Božica Jelušić: GRLO BOLI, ALI JEZIK RADI….

Božica Jelušić – foto FB

Ostat ću na nogama svijetu usprkos, dokle budem željela i pjevat ću iz svega grla “pjesmu beskraja u kokošinjcu”, dok je ne čuju najtvrđe uši i najzapušteniji mozak, kakvih je oko nas doista mnogo i previše!

I uglavnom, što je bilo i očekivano, pao mi je imunitet, cijelu noć temperatura, grlobolja, gušenje, znojenje i malaksalost. I po povratku iz Zg, stalno pospanost, bezvoljnost, mlakost, želja da ne izlazim, osjetljivost na žamor, buku, gužvu, napornu blizinu drugih ljudi, pa kako to već ide, kad si u maksimalnom stresu, a na tebe se ruši cijeli svijet, sa svim svojim apsurdnim zahtjevima i neosnovanim paranojama. Krasno, krasno. Slušam intervju s američkim veledoktorom, koji je predložio lockdown, ali ne zna zašto je naišao baš na tu ideju, tako rigoroznu. Drugu nije imao, a činilo mu se zgodno, kad mu je to predložio tip iz Wuhana, pametan kao i on, samo malo više zlonamjeran. Bila je to zbilja bogovska stvar, kad dobro razmislim!

Prvo, razjebala nam je totalno dvije godine, poslovno, privatno, emotivno, kreativno, i u svakom drugom i trećem smislu. Omogućila nam je da raskinemo prijateljstva, ispsujemo bližu i daljnju svojtu, polariziramo se na dvije zaraćene strane, vaksersku i antivaksersku, da špijuniramo jedni druge, mrzimo jedni druge, preziremo se do te mjere, da ugojene i dokone bedače s pristupom medijima predlažu kako “necijepljene treba streljati”, a promućurni osrednjaci pod krinkom “znanstvenika” da bogato zarade na našim strahovima. Pa, eto: tu smo gdje jesmo, stvar ima repove i nastavke, nabavilo se previše zaliha za sirotinjsku lovu, treba to hitno potrošiti i zaraditi još, još, još.

Ljudi se dobrovoljno vraćaju u mentalno srednjovjekovlje, ne čitaju Huizingu, već se informiraju po forumima i gugletima, odobravaju kruničare pred bolnicama i žuljače koljena na trgu, vigilarske šmirante, škapularske blesijandere, i perspektiva lomača i katrana za svaku slobodnu misao, uopće nije apstraktna solucija, već prije “neka nova realnost”. Dođe čovjeku da se u bunar baci, da sve to ne gleda i ne proživljava ponovo. Što se onda čudim, ako mi se i samoj ne ide ispod deke, ne izlazi u svijet, ne govori na javnim mjestima, i što mi se rezignacija čini jedinom normalom, koje se mogu domisliti?

U načelu, ja ne raspravljam te svjetonazorne stvari: zdravlje, seks, religiju, rodni izbor, životni stil. Ali privatnost više i ovako ne postoji, sve je ogoljeno do kostiju, izloženo, izobličeno, profanirano, do mjere koja osjetljivo biće doslovce raspinje na križ javnosti. MORAŠ se deklarirati, moraš se selfirati, moraš svoje intimne krpice staviti na raspolaganje, inače ne postojiš! Da bih se donekle obranila, ja crtam, pišem, razvlačim tintenu trakavicu, punim bilježnice, koje će jednom gorjeti, poklanjam ih, prodajem ih, sakrivam od same sebe, ne bih li ipak sačuvala neki otisak u vremenu, znak da sam postojala.

Ponekad me tijelo samo zadrži, zaustavi me u trku, banalnim simptomom poput grlobolje, pa imam vremena sve to promisliti i sastaviti na hrpu. A sada, ipak ustajem. Špeka i luka, čvaraka, kruha, soka od crnoga grožđa, to još imam u kuhinji. Bijele repe, zimskih jabuka, nekih pristojnih čajeva. Ne pada mi na pamet bauljati po ambulanti, naravno. Neću se cijepiti, makar me 500 puta slože u “rizičnu skupinu”. Moj jedini pravi rizik je živjeti s takvim ljudima, koji poriču slobodu izbora, težeći da svima nametnu ular i kajase i da nas upregnu u svoja kola, prisiljavajući nas da i dalje vučemo njihova kola, posljednjom snagom, u pravcu koji su nam odredili.

Ali neće ići, ne, neće. Ostat ću na nogama svijetu usprkos, dokle budem željela i pjevat ću iz svega grla “pjesmu beskraja u kokošinjcu”, dok je ne čuju najtvrđe uši i najzapušteniji mozak, kakvih je oko nas doista mnogo i previše!