Božica Jelušić: Kad jednom shvatiš da kroz naprsline curi životna snaga i vrijeme, moraš odustati

tačno.net
Autor 4.9.2014. u 12:59

Božica Jelušić: Kad jednom shvatiš da kroz naprsline curi životna snaga i vrijeme, moraš odustati

Predstaviti moju današnju sugovornicu  izuzetno je teško jer se radi o kompleksnoj i  toliko svestranoj osobi, da sam se zaista pitala odakle početi? No, već kad spomenem njezino ime  brojni poklonici književnosti, bilo poezije ili proze, mnogi njezini bivši učenici, mnogi ljubitelji prirode, zaštitnici  kulturne baštine, slikarstva i još koječega znat će predobro da  Božica Jelušić simbolizira sve to nabrojeno i još više; Božica je danas već poput institucije, a tek joj je šezdeseta!

Rođena je u Pitomači, u znaku Strijelca, završila je studij hrvatskog i engleskog jezika. Od mladosti piše i prozu i poeziju. Bavila se novinarstvom, galerijskom djelatnošću, kulturnom animacijom i pedagoškim radom, objavila je četrdesetak knjiga, među kojima se posebno ističe i opus namijenjen djeci, a koji čine knjige:  „Zmaj od papira „ i poetsko-prozna knjiga  „Po mjeri cvijeta „ te prozne knjige “Bankomat” i  “Priča o Jakovu Oblaku”. Izabrane pjesme za djecu nalaze se u knjizi “Ljestve od svile”. Od ostalih naslova poznati su: “Kopernikovo poglavlje” (poezija), “Libela” (poezija), „Zimzelen“ (izabrane pjesme) „Flauta u inju“ (izabrane pjesme) “Rukavica soneta” (soneti),  „Arielirika“ i mnoge druge. Među najčitanijim nalazi se njena putopisna knjiga „Okrhak kontinenta“ o američkim iskustvima autorice. Odraslim čitateljima obraća se sjajnim  mozaičkim tekstovima poput  „Slovostaja“, kajkavske zbirke: “Meštri, meštrije”, “Noćna steza” i “Štorga”, zbir esejističkih tekstova u knjigama “Herz desetka”, “Znak na zemlji”, ma tko će to sve nabrojati!

Kao nositeljica Fulbrightove stipendije boravila u SAD-u, na University of Washington, Seattle. Povodom  toga objavljuje knjigu putopisa “Okrhak kontinenta“  1989. godine Prevodi s engleskoga i njemačkog jezika, crta, recitira. Za biblioteku “Nobelovci” (ŠK Zagreb) prevela je poeziju W.B. Yeatsa. Aktivno se bavi i   ekologijom.

Zastupljena  je u trideset i pet antologija na hrvatskom i stranim jezicima, te u školskoj lektiri i čitankama za sve razrede osmogodišnjeg školovanja. No kad smo već kod tako detaljnog predstavljana ne smiju se zaboraviti niti mnoge, prestižne nagrade:

7 sekretara SKOJ-a ( za zbirku Riječ kao lijepo stablo)

Galovićeva nagrada ( za najbolje djelo zavičajne književnosti)

12 nagrada za kajkavsku poeziju na Recitalu Dragutin Domajnić u  Zelini

nagrada Pasionske baštine za duhovnu poeziju

5 nagrada za NAJBOLJI HRVATSKI PUTOPIS  (Dani Horvata –Kiša u Loboru)

 Nagrada poeta oliveatus na manifestaciji “Croatia rediviva:Ča, Kaj, Što – baštinski dani” 1994.

nagrada Zvonimir Golob 2011. za pjesmu Žeđ

Zlatna povelja MATICE HRVATSKE za najbolji roman u Matičinim izdanjima, 2014.

Božice, Vi Ste po vokaciji spisateljica, svestrana spisateljica, ali ima li ipak u književnosti nešto što volite ili pišete s većom lakoćom? Da li ipak nešto preferirate? Prozu, poeziju, eseje? Volite li više  pisati za djecu ili za odrasle?

BJ: Rekla bih da samo pišem, kao što čovjek kroz sebe propušta neku svemirsku energiju, koncentrirano je prevodeći u riječi. Poezija mi je primarna, od 19-te godine, ali volim sve žanrove, možda najviše kratku refleksivnu ili lirsku prozu, dnevne bilješke i promišljanja koja se nalaze u cjelini SREDINOM MOJIH DANA, još neukoričenoj. Tu nema ograde žanra, a tečno se čita, u knjiškoj i elektroničkoj formi. Pišem u teke bez crta, rukom i finim crnim flomasterom, tako da mogu i crtati. Mislim da pišem lagano, čim me uhvati ritam, trudeći se da teme i rime ne budu banalne i na nekom udvoričkom nivou, bez obzira jesu li namijenjene djeci ili odraslima.

Pisci su uvijek  vezani za svoje tekstove, barem u trenutku stvaranja. Kakav je Vaš odnos  prema njima, jednom kad budu objavljeni, kad više nisu samo Vaši?

BJ: Ja pišem sve u jednom komadu, kao da kiparim iz gromade kamena. Nikad ništa ne dovršavam i ne popravljam, nemam za to vremena. Sve složim u glavi i onda na papir. Također većinu toga pamtim, znam naizust oko 400 pjesama, na primjer. Kad vidim objavljeno, pročitam dva puta, kao da je tuđe, nepristrano. Poslije toga ne gledam više, često izgubim novine ili časopis. Knjige pregledam od vremena do vremena, one draže držim blizu ruke, neke otkupljujem u antikvarijatima. Ljubomorna sam na svoje stvari, rekla bih. Volim da ih ljudi dubinski shvate i pročitaju.

Kako biste vi opisali tu nasušnu potrebu za neprekidnim stvaranjem, pisanjem, crtanjem, za djelovanjem koje je bogomdano  tek rijetkima?

BJ: Možda kao Merkurove frekvencije u mojoj zvjezdanoj konstelaciji? Nikad ne mogu bez svojih alatki, svuda ih vučem i stalno sam u formi, da ne zahrđam. Volim i tuđe stvari, Milosza, Hamvasa, Tourniera, Huxleya. Rado bih potpisala neke od njihovih stranica! Ne znam kako bi mi život izgledao bez toga procesa sređivanja, uslojavanja, širenja. Možda bih otišla prema nečemu dekadentnom i razornom, ne znam…

Vratimo se malo na dječju literaturu. U kojoj fazi Vašeg života ste počeli pisati za djecu?

BJ: Kad je moja kćer Ivana bila mala, njoj sam prvoj pisala i s njom uređivala kućni list KOKODAK u jednom primjerku, od svojih i njenih radova. Poslije je ona ilustrirala zbirku ZMAJ OD PAPIRA, imala je 14 godina a ja 40! Trenutačno ona ima dva sina za koje pišemo i ja i ona. To su Leo Filip (18) i Ivan Konrad-Mango (2), a u međuvremenu i drugi klinci profitiraju od naše dječje književnosti! Naime, tako sam ja došla u školske čitanke svih razreda, s „ozbiljnom“ poezijom je to skoro nemoguće. Nema mjesta!

Moram napomenuti da su upravo moji unuci moja vječna inspiracija kad pišem  za djecu, no ne samo to. Moj stariji unuk Leo Filip je, s ponosom to mogu reći moj „projekt“. To je izvanredno talentirano dijete, sklon analitičkom promišljanju, moj mali genijalac koji je nedavno sudjelovao i održao  govor u EU parlamentu u Bruxellu na temu o jednakim mogućnostima za sve. Inače, moj Leo će vjerojatno školovanje nastaviti na nekom sveučilištu u USA a njegova je želja baviti se genetikom. Na vrijeme sam prepoznala njegove prednosti nadprosječno nadarenog djeteta i uložila sam svu sebe da razvijam njegove neosporne talente i zato ga zovem svojim „projektom“! Što se tiče mog mlađeg unučića Ivana Konrada-Manga, ma doći će i on na red, ali za sada je on tek preslatko, nestašno djetešce!

Kad  govorimo o poeziji samo od sebe nametnulo se pitanje Flore Green. Upoznavajući Vas Božice, Vašu poeziju došla sam intuitivno do zaključka da je to zapravo Vaš pseudonim, ili možda griješim?

Ne, ne, pogodili Ste!  Malo je ljudi pogodilo i taj moj drugi identitet. Znam, sad ćete me pitati zašto ponekad objavljujem pod pseudonimom?! Ali to je zapravo vrlo jednostvno. S vremenom i u nekim prigodama i situacijama sami sebe se doslovno zasitimo, i svoga imena i lika i djela. Poželimo ponekad pobjeći iz svoje kože, postati netko drugi, odglumiti neku drugu, manju ili veliku ulogu na toj pozornici života i artizma, ali to je sve opsjena jer i pod drugim imenom pišući ostajemo svoji, samo prikriveni i možda smo tako kuražniji, otvaramo se malom broju ljudi koji će nekako znati ili pomalo sumnjati, ali svakako će zavoljeti i Floru Green, biljke, prirodu i zeleno, moju omiljenu boju, zelenilo  koje je naznaka buđenja ne samo prirode već i onog božanskog u nama. To je za mene Flora Geen.

Danas  ste ponosna majka i baka, no sigurna sam da postoji i Božica – žena? Što je s tom ženom koja progovara iz Vas svakom napisanom riječju, svakim stihom? Gdje je ona sada?

BJ: Držim do te pobudljivosti, osjećajnosti, zaljubljivosti. Kao i moj pokojni prijatelj Golob, smatram Ljubav velikom, važnom i jedinom dostojnom temom u poeziji. Neiscrpna je, živodajna. Stoga ne gasim svijeću u prozoru ni vatru u srcu, mislim da ću se cijeloga života ZALJUBLJIVATI  U LJUBAV i prikazivati svijetu žensku stranu priče, u svim aspektima, od bola do ekstaze.

Sjećate li se svoje prve ljubavi, prvog poljupca? Je li istina što kažu da se prva ljubav vječno  pamti?

BJ: Da, sjećam se, naravno. Nikada nije sve glatko i sve blaženo. Zaljubljena osoba ne živi u zbilji, ne poznaje prepreke, ne priznaje poraz…Beskrajnu energiju gubi na sitnice, na povratke, mirenja, spajanje nespojivog. Kad jednom shvatiš da kroz naprsline curi životna snaga i vrijeme, moraš odustati, otpustiti i zahvaliti tom iskustvu. Nastojati iz poraza i gubitka izvući barem literarni kapital ili mirnu vedrinu onoga koji nije bježao od boli. Od prve do zadnje ljubavi ja to pokušavam naučiti; tek nakon pedesete uočavam stanoviti napredak!

Kad smo kod ljubavi svakako moramo spomenuti  i Vaš roman „Čišćenje globusa“, mogu li ga nazvati ljubavnim romanom, ili je ljubav tek ovlaš dotaknula glavne likove?

BJ: Teško je reći, to je obiteljski roman, rekonstrukcija po pismima, dnevnicima, materijalnim ostatcima ali i s vlastitim udjelom  mašte i iskustva. Svaki lik ima nešto „posuđeno“ od mene, jer sebe najbolje poznajem a njih samo po čuvenju. Moja je teza da su njihovi usudi vezani  uz  nedostatak ljubavi, nemogućnost realizacije. Prošli su kroz tri svjetska rata, glavu sačuvali ali bliske duše nisu pronašli, eto…

Kakav  je položaj žene danas u 21.st po Vašem mišljenju? Jesmo li emancipacijom zaiste dobile ili smo ipak ponešto i izgubile?

BJ: Emancipacija  je odrađena na pola. Žene mogu raditi muške poslove, ali ne mogu dobiti vodeće uloge u biznisu, politici, znanosti, odlučivanju. Mogu živjeti kao samohrane majke, ali bez potpore socijalnog sustava i društva u cjelini. Mogu birati izvan hetero-zajednice, ali samo ako se uspješno mimikriraju. Mogu zarađivati na estradi i u popularnoj umjetnosti, s atributom „lake žene“ koji uz to ide pod obavezno. Dakle, kao i u 19. stoljeću, formalno imaju izbor ako su bogate, slavne ili pod moćnom zaštitom a sve je drugo rezervat i život unutar njegovih granica.

Pročitala sam da niste vjernica, barem ne praktična. No ipak, ako izuzmemo današnje  neprimjereno ponašanje Crkvene institucije,  je li vjera kao duhovna kategorija uopće potrebna, ili je to samo  utopija i sredstvo zastrašivanja, manipulacije?

BJ: Ja sam liberalka i agnostkinja. Ne vjerujem u dogme i institucije, u nebeske „ekspoziture“ na zemlji i skupa posredništva od rođenja do smrti. O kleru imam porazno mišljenje, nepotrebno je o tome razglabati. Ne vidim tu ni jedne moralne vertikale, uopće. Ali moć vjere ne poričem, kao ni potrebu BILO KAKVE duhovnosti u ovom opustošenom svijetu. Itekako nam treba nade, vjere i utjehe. Imam neku sinkretičku „religiju“, od različitih učenja i praksi. Trenutačno mnogo učim o islamu. Držim da svi putevi vode istom Izvoru i izvor duboko poštujem.

Već dugi niz godina živite u obnovljenom  dvorcu obitelji Von Terzić, Barnagoru, okruženi  prekrasnim perivojem. Taj je dvorac i zaštićeni kulturni spomenik  kojem ste Vi udahnuli dušu i život na najbolji mogući način. Tamo ste osnovali pravu umjetničku koloniju. Kako je živjeti tamo, u toj ljepoti, okruženi mirom i cvrkutom ptica, a opet  privuči i stvaraoce, posjetioce koji ipak unesu sa sobom i nemir i malo kaosa?

BJ: Dobro pogođeno. Tu treba naći mjeru. Dvor je trebao biti moj mir, ladanjsko gnijezdo za stvaranje. Jedan prošlostoljetni „salon“ za susrete prigodice, bez ičega komercijalnog…Ali od idealizma se ne može živjeti. Danas je sve na prodaju, nažalost, gospodstva nema ni u čemu. Ja volim zemlju, vrt, fizički rad, drveće, biljke. Sve radim ručno i u tome uživam. No, godine me sustižu, sve sam manje u biblioteci, a sve više pripremam zdanje  za posjetitelje. Kćer mi pomaže, uz nužnu opasku da dvije generacije rijetko sanjaju isti san. Imamo atelier, suvenirnicu, park sa skulpturama, prijatelje koji dođu kad treba pomoći i kad se valja proveseliti. U redu je, jer je Barnagor mjesto sinergije, a to je i bila moja primarna zamisao.

Vaša je velika ljubav i briga priroda i njeno očuvanje. Što mislite, što je potrebno čovjeku da se uklopi, najjednostavnije rečeno, u samu bit, da živi suživot s prirodom, da uzima njena bogatstva a da je usput ne devastira. Jer time devastiramo i sebe same.

BJ: Planetarna svijest o okolišu nije dovoljno porasla. Gubeći dijelove okoliša, gubimo svijet i šansu opstanka. Korisnička svijest je slijepa i razorna. Čovjeku je potrebna spoznaja da je tek trun u piramidi postojanja, da je prolazan, smrtan i nevažan, a Priroda da je vječna, emanacija božanskog, koje nas nadmašuje u svim dimenzijama.

Kako se nosite s tehnologijom općenito. Nedostaju li Vam oni dobri stari običaji  pisanja pisama, slanja čestitki, priče licem u lice, u doba kad se gotovo sve u životu odvija  na društvenim  mrežama?

BJ: Loše se nosim s tehnologijom, ne volim je, odupirem se koliko mogu. Računala su mi nametnuli moji naručitelji. Prva iskustva dugujem đacima u Gimnaziji, koji su me obučavali i bodrili. Prezirem ovisnike o elektronici i spremna sam napisati POHVALU RUCI u svakoj prigodi. Ja pišem pisma, naročito ljubavna, posvete, dnevnik, pišem stalno, rezbarim, mijesim glinu, vučem linije, ilustriram. U tome sam veoma konzervativna.

Vaš odnos prema odijevanju je zaista specifičan. Uglavnom ste u hlačama, sakoima, bez nepotrebnih ukrasa, podilaženja modnim trendovima. Naravno, to je samo Vaš i prepoznatljiv stil. No za mene je to i neka vrsta poruke; autoritativnost, neovisnost, snaga koju pokazujete i ne  prezate biti drugačiji. Doimate se kao osoba čija je riječ zadnja, koju se sluša. Jeste li uistinu takvi?

BJ: Imam dvije vrste odjeće, za dnevni život i za nastupe. Volim veoma sportski, ležeran stil, s odličnim cipelama i prirodnim materijalima, poput lana, kože, flanela, to obožavam. Od detalja: šalove, šešire, rukavice, naočale, unikatni nakit od drva, srebra, keramike. Ne volim ništa serijsko ni stereotipno. Imam omiljene boje: ljubičasto, sivo, modro, narančasto, bijelo i crveno ljeti. Sve boje zemlje i šume u detaljima. Suknje nosim kad nastupam u crkvi ili kad idem na koncert, nastupno predavanje, promociju. Da, rekla bih da imam neku vrstu prirodnog autoriteta i da je moja zadnja. Nisam nesklona argumentiranoj raspravi. No, za politiku sam previše impulzivna i emotivna, pa se njome ne bavim. Prevelika cijena za mali domet, ovdje i danas!

Ne mogu da Vas  ne pitam o Vašoj strasti prema brzinama, točnije motorima, jer Vi ste i bajkerica. Od kuda ta ljubav prema brzinama? Znači li to da ste avanturista u duši? Vagabund? Da Vas privlači opasnost, navala adrenalina?

BJ: U školi sam  dijelila kabinet s mladom kolegicom, koja obožava motore. Povezla me nekoliko puta na Harleyu, kupila sam kacigu, kožno odijelo, shvatila da mi je brzina „biološki regenerator“ i da me kompletno preslaguje u svakom atomu. Da, to je valjda adrenalin i efedrin u jednoj dozi. Netko pojede tonu čokolade da osjeti blaženstvo, ja žmirim i sanjarim o letu nad Panonijom u paraglajderu, ili o vožnji motorom. Bilo je i svakakvih uboda i komentara o Virginiji Woolf i Viti Sackville-West, ali ja mislim da to nije uopće loša usporedba. Hoću samo reći da su neka iskustva neprenosiva. To morate probati, sjetiti se  na INDIANA, ispustiti ratni krik i krenuti…

Znam da volite čajeve, volite li kulinarstvo? Počastite li svoje unuke barem ponekad kolačima  koje će cijeloga života pamtiti jer im ih je ispekla njihova baka?

BJ: Gurman sam, volim kuhati, ali ne pečem kolače. To puštam onima koji znaju bolje. Znam napraviti odličan sataraš, kelj s faširancima, perkelt, bosanski lonac, par jela  koja moji obožavaju. Imam svoj povrtnjak i zdrave namirnice. Razmišljam da probam sa „zlevankom“ i čvarkovim pogačicama, to bi bilo super…

Stalno ste u pokretu, volite putovanja,  imate li želju posjetiti još neka mjesta, možda neke egzotične predjele?

BJ: DA, jedno hodočašće na Istok, poput Hessea, ne znam još točno odredište. Koncentriram se, ta sada, kazat će se samo, kao i uvijek do sada…

O planovima Vas neću pitati jer ih sigurna sam imate mnogo, ali imate li ipak i pokoju još neostvarenu želju, san  koji biste željleli ispuniti?

BJ: Ništa dalekosežno. Živjeti u Zenu, ne propustiti trenutak, slaviti godišnja doba, ljubav, sinergiju, biti tu cijelim bićem u punoj budnosti. Ništa više ni manje!

Trebala bih i željela  puno više vremena da Vam dočaram iskustvo druženja s najpoznatijom  živućom književnicom, ikonom pisane riječi, svestranom umjetnicom i nadasve umjetnicom života, boja, emocija koje takvom lakoćom  pretače u stihove, u naše duše. Ženom čija vatra gori punim sjajem i toplinom i žeže bespoštedno, koja nas svojom unutarnjom  vatrom  pročišćava i ujedno upozorava, poput proroka, kao majka koja kori  svoje čedo, blago  i ljubazno. I kad svih nas ne bude, ona će i dalje živjeti, za buduća pokoljenja  jer njezin je život kao knjiga!

SLOVO  O  SLAVI

19. ožujka 2014

Slava na čelo stavlja lovor,
Sva je u bljesku zlatnog zuba.
Pljesak i laska, praznogovor,
Hlap mlijeka sreće preko ruba.
Za takvu ne marim ni malo,
Kao što rekoh mnogo puta.
To izgrebeno ogledalo,
I svežanj cvijeća otkinuta.
Meni bi pristajala kruna
Od rosopasa i gaveza.
Zvuk himne koju sklada žuna.
Monogram gljiva uz grm slijeza.
Tek čast vrtlarice uzimam,
Hvalu od sadnica i zrnja.
Blag krušni naklon klasa primam,
Čist miris ruže usred trnja.
Za ljubavničkom slavom hlepim,
Što sipa ljiljane u krilo.
Ispraćam mladost stihom lijepim;
Nek’ vjetar nosi što je bilo!
Posljednju slavu čekam žudno:
K otoku nekom bježi slika.
Ne bješe ništa uzaludno,
Za mirni ponos usamljenika!

Mihela Hadrian, savjest.com

tačno.net
Autor 4.9.2014. u 12:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija