„BLUES BROTHERS“? NO! „TUPKOVIĆ BROTHERS“!

Izdvajamo

• Proći će, sigurno je, jednom i ova „a(nti)kulturizacija“. Dunjaluk će fermentirati, promjeniće se, „doći će drugi“, kako proročanski najavljuje Mile Stojić. Potražiće knjige koje su ispisala i braća Tupković, svakako i brojnici duhovno bliski njima. I naći će ih, zasigurno, možda skrajnute, ma svakako neuništene (barem u sjećanjima). Tada (tako) će zapretena imena/djela doživjeti revival, pa, sa zakašnjenjem, ostvariti realnu/stvarnu snagu
• proklijati iz deminutiva u koji su bili posađeni, „zahvaljujući“ opskurnostima i opskurnima.

Povezani članci

• Azra Nezirić: Koliko smo podbacili kao ljudi?
• “Bolonja“ nemoguća misija
• Zemlja u kojoj se pamti samo loše
• Časopisi – vitalitet književnosti
• Lustig: O Srebrenici se mora govoriti baš kao i o holokaustu
• DJETELINA SA ČETIRI LISTA ILI REQUIEM ZA LJUBICU

Prikaz knjige: ZAGONETNI SIMBOLI I DOMOVINA, autora Rusmira i Emira TUPKOVIĆA

                                                           „Pomognite brodu brata vašeg brata,
                                                                       a vaš vlastiti će doći do obale.“
   (Hinduska poslovica)

Čovjek, govore i pišu, treba pokušati produžiti sebe kroz drugi oblik, bilo potomkom, mladicom ili riječju. Braća Tupković posjeduju taj privilegijum okončanih poslova, a da nisu napustili ovaj dunjaluk. Da su se raspisali – jamačno je. A misle li prestati? – upitno je.

Skorašnji, odlični prozni prvijenac, „VP 80-82“, prolazi mimo nas poput duha, neadekvatno zamijećen, „kako od periferije, tako i od centrale“. „Kakva šteta!“ – posvjedočio sam Emiru, vapijući za promjenom paradigme u ljudima i prostoru. Jer, zaboga radi se o uratku iz književnosti/kulture, naslonjenom na čudesne „osamdesete“ što ih novi gloduri nastoje čim prije zaboraviti. Ili barem pokajnički prešutjeti njihov osobiti emanatorski učinak.

No, ovom duetu ne smeta trenutno mjesto iza (ne)doličnika, slabijih od sebe, za koplje ili dva. Fabrika odveć bratski radi pa već isporučuju novi manuskript, ovoga puta zbirku poezije sa imenom „Zagonetni simboli i domovina“. Upravo ove „fratelo-publikacije“ postepeno postaju arhetipi Rusmira i Emira Tupkovića, njihov zaštitni znak, pa, rado bih dao naslutiti, i tuzlanski kulturni egzemplar.

Opominjuća je uvodna riječ što je izlučuje Emir, ne hineći biti onaj što vidi dalje od drugih, iako posjeduje zavidne komparativne prednosti – osvjedočili smo se u bezbroj navrata. Ranjeni smo njegovom prolegomenom, jer smo (se) naivno nastavili kretati po starom štihu, ne akceptirajući kako se milieu oko nas stubokom promjenio. Stoga njegova poetsko-prozna uvodnica, hitro zaposli sjećanje. „Pametan zašuti, budala progovori…“ – izgnijezdi se misao, davno izrečena, aktuelno više nego aktuelna.

Idemo redom sa dojmovima, izabranim među brojnim u čitanjima. Prvi dio knjige je djelo Rusmirovo, astronomski nazvano „Zagonetni simboli“. Dvadeset poetskih prikaza, uglazbljenih spram vremena, raspoloženja, špurijusa…

Gledam gole/
Reptilske zube/
Gledam njihov/
Demonski rep/
Mir brate/
Peace brother/
Mir brate/

Skrajne me u davnu ratnu 1992. godinu i pjesmu/projekt „Rimtutituki“. Tada su, fini beogradski Ljudi, oni čiji su postupci bili godinama u sazvučju sa našim, pjevali kako bi zaustavili rat što je bjesnio. Ali avaj, njihove riječi nisu zvonile u ušima razularenih, nisu dopirale u misli pacifista, nisu se pikale u odlukama političara/generala. Iako taj period kvalifikuju kao „mračni“, svjesni smo da je tek poslije njega nastupilo pravo pravcato nedoba – dekonstitucija, rasap, Golgota…

Pjesma je tužna/
Pjesma je sjetna/
Pronalazi bića/
Nekada sretna/  

Nije to pesimizam, ovo je prispodoba spram čudnog jezika iz prošlosti, kako ga naziva Rusmir, pozivajući pojave tragaoca za zakopanim blagom (da li onim iz jezika ili nekim drugim?), o stvarima iz bajki koje čekaju novo doba. Pa nastavlja dalje pisati slobodnim stihom o neslobodama. U tome je nerijetko kontemplativan, zanesen, istovremeno u entalpiji i neograničenosti. Kotira vispreno u perfektu i u prezentu, lavira na izričaju od egzistencijalizma do nihilizma. Spreman je na redukciju i promoviranje neiskazivog, nenapisanog, prešućenog… Otriježnjava one snovite i diskretno propituje proročanstva, upućujući kako nigdje nije rahatluk.

Drama je gore na nebu/
Bitke u bajci/
Kopljanici, strijele i aždahe/
Heroji, vilenjaci/
Zanima me jedno…/
Vidite li i vi sve ove stvari/  

Drugi dio knjige je nazvan „Domovina“, umuhuren pečatom medikusa. Obilježen je sa čak 47 poetskih kompozicija, neprekinutih a mozaiciziranih: temama, načinom izvedbe, neupitnom snagom iskaza… Emir nije mogao izmaći „redu i radu“ zvanja redovnog profesora (u trajnom zvanju), pa „Modeli ponašanja“ i „Zakoni mraka“ lapidarno reflektiraju postulate naučnog rada na nenaučni/opskurni (barem trenutno, ufam se) dunjaluk među čijim granicama kročimo. Pjesme su značajno i vrlo praktično iskustvo sve iskusnijih pojedinaca koji „žive“ obilazeći u širokom luku „vrijednosti“ što ih promovira ovodobni sraz.

Nastade grupa riječi bez ikakve veze/
Zatim se formiraju modeli i hipoteze/
Eksperimenti, rezultati koji se stručno odrade/
Slijede nove obrade, provjere i dorade/
Na kraju stavovi dobiju definitivne forme/
I postaju smjernice, odrednice i norme/
Tako iz grupe riječi bez veze uslijede/
Modeli ponašanja koji trenutno vrijede/

* * *

…U zoni vječitog mraka/
Zakoni svjetla ne vrijede/
Kad zakone kreira mrak/
Oni nikad ne blijede/ 

Na sceni su i duhoviti disputi jednog kozera i šaklabana, na momente obogaćeni smijehotresnim imenima i sadržajem, ma nipošto šarlatanski („Akcija ćelavih aligatora“). Upotrebom rime su dihotomni, oslobođeni ili utamničeni, ali svakako originalni (već zamišljam Pjesnika dok naglas deklamuje svoju poeziju). Vodilo se više računa o porukama, ponekada i uz svjesno reduciranje poetske izbrušenosti i cizeliranosti ispisanog. Zato su poneka pjevanja  nasta(ja)la čak i na tragu zaboravljenih poslovica ili pak životnih mudrosti, potrebnih prije svega kako bi novim naraštajima mogli (is)pričati kako je nekada bilo i čemu smo učeni (da li i ispravno naučeni?).

Miran i strpljiv budi/
Život zamke nudi/
Srce k njima teži/
A razum od njih bježi/

* * *

Lakše je pregovarati/
Sa pravim neprijateljem/
Nego razgovarati/
Sa lažnim prijateljem/
Ka prvom se smije/
Tek dignutog garda/
A pred drugim ti je/
Isturena brada/

I dok Rusmir piše isparcelisano o „novom dobu“, Emir cijelu jednu pjesmu naziva „Novo vrijeme“, pakujući je u ruho pseudohimne instant-vaktu i instant-ljudima. Spušta, ubrzo, kulisu kvintetom o Muslimanima, o Balkanu, o životnim saputnicima, o kćerkama i sinovima.

Tako je stvorena predstava-dvočinka. Raspon poetske širine (ili širina poetskog raspona, ha, ha, ha) je barem četrdesetogodišnji, a bratski prosede odlikuje raznolikost, prije svega. Umiješane su, dakle, posve osobene fizionomije: svježe pokošena trava i sijeno, tek uzbrane latice i potpourri. Ekvidistanca nije moguća – razlog je neumitnost protoka (nevidljivog) vremena. Varničenje je minimalno, a kristalizacija evidentna. Suprotnosti se bratski priljubljuju. I dva su poglavlja napose svezana jednim i jedinim veznikom „i“ u jedno i jedino ime. Da li ova slučajnost skriveno etablira istinu? Gonetam, susprežući konačan odgovor.

Je li slijepljenost zagonetnih simbola i domovine bila, je li sada, hoće li je tek biti? Trebamo li ih nanovo tražiti, gdje li su uopšte? Baštinimo li domovinu ukoliko se obezvrjeđuju njeni žitelji i njen sadržaj, veličajući neke druge, prihvatajući ih „kao svojije nego svoju“. One, u kojima smo i dalje samo Bosanke ili Hercegovci, ma kako se neki od nas upinjali pokaz(iv)ati i dokazi(va)ti kako to nisu. I onda svaka priča biva izlišna. Sapienti sat – dodali bi drevni Latini.

Na koncu prikaza, je li nužan i pledoaje? Završio bih „tupkovićevski“ bratskim riječima, posuđujući tek jedan ispisani red kako bih se, kao što je red, odužio Rusmiru i Emiru za trud što su nam ga poklonili u slovima.

„A uz njih dobijete i nešto gratis …“ – zapjevao bi duo, odrastao i na bluesu. Ali nikako kao „Blues Brothers“ već originalno tuzlanski, „Tupković Brothers“. Helem, kada završite sa čitanjem ove srodničke (ma nikako srodne) poezije ima da se zapitate šta je to što je besplatno, kako smo to još dodatno profitirali?

A evo kako. Proći će, sigurno je, jednom i ova „a(nti)kulturizacija“. Dunjaluk će fermentirati, promjeniće se, „doći će drugi“, kako proročanski najavljuje Mile Stojić. Potražiće knjige koje su ispisala i braća Tupković, svakako i brojnici duhovno bliski njima. I naći će ih, zasigurno, možda skrajnute, ma svakako neuništene (barem u sjećanjima). Tada (tako) će zapretena imena/djela doživjeti revival, pa, sa zakašnjenjem, ostvariti realnu/stvarnu snagu; proklijati iz deminutiva u koji su bili posađeni, „zahvaljujući“ opskurnostima i opskurnima.

Nadam se kako se do tada ova njihova nova knjiga (ili staro sjećanje) neće raspasti, ali priželjkujem da je, sa značajnim zakašnjenjem, ipak majstorski razlistaju. Očekujući „pozitivi“ što dolaze i detroniziraju „negative“. „Drugi“, a odveć bliski.