Božica Jelušić: JAVNI FORMAT

Foto: S. Freud, Internet

Poznato je koliko ljudi žude, teže i natežu se, propinju se na prste i ulažu energiju u samopromociju, iz samo jednog razloga: da postanu poznati. Privlačnost “javnog imena” magična i neodoljiva, sudeći barem po onome, što ljudska vrsta (s rijetkim iznimkama) čini da bi ga se dočepala. Taj virus ne zaobilazi ni jednu društvenu skupinu, od vrha do dna: svi slojevi imaju svoje “briljantne” predstavnike, čemu svjedočimo na dnevnoj bazi, dižući obrve u zrak od iznenađenja i ne rijetko velikog razočaranja. Bila je neka izreka u mom djetinjstvu, koju nisam razumjela, a glasila je: “Ti si Cigan, ja sam car, ti se meni moraš pokloniti!”.

Čini se da je ta razlika, posredstvom javnih medija i silom svemoguće reklame, potpuno izbrisana. Hijeratičnost nestaje, nastupa “politička korektnost”. Cigani ne postoje, carevi su svi, barem na pet minuta, koliko traje pozornost javnosti. Nevjerojatna je spremnost, kojom ljudi guraju svoje živote van iz spavaćih soba, kabineta, ureda, dvorišta, pa čak i ladica i skrivenih pretinaca, arhiva i grobnica, da bi se prostrli i izložili pod javne reflektore i “kopajuće oko” malograđanske radoznalosti. Granica dobrog ukusa prekorači se trenu, gotovo neopazice. Seriozni liječnik, specijalistkinja, vrhovni policajac, diplomat ili stručnjak, uđu u isti rang s masnokosim trenerom s krunicom u džepu, ili javnom skandalušom, spremnom na svaki eksces, da bi zadržala napetost i pozornost oko svog problematičnog imena. O političkoj areni ne vrijedi ni govoriti. Prežalosno je do kuda se ta granica indiskrecije pomakla i čime smo sve “usluženi” po potrebi.

Sjećamo li se jednog Kasima, koji je predsjedniku države poklonio ukradenu sliku i uslikavao se po novinama, kao humanitarac i borac za ugled svoje etničke skupine? Sjećamo li se sponzoruša i njihovih grudnjaka koji lete po trgu, dok olinjali švaler izvodi “defenestraciju”? Pamtimo li maskirane banove, šizoidne izvikivače nacionalističkih parola, glumce koji su od “uživljavanja” u uloge izgubili vlastitu ličnost i osobnost? Jedna će “avangardna umjetnica” gola prošetati svoj celulit po galeriji, drugi urinirati u fontanu, treći operirati svaki djelić fizionomije i ako treba promijeniti i spol, četvrti će proglasiti da je dobio stigme preko noći, i sve tako u nedogled, da bi se okusio slatki med pozornosti i poznatosti, ne hajući što iza tog tankog sloja uglavnom slijedi okus fekalija. A ima tu još frojdovskih nakupina, naravno, u koje ne bismo ulazili, radi naravi medija, koji isključuje dublju analitičnost.

Zaista, javni format nije lako zadržati. Naši “stožernjaci”, uzdignuti u rang spasitelja nacije, također su brzo pokleknuli, pa se po količini intervjua i razotkrivanja svojih preferencija, sada već mjere s ovima “vječitim gladušima”, koji vrebaju iz svake tv-reklame, petparačkog podliska, križaljke, kvizovske slagalice. Svijet su preplavili “genijalci”, koji se spremaju stvoriti epohalna djela ikoji se povremeno tužakaju, svađaju, jadaju među adorantima, kako su ih drugi oštetili, kidajući i kradući od njihove genijalnosti, taman na pragu da je javno potvrde i sakraliziraju. Ah, bilo je nužno i neophodno saznati o njihovoj religioznosti, djetinjstvu i mladosti, stranačkoj vjernosti, pogledima na ovo i ono, u rasponu od kuhinje do katedrale! Možda nisu jedino računali s onim drugim mudrim poslovicama, primjerice: “Tko se s posijama miješa, svinje ga pojedu” ili “Tko s ribarima hoda, ljuske se na njega hvataju”. Kad se pomiješaš u posije, računaj na nastavak događaja. Kad te pojedu, tražit će novu hranu i nove splačine, izvan tvoga života.

Konzumenti uopće neće primijetiti razliku. Jedino će neki cinik dugo prisutan u javnosti, možda u solilokviju primijetiti: “Pa, mogli su mene pitati koliko vrijedi javni format i kako se gradi”. No, njega (cinika) teško je pronaći, budući da se, mudar kakvim ga je Bog stvorio, davno sakrio i povukao od javnosti, radeći svoj posao i baveći se jedinim što na svijetu vrijedi: uživanjem u vlastitoj slobodi, koja je tek u anonimnosti moguća i održiva.