ENG
Božica Jelušić: CIPELA OD SAFIJANA, NOGA OD ČOBANA
Autor/ica 👤Božica Jelušić
Izdvajamo
- Čak nam se i civilizacija otrcala i došla do krajnjih rubova, kamoli ne "javni diskurs". Kako se ono kaže ŠIVAMO IZ DONESENOG MATERIJALA i živimo u realnim uvjetima, očekujući nerealne stvari. Ako zaista mislite da biste to bolje uradili, uzmite zalet i skočite, pa plivajte svoju prugu! I provjerite da bazen slučajno nije prazan, u zimskom remontu.
Povezani članci
Foto: Tony Gentile/Reuters
Evo što me generalno muči u opetovanim reakcijama na javne nastupe osoba koje su po funkciji “javno dobro”. Ljudi im daju savjete i naputke, oštre ukore, zgražaju se, opredjeljuju, mentoriraju oko detalja, tipa: intonacija, govor tijela, izbor riječi, neprikladne reakcije, sadržaj poruke, razina adrenalina i slično. To je u neku ruku, posve legitimno, štoviše očekivano. Javna osoba koristi takvo iskustvo za sljedeću prigodu, prilagođava se, ostvaruje cilj u kategoriji SVIDLJIVOSTI, ispravljajući uočene greške. Međutim, postoji tu jedan mali problem: kako bosonog može govoriti iz “tuđih cipela” i po čemu znade njihov precizan broj i kroj? Često se ispostavi da se u cipelu od safijana gura noga od čobana, pa bude belaja po stanara i po postolara!
Odnosno: “umjesto trebao je, morala je”, recite barem: “Ja bih na njegovu / njenu mjestu pokušao tako i ovako…”. Naime, javni nastupi uopće nisu jednostavni i to izlaganje aure raznim ubodima i upadima, može biti prilično nelagodno. Obuzdavati temperament nije lako, a osobno ne vidim niti svrhu. Kad nastupamo, dajemo ljudima priliku da nas vide kao puževe bez kućice, kao osjetljivo klupko živaca, kao biće u trenu preobrazbe, koje još nije primilo željeni oblik. Tada smo najranjiviji, najtanji, i ako nismo rutineri i glumci, sva je prilika da ćemo se nekome jako zamjeriti. Jedni zamjeraju što smo prehlađeni, drugi što smo ozbiljni, treći što smo prevatreni, četvrti što smo mlaki. Ja zamjeram laganje i prenemaganje, kvarenje jezika i podcjenjivanje inteligencije auditorija. Manipulaciju i grotesku, ali ne i iskaz osobnosti i strastvenu obranu stava.
Poznato je da “zvijezde” (one prave), premda imaju cijele ekipe u potpori, teško izdržavaju teret neprestanih nastupa. To je stoga, što očekivanja uglavnom guše njihovu autentičnu osobnost. Ljudi se ljute kad njihove ikone imaju ljudske mane, kad su spontane, ne daju se svojatati ni razvlačiti, čuvaju intimni prostor, ne podilaze i ne serviraju “duševni sladoled” u neograničenim količinama. Zvijezde dolaze kući mrtve od iscrpljenosti, prazne, potrošene. Imaju samo jednu misao: da nastup bude zadnji, ako je ikako moguće. Do sljedeći se put oporavljaju svojim metodama, mantrama i uročicama, pa opet idu, dok njihova roba još prolazi na tržištu.
Tako je to, u smislu sindroma, i s nižom razinom: političarima, umjetnicima, visokim službenicima, voditeljima, kulturnim animatorima, sa seoskim župnikom i sa njegovim Papom u Rimu. Žive pod sugestijom kako svi misle da bi njihov nastup bolje odradili, prikladnije bi se obukli, jasnije i izražajnije bi govorili, imali bi bolju protetiku, bolju frizuru, besprijekoran ten, ravnije držanje, simpatičniji gard. Bili bi forever young, mirisali bi na uspješnost, žovijalno bi konverzirali, bili bi strpljivi kao kandidati za blaženike i ujedno neodoljivi kao žilave rokerske kože, nepromočive i nepohabljive pola stoljeća. Ma, dajte ljudi. Spustimo durbin, usredotočimo se na sadržaj. Samo dijete “ne zna što je 100 kila, pa uprti na rame i nosi”, a mi smo iz djetinjstva poodavno izašli.
Čak nam se i civilizacija otrcala i došla do krajnjih rubova, kamoli ne “javni diskurs”. Kako se ono kaže ŠIVAMO IZ DONESENOG MATERIJALA i živimo u realnim uvjetima, očekujući nerealne stvari. Ako zaista mislite da biste to bolje uradili, uzmite zalet i skočite, pa plivajte svoju prugu! I provjerite da bazen slučajno nije prazan, u zimskom remontu.
Autor/ica 👤Božica Jelušić
