Božica Jelušić: ČIŠĆENJE AURE PRIJE POSLJEDNJEGA STUPNJA

Božica Jelušić
Autor 21.2.2019. u 10:03

Izdvajamo

  • Hajde, ljudi, daleko vam lepa kuća, da se u miru rastanemo. Imam još toliko posla, među biljkama i slovima, na putovanjima, u tuđim knjigama, u odrastanju malih života blizu mene.

Povezani članci

Božica Jelušić: ČIŠĆENJE AURE PRIJE POSLJEDNJEGA STUPNJA

Foto: FB

Bila sam usputno pročitala i pribilježila jednu vrckavu misao: “Svijet je upravo takav kako sam i pretpostavljao. Kako bi bilo da proslavimo to razočaranje?”. No, ja sam mislila da se radi samo o paradoksu, o igri prkosna duha, ne o životnoj istini. Kad sam već tako nakitila svoje drage i potencijalno drage, nisam željela počupati nakit, niti odustajati od iluzija o našoj bliskosti i sličnosti. Kola su se kotrljala i dalje, kad se osovina slomila, kotač otkinuo, stranice se raspale i kloparale po cesti. Podmetnula bih rame (o, kako je to boljelo!) i izvukla ih iz dubokog blata, popravila bih preko noći vijke i obruče, učvrstila klinove i paoke, i vozilo se dalje, po kiši i po mrazu, po tuzi i razočaranju.

Mislim da ću nehotično razočarati one koji vjeruju u neiscrpan Strijelački optimizam i trajnu pozitivu. Istina je, ja sam desetljećima ustrajala i izdržala na supstratu te naivne vjere u ljude, u iluziji da su dobri, lijepi, daroviti, dobrohotni, lucidni, iskreni,obdareni intuicijom i vizijom, neisključivi, nezatucani, nepotkupljivi, gotovo svi oni koje sam k svojoj auri po vlastitu izboru pustila. Moja banka i zaklada davale su nezamislive kredite, u vremenu, razgovorima, emocijama, potpori, zajedničkim projektima, u darovima svakovrsnim, u održavanju iluzija o dugovječnosti tih veza i odnosa, bez računa i uzvratnosti na ime kamate. Talenat za privlačenje ljudi i njihovih energija dugo mi se činio kao golemi dar; gotovo pola stoljeća, da preciziram, sve dok nisam u njemu prepoznala istinski teret.

Bila sam usputno pročitala i pribilježila jednu vrckavu misao: “Svijet je upravo takav kako sam i pretpostavljao. Kako bi bilo da proslavimo to razočaranje?”. No, ja sam mislila da se radi samo o paradoksu, o igri prkosna duha, ne o životnoj istini. Kad sam već tako nakitila svoje drage i potencijalno drage, nisam željela počupati nakit, niti odustajati od iluzija o našoj bliskosti i sličnosti. Kola su se kotrljala i dalje, kad se osovina slomila, kotač otkinuo, stranice se raspale i kloparale po cesti. Podmetnula bih rame (o, kako je to boljelo!) i izvukla ih iz dubokog blata, popravila bih preko noći vijke i obruče, učvrstila klinove i paoke, i vozilo se dalje, po kiši i po mrazu, po tuzi i razočaranju.

Takva sam ja: ne volim poraze, ne mogu pustiti ono što sam jednom izabrala za sebe. Meni su ljudi (uglavnom) potrebni, žudim za odjekom, volim znati kome govorim, volim dijeliti, i kako su Strijelci k tome iz roda kraljeva, stalno sam na nekom hodočašću i poklonstvu, noseći smirnu, zlato i tamjan na neizvjesne destinacije. Kako me samo naljutio Mandeljštam onim stihom: “Na posljednjem stupnju ja stajat ću sam”. Meni se Wildeov cinizam činio užasnim, Rimbaudova suluda strast za opačinom plašila me veoma; Poe i njegova mizantropija, Milosz i njegova aristokratska distanca i hladnoća- sve mi je bilo strano i nejasno. Zašto bih stajala sama na bilo kome stupnju, zašto bih se odricala toplote “svoje grupe”, blizine nekoga iz nje?

Probudila sam se negdje u šezdeset petoj, napravila malo reda u ladicama i propuha u polju emocija i zaista, mogu vam reći, ne vidim puno puteljaka koji vode k drugima, niti dovoljno zakrpa i igala, da pokrpam istanjeno ruho nekih prijateljstava, ili da ono što se rasparalo i otrcalo porubim uz svoje nedjeljne suknje i prostrane,utješne kapute. Želim da odu svi oni, koji su me mučili, izdali, iznevjerili, hranili se na mojim jaslama, brisali usta mojim svečanim salvetama, pili iz moje čaše, kopali po intimi, razglabali moje navike i strasti, upadali u kadrove, posuđivali knjige i ideje, šetali mojim nesanicama i noćnim morama, migrenama i satima očaja. I koji nikada nisu trebali mene, takvu kakva sam, već samo ono što predstavljam u javnoj slici, samo ono, što se na mom imenu poput slojeva fosfora na staroj slavini nakupilo s vremenom. Hajde, ljudi, daleko vam lepa kuća, da se u miru rastanemo. Imam još toliko posla, među biljkama i slovima, na putovanjima, u tuđim knjigama, u odrastanju malih života blizu mene.

Danas sam na povratku iz grada popriječila livadom, stala kod srušene vrbe, i dva sata nožićem rezbarila štap, da bih iz njega izvukla zarobljenu pticu. Kad dobro razmislim, samo bih to mogla raditi svakoga dana, u ostatku svog vremena. Dok mi se potpuno, do zadnje čestice, ne očiste misli i aura, natrunjene trivijalnošću svijeta i naporom nekih neželjenih blizina.

Božica Jelušić
Autor 21.2.2019. u 10:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija