Božica Jelušić: ADAMSOV POUČAK

Božica Jelušić
Autor 29.5.2014. u 07:12

Božica Jelušić: ADAMSOV POUČAK

Velika djela ne nastaju u htijenju, napregnuću, u jarmu pregrijane ambicije, pod diktatom ega, u natjecanju za mrvicu površne slave svijeta. Ona su darovi s Izvora, kao kad dlanom zahvatiš vode, napiješ se, a u tebi bruji nešto u koštanoj srži, otvaraju se čakre, trčiš u svim pravcima odjednom, i kamo god stigneš, znaš da je to pravi, nepatvoreni cilj. A Hegel bi dodao: “Velika su djela oštra i blistava obećanja….”(umjetnik ovdje sam završava rečenicu).

Dakle, taj sam primjer često navodila kao vrhunac umjetničkog poštenja i estetske izbirljivosti. Riječ je o ANSELU ADAMSU, čuvenom fotografu, portretistu divljine, autoru nekih od najuzbudljivijih snimaka iz još djevičanskih predjela Amerike, netaknutih civilizacijskom truleži. Ansel A. hodao je miljama, znojio se i teško disao, tegleći svoje nogare, starinske ploče i fotoaparat, sve zajedno vrlo solidnih gabarita i kilaže. Postavljanje toga “ateliera u prirodi” također je trajalo satima. Kadar, brižljivo komponiran, nije mogao iz tehničkih razloga, biti višekratno zabilježen. Jednom, i to je to…kao što pjesmu pišeš, ili slikaš na platnu i papiru, ili umireš od ljubavi…

Legenda dalje veli, kako je zreli Ansel A., već proslavljen po svom radu, jednom došao do neke kote u Cascadama, krenuvši iz Seattlea, sa svom tom opremom, obučen kao Inuit, napola smrznut i kako već idu te stvari s planinarenjem zimi… On je, naime, posebno volio bjelinu, nevinost, ataraksičnost snijega, prvobitnost pogleda. Namjestio je svoju opremu, stavio ploču, zavirio kroz objektiv, i izgovorio čuvenu rečenicu: “Ne, nije to TO….”- Spakirao se, okrenuo i vratio u grad. Trebalo mi je mnogo vremena da bih shvatila ADAMSOV POUČAK, to vrhunsko shvaćanje umjetnosti, kao ponavljanje trenutka u kome nastaje svijet, a on mora biti ili savršen ili nikakav. Neće biti “popravnih ispita”, prebojavanja, zakrpa, kamuflaža, retuširanja i izgovora svih vrsta. Neće biti slike, jer se duša nije stopila, obrazac mašte nije se podudario sa stvarnošću, san je odlepršao iz futrole kao oslobođeni sokol i vinuo se u plavetnilo nirvane, u apsolutu u nedosegljivo…

Zatrpana sam ovih dana, ovih godina, ovih umornih sati, stvarima koje idu u domenu umjetnosti ili se tako pričinja… Važem, ocjenjujem, čitam, promatram, razmišljam. Da je primjenjen Adamsov poučak, pola bi toga gorjelo na lomači, trećina otišla u makulaturu, a tek neki simbolični postotak pridružio bi se dometima umjetničkog stvaralaštva, sretnim trenutcima uma, srca i kritičke svijesti autora. I ne bi bilo nikakve sumnje ni oklijevanja, da je riječ o čistoj magiji zvuka, ritma, boje, slogova, pokreta, da je to UPRAVO TO, kako smo sebe zamišljali, u srcu stvaralačkog univerzuma, ciljajući na besmrtnost. Velika djela ne nastaju u htijenju, napregnuću, u jarmu pregrijane ambicije, pod diktatom ega, u natjecanju za mrvicu površne slave svijeta. Ona su darovi s Izvora, kao kad dlanom zahvatiš vode, napiješ se, a u tebi bruji nešto u koštanoj srži, otvaraju se čakre, trčiš u svim pravcima odjednom, i kamo god stigneš, znaš da je to pravi, nepatvoreni cilj. A Hegel bi dodao: “Velika su djela oštra i blistava obećanja….”(umjetnik ovdje sam završava rečenicu).

Nekako mi se čini da rezigniram, da ne želim sudjelovati, da iz neke daljine vidim sve te pretenzije i pretendente, samozborce, kruhoborce, koji paljetkuju po već opustošenim poljima “moderniteta”, ne mogavši napisati jednostavnu pjesmu, iznjedriti skladnu rimu, izbistriti poantu, pokrenuti treptaj u duši čitatelja. Poezija je poput utopljenika, kojemu na pogrješne otvore daju umjetno disanje, u nadi da će oživjeti. Slikarstvo? Slike su odiozne, ružne, stalno se od nečega “dižu ruke”, od portreta, mrtve prirode, od objekta općenito, od kromatike, i sve klizi u rasap, jeftinu dosjetku, mrčenje papira ili doslovno paranje platna, da bi se PRAZNINI otvorio put u svijet. Dosadno mi je to dozlaboga, ne želim ni vrijeme gubiti, niti tegliti svoju opremu do kota gdje se roje zunzare na crvljivoj kosti, fingirajući nekakvu kreativnost i žar pod pepelom afektacije. Usiljeno ili učmalo, prenategnuto ili namješteno “ležerno”, bilo kakvo da je, to kvazi-umjetničko prenemaganje zaslužuje stoput više odbijenicu, koju se osobenjak A. A. usudio uputiti i samoj nepremašivoj Prirodi: “Ne, to nije TO, nikako nije ono što mišljah da bi trebalo biti”.

That is not it at all.
28. 5. 2014.

Flora Green

Božica Jelušić
Autor 29.5.2014. u 07:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija