Božica Jelušić – CVETAJEVA: DOSMRTNO, POSMRTNO, PREKOSMRTNO

Izdvajamo

• To je taj žig prokletstva koji netko donese sa sobom u svijet: neovdašnjost

Povezani članci

• Holandsko ljeto: džemper i dekica na nogu i po
• Arleta Ćehić: Dobra umjetnost je oduvijek svojim univerzalnim jezikom spajala sve ljude
• MARKOVINA KAO KRLEŽA
• Janjci na brvnu
• PJESNIČKO VEČE MIRSADA ČIČEKLIĆA
• BORIS PAVELIĆ: Apsurd najboljih neprijatelja

Božica Jelušić: foto FB

U dubini sebe bila je nevina, čista, bezazlena kao golubica u šumi, bila je čista i sveta i vjerovala je u ljudsku čestitost. Ništa nije zatajila, od svojih ljubavi do svojih mana, nikoga nije prešutjela ni zgazila, prezrela ni uzvisila se nad njegovom polovičnošću. Ali pomoći nije dobila, ni solidarnosti, ni potpore, ni onog kršćanskog milosrđa ni “bratstva” novih ljudi koji su se kleli u jednakost. Za njih je ostala kužna izopćenica, koja nije znala živjeti i kao dokaz njihovih loših savjesti, na vrijeme se uklonila.

Proživljavam Cvetajevu. Možda bi trebalo zamijeniti jedno slovo i reći: “preživljavam”. Zaista, ti povratci svakih nekoliko godina, pokušaj eseja, nekoliko pokušaja “oduživanja” pjesmom, poput one MARINERICA, CVET, KRHOTINE (u mapi Belladona) i ciklusa CVETAJEVKE (u zbirci SKOK U DALJ) nisu mi nimalo olakšale srce ni razbistrile horizont. Ne znam pisati o Cvetajevoj. Niti mislim da je ono što je (na)pisano dovoljno ni adekvatno temi. Mucam, spotičem se, moja odbojnost prema odvratnoj tehnici raste do neba, sva su mi slova pomiješana, te ruka panično traži onu “bilježnicu skrivenu u džepu pregače”, svejedno moju ili njezinu, da čitko ispiše samoj sebi dijagnozu, presudu, testament. Dovoljno je ponekad i u dva cigla stiha, jer pravima će biti jasno sve: “Ne uklapam se (čemu trud!) / Isto mi gdje su me ponizili!”.

Nema mjesta, nema sredine, nema kalupa, ni ljubavi ni emotivnog okružja, u koji bi se Cvetajeva uklopila. To je taj žig prokletstva koji netko donese sa sobom u svijet: neovdašnjost. Negdje je ugovorila sastanak sa silama mraka, razdora, nesreće i smrti i žuri prema njima ogromnim koracima, zadihana, blijeda, unezvjerena, u otrcanoj haljini, tankim potplatima, s prekratkom kosom, premalo hrane, previše duhana, donoseći krive odluke, nudeći se krivim ljudima, veličajući tuđe krhotine i nabačaje, ne glačajući svoje monolite. Pisala je u deliričnom tempu, u vrhunskoj koncentraciji, u strasti samosagorjevanja. Djecu je posijala u svijet; njen osjećaj krivnje i tjeskobe preme njihovim životima najdublji je ponor, kojega neće uspjeti premostiti ni preskočiti.

Rekoh već jednom: NASUMIČNOST. To je njen način djelovanja i preživljavanja. U mračnoj i vlažnoj sobi, iznenada probuđena od prostačke buke ulice i divljačkoga lupanja na vrata njene privatnosti, ona pipa po zidu, tražeći prekidač za svjetlo. Spotiče se o hrpe odjeće, prolijeva lavor s vodom, ubode se na pero, zgazi Aljinu jedinu igračku, razbije čašu, prevrne vreću trulih krumpira od zadnjeg “sljedovanja”, zgrabi Pasternakovo pismo i ugurava ga u njedra, kleči na podu i skuplja svoje posljednje srebrno prstenje, rida od očaja i (treba li reći?) ne nalazi mjesto gdje se svjetlo pali ili je trajno pregorjela žarulja u njenom osobnom svemiru. “Znam istinu: Odustanite od svih istina”, viknut će promuklo i iznemoglo u gluhu svemirsku noć.

Paradoksalno, Cvetajevu nije pokopalo, u očima suvremenika i literarne javnosti, to što je bila nemoćna, slaba, preopterećena, šibana nevoljom i što su je konstantno, pakosno, đavolski dosljedno, ONEMOGUĆAVALI DA PIŠE, što je bila njena najveća nesreća. Pokopala ju je izvrsnost, izuzetnost, nedohvatnost, njen titatnski posao pokoravanja riječi i amalgamiranje jezika u šamanski “inogovor”, od kojega će napraviti pjesme bez usporedbe. Porađala je pjesme, veli njen opservator i ima potpuno pravo. Krikovi su ostali pod njenim uskličnicima. Napor i slast čitanja tu su gotovo izjednačeni. I trajno ostaje želja da sjednem u vremenski stroj, da odem u mjesto njenih izgnastava, upadnem u te klubove i salone, polomim im namještaj, zapalim zavjese i stolnjake, pobacam knjige, izvrnem ladice i ispljuskam ih do besvijesti, dok mene odvedu u neku “ustanovu”. Mislim da joj zaista toliko dugujem.

Cvetajeva bila je literarna kometa na nebu jezika i njegova prostranstva. Pa ipak: zašto nije nikad do kraja shvaćena i pročitana? Čak i najveći naši neprijatelji znaju u čemu smo nedohvatni i najbolji, i trude se žestoko oko poricanja naših dometa, smještajući nas vazda u krivi kontekst, krivu generaciju, prašnjavi vrijednosni kut neke literarne ropotarnice. Pričat će se o “hormonima”, “egzaltaciji”, “prestupljivanju mjere”, o bipolarnosti, biseksualnosti, mentalnom neredu, neodgovornosti za obitelj, posao i domovinu. Govorit će se jezikom vrtnih patuljka i intelektualnih gnoma, režimskih ulizica i žbira, pokondirane nove klase, o nečemu što je “dvoboj s nemogućim i naseljavanje nemogućeg” ( V. Jagličić). Jer tako jedino prosječni ljudi i slabašni talenti mogu prevladati svoju frustraciju.

Sjetila sam se, pišući u nemogući stroj, što me najviše žulja pri spomenu Cvetajeve. Ona očajna pisma, one cedulje iz Jelabuge, kojima pokušava obavezati prijatelje da se pobrinu za njenu djecu, a koja će ostati bez odjeka i odgovora. Kćeri u progonstvu, maloljetni sin na bojišnici, svi predani propasti, pred očima onih kojima je prostirala srce pod stopala i davala najbolje od sebe, od svoje neiskvarene srži. U dubini sebe bila je nevina, čista, bezazlena kao golubica u šumi, bila je čista i sveta i vjerovala je u ljudsku čestitost. Ništa nije zatajila, od svojih ljubavi do svojih mana, nikoga nije prešutjela ni zgazila, prezrela ni uzvisila se nad njegovom polovičnošću. Ali pomoći nije dobila, ni solidarnosti, ni potpore, ni onog kršćanskog milosrđa ni “bratstva” novih ljudi koji su se kleli u jednakost. Za njih je ostala kužna izopćenica, koja nije znala živjeti i kao dokaz njihovih loših savjesti, na vrijeme se uklonila.

Zbog toga, eto, ne vjerujem u lasku, ne vjerujem da je umjetnost sredstvo spasenja, ne vjerujem da postoji netko “ravnosuštan” nama u istom vijeku u kome nam je dosuđeno živjeti. Vjerujem samo u onaj tavanski prozorčić Marine Cvetajeve, do kojega se popela preko konopca, a kroz koji je (ipak) svjetlo dopiralo bez traženja, i gdje je vidjela “mir za vječna vremena”, jer s pravom zaključuje “čini mi se i sama na nebu sam sahranjena”.
Mir tvojoj duši, Marina Cvetajeva, ne odužih ti se rječju ni ovoga puta, praščaj!

Marina Cvetajeva

Fusnota:

Pročitala sam s velikim zakašnjem Vrkljaničinu MARINA ILI O BIOGRAFIJI: ne sviđa mi se, kao što sam i pretpostavljala. To “saobražavanje” dvaju života nikad mi nije bilo nešto veliko, ni literarno ni psihološki. A i ti nabačaji, nerazrađeni dijelovi, meni je to iritantno i autorski, stilski, nemoćno.

Ozbiljnije pitanje koje ostaje u zraku: ZAŠTO se suvremenici tako panično boje”jakih ŽENA”, da im nastoje prikvačiti stotinu repova, zagorčiti im svaku minutu, tjerati ih na iscrpljujuće banalnosti da bi zadržale neki opskurni građanski “status” ili posao, udaljujući ih na taj način od njihove umjetnosti i stvarajući invalide, nesretnice i javne izopćenice? Umjesto da ih prilježnim, empatijskim čitanjem uzvise, mizoginični tipovi istiskuju ih iz bilo koje konkurencije, podmećući pri tom (isto kao i žene) svoje traljave hobizme, umudrene reciklaže i “bavljenja” razna pod navodno relevantnu literaturu, profitirajući pri tom s nagradama, sinekurama, akademijama, odlikovanjima, bez trunke grižnje savjesti. I kakav im je samo gušt vidjeti veliku pjesnikinju u poniženju, u materijalnoj bijedi, ostavljenu od svojih ljubavi, posvađanu s djecom, fizički oronulu i onemoćalu! Koji su to komentari, koje tračerske salve, koji ustajali klajnbirgerski cinizam! Nevolja je u tome, što su one LAKMUS za svoju kulturnu okolinu i kad se devijacije i nedostatnosti pokažu, okolina se ujedini da ih uništi. Ništa se nije promijenilo od Marininih vremena, pa slutim da će i zaborav biti takav: mlak, prostran i sveobuhvatan.

Kad ZNAŠ da u tvojoj blizini živi iznimno darovita osoba, izuzetna osoba, i kad si svjestan da vam zajedničko vrijeme teče, nemaš li potrebe barem iskazati jednu “vježbu iz divljenja”, dati joj hrane i snage da prebrodi jedan tjedan svoga života na krilima dobre vijesti, pohvale, altruističke geste? Pouzdano znam o čemu govcorim. Poznavala sam Vesnu Parun, Vesnu Krmpotić, Dašu Drndić, Catu Dujšin-Ribar, Darinku Jevrić….i mnoge još. Uvijek bih našla načina za POKLONSTVO, nikad ne osjetivši trn ljubomore u srcu. Samo je jedna od njih znala izboriti mjesto i utvrditi svoj status, sve su druge bile u Marininom “modelu”.

Danas živim od uspomena na njih i hranim se nadom da neće pobjeći prepoznavanju i zasluženoj slavi, makar posmrtno.