Božica Jelušić: KOLIKO VRIJEDI KUKAVIČKI “ALI”?

Izdvajamo

• Taj ALI je sjekira, koja se njiše nad glavom svakoga očajnika koji po zimi i blatu pokušava prijeći te famozne "granice" da bi dospio u nemilosnu, kurvinsku Europu, koja čuva svoje potkožene sibarite u mantijama, beamterskim odijelima i razmetljivim božićnim toaletama. Dok se dva malena Isusova sunarodnjaka i štićenika ("Pustite k meni malene") utapaju u ledenom Dunavu, biskup dijeli oproste i nudi hostije, imaginarno "tijelo Kristovo", da bi ojačao duh naroda Božjega i podcrtao vrijednost zajedništva, snagu velike obitelji vjernika. Divno, dirljivo. Čuje se pjesma pod oslikanim stropovima, svjetlo nježno probija krasne vitraje, palucaju zlatne svijeće. Nema ljepših obreda od božićnih ni dirljivijih pjesama: "Ti Raj si nam otvorila, kad Isusa si rodila..." Ali moja slika rajskih vrata se muti, leluja i nestaje. Na rubu sam plača, i u srcu sam tih dviju majki razdiranih bolom, koje čekaju da ronioci iznesu malena tjelešca na obalu, da ih posljednji put zagrle i na prsa privinu.

Povezani članci

• U ime nevinih žrtava Vranića
• Počelo je i neće se ovdje zaustaviti
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (8): Profesor Domljan
• Rastislav Dinić: Stevan Filipović upoređuje islam sa nacizmom, a islamske vernike sa nacistima
• Mostar grad na raskrsnici između naroda, politike, moćnika
• Još jedan napada na narod u režiji SDA, HDZ i SBB-a

Foto: Armend Nimani / AFP/Getty Images)

Je li Svemogući zaista određenim i izabranim “narodima” podijelio zemlje i teritorije i obvezao ih da čuvaju granice, žilet žicom, pendrekom, hladnim oružjem i metkom u nogu i trbuh, od kojega se ne umire odmah? Je li On geodeta u službi kršćanskih naroda, vojni strateg, učvršćivač granica, kapo koji prebrojava “inovjerce” u izbjegličkim logorima? Ti tužni ljudi, te žene navikle na čistoću tijela i prostora, na molitvena pranja, na stidljivost i privatnost muslimanskih domova, poniženi u blatu do najniže točke nemilosrđa, zar bi krenuli na put bez užasne nevolje koja ih tjera i progoni? Tako malo, dakle, znamo o “drugima” i tako nas je lako jednim kunktatorskim “ali” zavesti i navesti na sumnju i neprijateljstvo?

Rekla sam da neću i da ne bih, da moja riječ ne mora biti gornja, ni moj sud ultimativan. O osjetljivoj temi Božića u zlom i potamnjenom svijetu oglasio se srčani Bojić i meni se to činilo dovoljnim da pokrije i moje mišljenje. Ipak, jedan glas čini se nedovoljnim, dok oko nas vlada, floberovski rečeno, “pouzdanost ljudskog neznanja, brutalnosti i ludosti”. K tome, obična građanska većina misli ono što im serviraju političari, duhovnici, kolumnisti, povodeći se za društvenim trendom, umjesto za vječnim i nepromjenljivim istinama i postulatima vlastite vjere. Ako je i imala dobre nakane i koncilijantne misli, ta će ih “većinska kvota” hitro korigirati kad joj se kaže što i kako treba misliti u svezi “gorućeg pitanja” naše aktualne zbilje.

Dakle, ako je temelj kršćanstva “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, ako milosrđe nema alternativu a pomoć nevoljniku je ultimativna, tada je i “problem izbjeglica” rješiv u prvoj reakciji i prvoj nakani: POMOĆI i pouzdati se da se dobro dobrim vraća. Pretužno je kad katolički biskup na svaku karitativnu i humanističku objavu uvodi pogodbeni “ali”, čime poništava vrijednost prve rečenice. “I Isusova obitelj bila je izbjeglička, ALI ovi su drugačiji, jer iza njih stoji politika i cilj….bla bla bla”. Potom poziva da kršćani pomognu “ALI moramo čuvati svoje granice, bla bla bla”.

Taj ALI je sjekira, koja se njiše nad glavom svakoga očajnika koji po zimi i blatu pokušava prijeći te famozne “granice” da bi dospio u nemilosnu, kurvinsku Europu, koja čuva svoje potkožene sibarite u mantijama, beamterskim odijelima i razmetljivim božićnim toaletama. Dok se dva malena Isusova sunarodnjaka i štićenika (“Pustite k meni malene”) utapaju u ledenom Dunavu, biskup dijeli oproste i nudi hostije, imaginarno “tijelo Kristovo”, da bi ojačao duh naroda Božjega i podcrtao vrijednost zajedništva, snagu velike obitelji vjernika. Divno, dirljivo. Čuje se pjesma pod oslikanim stropovima, svjetlo nježno probija krasne vitraje, palucaju zlatne svijeće. Nema ljepših obreda od božićnih ni dirljivijih pjesama: “Ti Raj si nam otvorila, kad Isusa si rodila…” Ali moja slika rajskih vrata se muti, leluja i nestaje. Na rubu sam plača, i u srcu sam tih dviju majki razdiranih bolom, koje čekaju da ronioci iznesu malena tjelešca na obalu, da ih posljednji put zagrle i na prsa privinu.

Je li Svemogući zaista određenim i izabranim “narodima” podijelio zemlje i teritorije i obvezao ih da čuvaju granice, žilet žicom, pendrekom, hladnim oružjem i metkom u nogu i trbuh, od kojega se ne umire odmah? Je li On geodeta u službi kršćanskih naroda, vojni strateg, učvršćivač granica, kapo koji prebrojava “inovjerce” u izbjegličkim logorima? Ti tužni ljudi, te žene navikle na čistoću tijela i prostora, na molitvena pranja, na stidljivost i privatnost muslimanskih domova, poniženi u blatu do najniže točke nemilosrđa, zar bi krenuli na put bez užasne nevolje koja ih tjera i progoni? Tako malo, dakle, znamo o “drugima” i tako nas je lako jednim kunktatorskim “ali” zavesti i navesti na sumnju i neprijateljstvo?

Sudar civilizacija, strah za opstanak i sve te fraze ništa ne znače mome uhu i duhu. Obuzeta sam tragičnom spoznajom o propasti kršćanske ljubavi. “U životu donosimo odluku ili odluka donosi nas”, veli taj isti Flaubert. Eto, i mi smo donijeli odluku da ćemo u duhu Božića otvoriti vrata, srca, svoj veliki ljudski um, u potrazi za plemenitim ciljem. Odlučili smo da ćemo suosjećati i pomoći, i mimo svih razlika i načela. Sve je to na broju, sve je na oltaru i u propovijedi naših duhovnih pastira, ali, ali, ali….