

Dragi moj!

Možda je ipak došlo to neko vrijeme da ti napišem pismo! Znam, pisma se više ne pišu, zastarjela su. Zato baš i pišem pismo, jer izgubili smo umjeće, ljepotu i bezbrižnost življenja! I bliskost!
I nismo ih u stvari izgubili, već su nam ih nasilno oteli!

Možda se baš sad, u ovom trenutku, šćućurilo to vrijeme koje ni za šta drugo nije sem za kratki ispad surove istine, koju skrivam i od sebe same.
To vrijeme nas je sve zajedno zgazilo i zakopalo ovako žive, a ipak već odavno mrtve, ostavljajući nam u amanet da tražimo sami sebe po dubokim mračnim jamama istrebljena, predugo izloženi iscrpljujućoj igri moćnika, pa nas potom tako zakopane pokušava ugušiti manifetlukom stare kurve, misleći da je dovoljno učinilo da nas slomi i ućutka.
A nije! Ili…?

Eee, dragi moj, ni pismo više ne znam da ti napišem, a da njih ne spomenem, zbog bola koji nam nanesoše. Ostaviše nam duboko razrovanu unutrašnjost, obdarivši nas strahom koji se ne uočava tako lako, jer jurišamo i danas na njih iz svih oružja, ne bojimo se i ne sakrivamo naše stavove, pa nek’ košta šta košta. Već smo toliko puta umirali da nam je već postalo svejedno.

Pišem ja tebi, dragi moj, tek da znaš, skoro svaki dan, ponekad u mislima, ponekad u porukama, ponekad u vazduhu koji trebam, ali eto, nikad ti nisam napisala pismo. A hartija ima svoju moć. Ona je vrednovanje, kao što su to i zlato, srebro, bakar ili ulje. Nikad o tome nismo stigli pričati, a znali smo o svemu drugome.

O drugima jesmo, o sebi nikad!
Svoju unutrašnjost rijetko gledamo iz daljnje mikroskopskim okom. Strah nas je nanovo otkopanih, a zadobijenih rana, jer uvijek krvare snagom koju samo mi shvatamo u trenucima osame.
I to što stalno radimo nije u stvari ništa drugo nego lijek protiv bolesti, zračenje protiv kancera nacionalizma.

I baš danas ću o tome! A protiv njih!

Pisaću ti kako su mene osakatili, a da se ne vidi. Kako su ostavili to zrno, koje eto, ne primjetih, jer se nisam pogledala kako sam trebala, a još manje se borila protiv toga, opravdavajući i to vremenom u kojem živimo.
A nije tako! To sad znam.

Pisaću ti, dragi moj, o želji za bliskošću i odbacivanju iste te, s moje strane, zbog straha. Pisaću ti, o dragi moj, o crnoj fašističkoj čizmi! I o tragovima u nama koje niko ne vidi, a tu su. Uklesani! Okamenjeni! Sleđeni!

Toliko puta smo jurišali hrabro protiv nepravde, protiv uništavanja čovjeka. Za dobrobit drugih, uvijek bi ustajali i dizali svoj glas, bez ikakve zadrške!
Samo smo malkice u svim tim borbama zaboravili nas.

Dragi moj, pisaću ti, ma koliko to čudno zvuči, o bliskosti i o nacionalizmu. Znam da ćeš se u početku začuditi ovome, ali isto tako znam i da ćeš shvatiti o čemu pišem, jer ima tebe tu i više nego li želiš otkriti i sebi i drugima. Ima nas sviju, manje ili više, ali ima.

Cijeli dan mislim na tebe. Uspoređujem, gledam, mislim, povezujem. Nisam se pomakla sa istog mjesta već satima. I sama sam okamenjena iznenadnom spoznajom.

Vidim ti lice, vidim ti oči, jagodice, bore. To je sve što gledam danas.

Htjela bih pisati o tome. O onome što niko neće vidjeti ako jedan dan odeš u Italiju, Francusku, na Aljasku i samo se tamo nasmiješiš nekome u slučajnom susretu. Čovjeka je najlakše osmjehom zavarati. Niko neće znati šta je zapisano u tebi. Niko ko te ne poznaje. Taj ljudski osmijeh je čudo, kad o njemu malo više razmislim.

Nisam čak ni ja razumjela ponuđenu bliskost, pa sam u istom momentu žudila za njom i grubo je odgurivala od sebe, želeći sebično zadržati ekskluzivnu ponudu i biti jedina s kojom si je podijelio.
Kako egoistično! Kako glupo!
Poslije sam se opet i opet vraćala na slike i sekvence života, otvarala ih i zatvarala osjećajući bol, ljutnju i inat koji nadiru u valovima. U svemu tome sam razmišljala šta će meni uopšte bilo kakva bliskost s tobom, kad već imam toliko ljudi koje poznajem.

Negdje sam zastala kad je ispred mene iskrsnulo pitanje da li smo zaista bliski sa svim tim ljudima koji nas okružuju i koje volimo na neki nama svojstven način? Da li smo otkrili sebe njima ili uvijek pomalo čuvamo, sakriven jedan mali djelić nas samih, bojeći se novog gubitka svega onoga do čega nam je u stvari jako stalo, a što nas je strah da prihvatimo?
Čuvamo li taj jedan dio sebe i rađe biramo samoću između svih tih bitaka, jer više ne možemo sebi dozvoliti luksuz da se i taj mali, malecki dio nas samih, razbije u paranparčad?
Za svaki slučaj, ostavljamo u nevidljivom kutku jednu malu, sasvim neprimjetnu distancu. Distancu od samih sebe, jer spoznali smo šta znači gubitak onoga što volimo.

Bliskost, pa ponovno gubljenje iste, ne bi mogli preživjeti. Svjesni smo toga. I onda iznalazimo hiljadu razloga zašto je to upravo tako. Nasmiješimo se ponovo, krenemo u nove borbe, zatrpamo se sa hiljadu susreta i obaveza, ali sebe ne diramo. Bolno je. Plaši nas to vezivanje i potpuno davanje sebe.
A ja, dragi moj, a ti to dobro znaš, volim i med. Ali, bez njega mogu. Sa bliskošću je to puno komplikovanije, čak smrtonosno, u našim slučajevima. I to su znali i nacionalizam i fašizam u trenutcima kad su smišljali kako da dugoročno napakoste onima koji se ne boje i koji im smetaju. Onima koji su najsnažniji i koji su stalno tu u borbi protiv njih.

Razmišljala sam, dragi, zašto nisam u stanju da prihvatim bliskost koju nudiš i zašto su naše svađe i prekidi tako grozno hladni i bolni. I traju, pa se onda opet vratimo jedno drugom.
Te osjaćaje ja do sada nisam poznavala, jer uvijek su mi drugi bili važniji, nego ja sama sebi. Ne rovarim tu da bih saznala. Ti osjećaji novi su za mene, a stalno su prisutni. Prate me u stopu. Obično se okrenem i odem ako nešto ne funkcioniše ili sam stalno tu za ljude koje volim.

Sve do danas me je, dragi, izjedalo pitanje otkud taj grč u meni, ta odsutnost i ta ogromna hladnoća koja naleti kao vjetar sjeverac u pojedinim momentima. Izjedalo me je pitanje zašto ja želim tu ekskluzivnu moć nad onim što nudiš i šta se to uopšte dešava sa mnom kad istovremeno odgurnem tvoju ponuđenu ruku.
Zašto se moje ponašanje prema tebi kosi sa svim mojim pravilima življenja. Za slobodu sam, za dijeljenje, za transparentnost svega što čovjek radi. A onda odjednom radim sve suprotno kad si ti u pitanju – ne želim da dijelim, ne dozvoljavam ti slobodu da dijeliš dalje, počinjem u mraku da osjećam bliskost, želim da je sakrijem daleko od svih, istovremeno je odgurujući daleko od sebe i ne želeći je prihvatiti.
I sve to me baca kao brod od hridine do hridine, a koji pokušava ponovno uspostaviti stabilan pravac.

A onda se opet sjetim…. Jednom davno pričali o tome kako nam je nacionalizam oduzeo osjećaj za bliskost i da je to njegova dugoročna posljedica koje nismo ni svjesni. Nametnuo nam je stalnu borbu, bol, oprez, uništio u nama vjeru da čovjek može biti blizak sa nekim, da rijetko u naše živote puštamo nove ljude iz bojazni da ćemo i njih izgubiti ili da će nas povrijediti, a potom pokušavamo sami sebi olakšati dušu i misli, ponavljajući već ustaljenu i dobro naučenu mantru:
“Ih, već sam izgubio (izgubila) sve što sam volio/voljela i do čega mi je u životu bilo stalo. Jedna osoba ili stvar, manje ili više, uopšte nije bitno.”
Ja obično na sve ovo dodam još u mislima i rečenicu: “Ma, nek’ ide sve sa vodom.”

Tu se okrenem, odem i u ostalom, baš me briga, ne trčim ja ni za kim, a onda tako živo osjetim odsustvo moga vlastitog duha koji odlazi daleko negdje od mene, a moju iscrpljenost opravdavam nonšalantnošću, osjećajem da mi je svejedno i hladnokrvno uspostavljam tezu da nije prvi put u životu i da nisam ništa bolje mogla ni očekivati. Ja koja strašno volim slike, fotografije i detalje, odjednom prestajem da tumačim vlastite slike, simbole i znakove. Ne vidim ih. Hladnoća od koje se ledi krv u žilama zauzima udobno svoje mjesto u meni i zlurado se smije, ostavljajući ipak razdoran otrov u meni, a protiv mene same, dok se ja svjesno pravim da sve to ne primjećujem, iako i te kako osjećam.

Kuham ujutro kafu, pogledam kroz prozor i pomislim kako sam već znala da bliskost ne postoji u današnjem svijetu i nisam začuđena ni najmanje. Toliko posla imam da će i ovo biti lako zaboravljeno. Ni prvi ni posljednji put da se razočaram u ljude. I u kojem svijetu to ja živim, a realna sam i racionalna po prirodi?

Ništa, novi dan, novi izazovi. Idemo dalje, kao i hiljadu puta do sada.

Zakopam se u posao, odredim cilj i ne mislim na to više.
Ali, onda dignem glavu i u sekundi predaha, između papira, sastanaka i mase ljudi, ugledam poznati mi lik. Pomalo zaboli, ali proći će, kao što sve prolazi. Ništa nema toliku moć da traje vječno, pomislim na brzinu, pokušavajući se otresti kako poznatog lika koji me prati, tako i njegove prisutnosti.

Potom tražim samoću, mir, vodu, prirodu…ali i tu me sustigne. Vidim neki drugi krajolik, neko drugo nebo, neke druge zore, neke druge šume….i pokušavam da dišem, ali mi baš i ne polazi najbolje za rukom. Na trenutak umre jedan djelić mene i tuga me, kao stari drugar, čvrsto obuhvati rukama i privuče u svoj zagrljaj. Prepustim se, jer već smo stari znanci, a i uvijek je tu. Nikad ne iznevjeri.

Nisam ni primjetila kako je ta ledena, strašno teška hladnoća, u stvari ponovni napad tog istog nacionalizma koji mi je jednom davno uzeo one koje sam voljela, uzeo bezbrižnost postojanja, bliskosti i ljubavi. Okovao me ubjeđenjem da mi je potpuno svejedno i da više nikad neću naći mir i spokoj. Bliskost i bezbrižan osmijeh daleki su stranci. Ugradio mi je sjeme podozrenja i opreza. Zaledio me i sad se ponovo smije jer misli da sam iznova nespremna kao i tih ’90-tih, grizući me svojom ostavštinom u ovoj 2018.- toj i namećući mi svoja pravila igre, navodeći me da ponovo posumnjam u veličinu čovjeka, u mogućnost drugačijeg, u bliskost koja mi je tako dragocjena i koje se bojim. Jednostavno, mrzim rastanke, uvijek cmizdrim kad do njih dođe i klonim ih se u velikim lukovima. Bole.

Na trenutak sam, dragi moj, posumnjala u ispružen dlan koji si ponudio otvoreno i toplo. Zadržala sam distancu za svaki slučaj, osmijeh, šalu, dosta posla. Ali bliskost nikako da dosegnem.
Kafa se uvijek može popiti, lumpovati kad se svi skupimo zajedno, podijeliti tuga, zabrinutost i smijeh. Ali bliskost?
Tu se ispriječio krezavi nacionalizam strašeći me ponovnim gubitkom! Stoji tu, onako kabadahijski i ne da mi da pređem granucu iscrtanu njegovom rukom! A ja nikako ne volim granice! O šta će mi uopšte?
Valja se protiv toga, u meni samoj, boriti!
Pogledam se u ogledalo i vidim da čak ni ono ne ocrtava moju unutrašnju sliku, samo vanjsku! Iznenadim se pomalo.

Ja bih, dragi moj, da zavirim iza ormara, pronađem Narniu i otisnem se u taj svijet.
Ili da se sa Alisom spustim u zemlju čuda, pa da vidim trenutak kad Alisa govori:
“Znaš, Mačak, u životu je realno mnogo momenata zbog kojih vrijedi živjeti.
Ali, između tih momenata poželiš da crkneš više puta za redom…”

Dragi moj, ja znam da mi nudiš sve to na dlanu, jer smo sagradili tu vrstu bliskosti, a onda se u meni pojavi taj zaostatak bačen na tlo i zgažen jednom davno. Neprimjetan, i meni i drugima.
Opet se nacionalizam zakocenuo od smijanja misleći kako podlo, iza plašta odnosi još jednu pobjedu. Skamenim se ujutro kad sve to shvatim, a suze same od sebe počinju da liju, u potocima, dok se jecaji razluježu po praznom stanu. Opet me slomio i pobijedio. Idem okolo bez cilja, baš kao i onda kad su od mene napravili izbjeglicu koja tumara opustošenom zemljom dok oko mene leševi ljudi leže na zemlji. Koliko ih je? Koliko li su li se tih godina trudili da unište ljudskost i oduzmu bliskost?
Uzalud im, opet smo tu. Opet tu niču naša djeca, niču maslačci, tratinčice, šumske jagode…Uzalud im, život ne mogu uništiti.

Potrčim za tobom, ja, koja nikada ne trčim. Sustignem te i čujem kako kažeš: ” Slušam kako dišeš…”

I stvarno dišem u tom trenutku, jer si opet zgazio nacionalizam koji, zamalo i ponovo, uništi ono što nam je već davno oduzeto i što pokušava uništiti svaki put iznova. Sve ono što vrijedi, sve do čega nam je stalo. Pomogao si mi i ovaj put u toj mučnoj, skrivenoj borbi.

Eto, dobili smo i ovu bitku.
Protiv nas ne mogu! Ne damo im više ni koraka naprijed!

Danas, eto, dragi moj, ništa ne uradih. Tek ću sad nešto malo, koliko budem mogla.
Pratila sam te cijeli dan, stajala iza ramena i leđa, disala za oboje i pokušavala biti uz tebe, u tvojoj blizini.
I sutra ću.

Znao bi ti ovo i da ti ne kažem. Osjetiš ti to i kad nam se misli sudare i planeta se zaljulja od tog sudara, pa se nasmijemo kad čujemo prasak, a onda mirno i tiho spustimo se na tlo, gledajući rijeku, brda, srne u bijegu. Osjećajući mahovinu pod nogama i gledajući jutarnje zrake sunca.

Ne dam im više! Ne dam! Ni sekunde, ni minute!
I zašto pišem o bliskosti, a ne ljubavi?
Zato što sam uvijek pomalo zaljubljena u putovanja, u dobre koncerte, u duge šetnje, u ukusnu hranu, u neki kamenčić koji mi puno znači….
Ali, nedostatak istih ne usmrćuje tom snagom i jačinom, kao što usmrćuje strah od bliskosti i njeno nesvjesno izbjegavanje.
Valja mi se protiv toga boriti! I pobjedu izvojevati, jer dosta je bilo!

Dragi, ne moraš ti ništa pisati, dani su ovi dugi i ispunjeni. Posveti im se, a ja ti vidim i onako sve na licu i u očima. I kad pokušavaš to da sakriješ okrećući sve na šalu i govoreći slikama.

Biću i sutra uz tebe, iz tvojih leđa i tvog ramena i slušaću te kako dišeš….

Valja meni oteto kormilo vratiti nazad!

Suzana Sekulović Kadirić

Stockholm, 26.maj 2018.

 

Suzana Sekulović Kadirić
Autor 26.5.2018. u 20:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija