Božica Jelušić: BEAUVOIR ILI ONO ŠTO PISAC JEST

Božica Jelušić
Autor 20.8.2019. u 18:05

Izdvajamo

  • Čudno, ali istinito, željela je ostati radosna, na sunčanoj strani ulice. Nije se dala demonima očaja i malodušja, kao što bi to većina iz naše branše učinila. MORAŠ, DAKLE MOŽEŠ. Poželim te riječi ispisati krasopisom iznad svoga pisaćeg stola, kao sjećanje na Simone. Znam da svijet ne zaslužuje izuzetnost, da bi mu dostajao i neki općenitiji kroj, skromnija ženica, u smislu društvene haute couture, koja prevladava već cijelo stoljeće. No, netko konačno mora uspostavljati mjerila i razmjere, ako ni zbog čega drugoga, a ono da samozvanci barem ponekad osjete malo srama, i časkom krzmaju prije no što se proglase autorom i književnikom.

Povezani članci

Božica Jelušić: BEAUVOIR ILI ONO ŠTO PISAC JEST

Foto: Jack Nisberg/Sipa Press/Rex Features

Pomoću literature, mislila sam, čovjek opravdava život, stvarajući ga nanovo u čistoći imaginarnog, a time istovremeno spašava i svoju vlastitu egzistenciju

Pisanje, nadalje. Pisanje kao vječita tema. Hobisti, amateri dangube, koji se danas diče statusom “pisca”, a da o pisanju kao takvome jedva imaju pojma. Koji ne čitaju ništa, čak ni vlastite tekstove prije objave, već se neduhovito poigravaju pojmom “genijalnosti”, koristeći riječi kao jeftinu bižuteriju, kojom će fascinirati nekritični “čitateljski korpus”, prisvajajući si temporalnu poziciju autorstva. A PISAC, pravi pisac po habitusu i određenju, što je to, zapravo?

Ponovo sam, nakon 30 godina, uzela s police u knjižnici ZRELO DOBA Simone de Beauvoir. Došla sam kući, počela čitati ponovo, potom prepisivala i radila dok me nisu zaboljeli ruka, kičma, glava i vrat. Bizarni detalj: čini se da 30 godina nitko drugi nije uzeo knjigu s njena mjesta. U njoj su još uvijek moje bilješke, pocrtavanja, ulaznica za Postojnsku jamu, kojom sam obilježila stranice. Čak je i posljednjih pedesetak stranica, koje nisam pročitala, još uvijek sljepljeno tiskarskim ljepilom, nerazrezano. Uzmite u obzir da svezak ima 570 stranica bez dijaloga, zastrašujuće.

No, toliko o tome, koliko ljudi zaista čitaju i čitaju li prave stvari. Simone de Beauvoir i nakon stotinu i kusur godina od rođenja, ostaje svjetionikom slobodne misli, osoba u koju će se mnogi ljudi zaklinjati, a malo tko posvetiti joj svoju kompletnu, ultimativnu pozornost. Radila je mnogo i teško, u punoj svjesnosti svoga izbora. Njeno je pisanje studiozno, minuciozno, istraživačko; zahtjeva mnogo pripreme, vremena, koncentracije, fizičke i umne kondicije. To su veoma dalekosežne projekcije u vrijeme, propitivanje bitnoga, odbacivanje svega efemernoga. Duhovno se živi raskošno, ali cijena samostalnosti je velika. To su poslovi i zadatci, koji razbijaju spisateljsko vrijeme: profesure, namještenja, selidbe, povremeni honorari, zaduživanja, oskudica, opsluživanje Sartreovih potreba, premda je SLOBODA glavna ideja i tema mladenačkog perioda.

Potpuno zrelo ovladava situacijom: “Moj je moral zahtijevao da i dalje ostanem u centru svoga života, a ja sam spontano voljela jedno drugo biće. Da bih bez obmanjivanja našla svoju ravnotežu, bilo mi je jasno da ću se morati mnogo truditi i mnogo raditi”. Ali naravno, ona ne govori o tome, kako je teško nositi vlastiti format među ljudima prosječna kroja, čija se svijest teško i sporo pomiče prema novim idejama. Optuživali su je za herezu, bezbožnost, konkubinat, raspuštenost, ambivalentnost, nekompetentnost, odbijanje majčinstva, kvarenje mladeži, šurovanje s okupatorom, solipsizam, ovisnost o Sartreovoj pameti. Zapravo, množina tih objeda ju je na kraju obranila u očima razumnih: da su njeni oponenti stali na desetak mana i opačina, još bi im netko i povjerovao. No, takvu zlotvornu kvotu je nemoguće razviti u jednoj normalno kalibriranoj egzistenciji.

Njena posvećenost radu, u najtežim okolnostima rata, osame i tjeskobe (Sartre i ona bili su često poslovima razdvojeni) upravo je fascinantna. Zapisuje Sartreove riječi: “Da čovjek s velikom blagošću može živjeti sadašnjost svu okruženu prijetnjama; ne zaboravljam ništa o ratu, o rastanku, smrti, budućnost je prepriječena, a ipak ništa ne može izbrisati nježnost i svjetlo pejzaža; kao da je čovjek preplavljen čuvstvom, koje je dovoljno samo sebi, koje ne ulazi ni u čiju historiju, kao da je odvojen od svoje vlastite historije i iznenada totalno nezainteresiran”.

Da je napisala samo DRUGI SPOL i STAROST, ta dva stupa u svojoj literarnoj kući, za jednu bi reputaciju bilo dovoljno. No, ona je široko i polifonično razvila svoje centralne teme. Zanimala ju je sudbina žene, ženska osjećajnost, inteligencija i snaga, moć opiranja i preobrazbe, kojom su žene, vazda iz pozadine i polusjene, zapravo mijenjale svijet. Opirući se pri tom tlačenju, teroru, nametanju konvencija, gušenju osobnosti, religioznoj hipokriziji i guranju u ponižavajuću “drugotnost”. Imala je ona svoje vlastito Evanđelje, svoja pravila i svoju vjeru: “Pomoću literature, mislila sam, čovjek opravdava život, stvarajući ga nanovo u čistoći imaginarnog, a time istovremeno spašava i svoju vlastitu egzistenciju”.

Zbog toga, ako ni zbog čega drugoga, važno je prignuti glavu pred njenim golemim djelom, na kome se i dalje napajaju feministički i drugi pokreti, akademska zajednica, duše odane progresu i svi oni, koji svijet vide prostranije. Dakako, sve je to individualno i nema općih pravila. Osobe poput Simone de Beauvoir ne rađaju se u svakom desetljeću štoviše, stoljeće ih ima tek nekoliko. Takva ustrajnost, principijelnost, vjera u rad i ljubav, u svoju misiju, rijetko se sreću u jednom biću. O svom i Sartrovom radu reći će: “Iako ga nismo formulirali, mi smo se vezali uz kantovski optimizam: moraš, dakle možeš”. A o njihovoj ljubavi, mnogima tako zazornoj i nejasnoj, nespojivom s malograđanskim sentimentalizmom, zaključuje: “Govoreći općenito, znala sam da mi nikada neće nanijeti nesreću, osim u slučaju da umre prije mene”.

Čudno, ali istinito, željela je ostati radosna, na sunčanoj strani ulice. Nije se dala demonima očaja i malodušja, kao što bi to većina iz naše branše učinila. MORAŠ, DAKLE MOŽEŠ. Poželim te riječi ispisati krasopisom iznad svoga pisaćeg stola, kao sjećanje na Simone. Znam da svijet ne zaslužuje izuzetnost, da bi mu dostajao i neki općenitiji kroj, skromnija ženica, u smislu društvene haute couture, koja prevladava već cijelo stoljeće. No, netko konačno mora uspostavljati mjerila i razmjere, ako ni zbog čega drugoga, a ono da samozvanci barem ponekad osjete malo srama, i časkom krzmaju prije no što se proglase autorom i književnikom.

Simone to zaslužuje.

Božica Jelušić
Autor 20.8.2019. u 18:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija