GOTOVČEVA BIJELA ZVIJEZDA

Izdvajamo

• Sanjao je o cjelinama, u svijetu krhotina, svijetu nužno fragmentarnom i krivo slijepljenom po rubovima povijesti. Nije se dao demonima laskanja, počasti, samopromocije, egomanije i primitivnoga arivizma, čime su mu čak i najbliži "sinovi" bili inficirani. Nije kapitalizirao svoju patnju, Niti se kretao svijetom težak od taštine, poput brončana spomenika.

Povezani članci

• Otvoreno pismo gradonačelniku Mostara Ljubi Bešliću: Kandidirate Mostar za evropsku prijestolnicu kulture, a ne za centar stranačkog primitivizma i nekulture
• DRAMA DRUŠTVA – TRAGEDIJA POJEDINCA
• Prvostupanjska presuda za ‘švicarac’: Građani pobijedili banke!
• Zimska bajka, iliti kako je Haso (p)ostao Božidar
• Održana komemoracija za Aleksandru Zec i njenu obitelj
• Ima li ministar dušu

Spavajte mirno, Profesore dragi, visoko sja Vaša zvijezda od čistoga srebra, i mi je i u ovoj oblačnoj tmuši naziremo i slijedimo! 

Kao i svi istinski veliki ljudi, Vlado Gotovac za života nije bio hvaljen i slavljen od onih, koji mu dva desetljeća nakon smrti pišu panegirike. Ja osobno uopće ne marim za slavu nakon smrti, niti očekujem da bi se meni indiferentni ljudi, poput političara i kulturnjačkih beamtera, trebali “razlijevati” u prepoznavanju mojih vrlina. Mislim da to nije bilo niti u primisli ovoga izuzetnog čovjeka, koji je na neobičan način sjedinjavao vatrenost i zatajnost, sposobnost na žrtvu i želju za mirom u ozračju umjetnosti, kao i krajnju osobnost i osebujnost pomiješanu s osjećajem “mnogoljudnosti”, pretopljenosti s drugima. Kao što sam reče u PRINCIPU DJELA (1965.): “Polazeći iz svake točke u kojoj je svijet dotaknuo moj život, ove bilješke duguju svoj nastanak mnogim osobama, mnogim događajima i mnogim stvarima”.

U časopisu KRUGOVI 12 /1953. koji je predstavljen kao zbornik POSLIJERATNE HRVATSKE MLADE LIRIKE, Gotovac objavljuje “Odlomak iz Apokalipse” u kome veli: “Mene ćete uvijek naći među razbijenim /Ja sam uvijek prisutan / među razapetim / Ja sam ondje gdje se/ ljubav i mržnja nadvisuju”. I zaista, kroz svoje ljudsko, umjetničko i političko djelovanje, usmjereno prema građanskoj i liberalnoj opciji, prema hrabrosti i svijetu “u kome je svaki čovjek potreban”, on je djelovao kao ucjelitelj, donositelj nade, proklamator odgovornosti, protivnik bezvlašća i humanist bez ostatka. Zapisao je: “Svijet u kome živim moja je radna obaveza, moja sudbina! Tako se postupno rađao i oblikovao moj aktivizam. Na tom putu zbivale su se dalje sve moje vanjske i unutarnje drame…Ono što sam o tome napisao i ono što sam zbog toga napisao malo sliči mojim mislima, mojim snovima i strastima.—Zabrane bez vječnosti mogu samo unakaziti! –Najbliže su im neke “stanice boli”, pojedine pjesme, razbacane po cijelom poprištu…

Nažalost, premalo je njemu vremena ostajalo za pjesme. On je za Hrvatsku gorio, robijao, sanjao i zborio, u jeziku rudario. Da, bavio se politikom, iz nužnosti i očajne želje da pogura kazaljke napretka, da svojim vatrenim rečenicama uzdigne duh, da razobliči lice zla i omogući i drugima i sebi doseći časnu sudbinu jer: “Ovako poderan ostatak/ Dronjak bez sudbine – jesam li uopće išta? Služim li ičemu? /I bilješka je ožiljak!”. On je djelovao i tkao na više razboja, ne žaleći zdravlja, vremena, privatnosti. Sanjao je o cjelinama, u svijetu krhotina, svijetu nužno fragmentarnom i krivo slijepljenom po rubovima povijesti. Nije se dao demonima laskanja, počasti, samopromocije, egomanije i primitivnoga arivizma, čime su mu čak i najbliži “sinovi” bili inficirani. Nije kapitalizirao svoju patnju, Niti se kretao svijetom težak od taštine, poput brončana spomenika.

Poezija je nužno ostala na gubitku, no i u njoj se našlo bisera. U značajnoj će knjizi PREPJEVI PO SJEĆANJU, poput Petronija reći: “Sve je moglo biti drugačije. ali bez ponosa i bez ljepote. / Smrti moja, ja te pretvaram u pouku!”. A sebi osobno, stavljajući se s ponosom u prijateljsku relaciju s mojim Profesorom i jedinim političkim uzorom i mentorom, čiji je odlazak značio i moj rastanak s aktivizmom te vrste, stavljam na srce i u pamćenje divnu lirsku minijaturu, koja ga prikazuje nježnim, krhkim i spiritualnim, kakav je zapravo bio. Ona glasi:

“Kad te zovem-ne dolazi!
Što će ti trenutak moje slabosti?
Pusti da u samoći nađem mjesto,
gdje ćeš biti sebi i meni isto.
Bit ćemo dvije zvijezde u svojoj noći,
Što jedna drugu smrću očaravaju”.

Spavajte mirno, Profesore dragi, visoko sja Vaša zvijezda od čistoga srebra, i mi je i u ovoj oblačnoj tmuši naziremo i slijedimo! Volimo Vas trajno u nepromjenljivoj Vječnosti.