Božica Jelušić: KONAC GODINE

Božica Jelušić
Autor 7.12.2018. u 12:17

Izdvajamo

  • Otvaram jednu bilježnicu, nasumce, i čitam tekst koji pripada Gotovcu: "Sačuvati svu ljepotu hrabrosti! Jer hrabrost je uvijek divna, hrabrost nikada nije uzaludna, jer je uvijek stvaranje - biti spreman propasti, ali ne izdati vlastitu sudbinu". Zaista, malo je ljudi spremno propasti za ideale, za vlastitu misiju, za plemeniti i uzvišeni cilj. Malo ljudi zaista ima "sudbinu" ili kako se to sada kaže "karizmu" da učini nešto veliko, ostavi trag na zemlji. No, hrabrost je potrebna naprosto i za dnevno preživljavanje, za prihvaćanje vlastite mjere. Naročito za pomirenje sa starošću, s gubitcima, i s činjenicom da će drugi "počinuti u hladu od cedra", kojega je vlastitom rukom sadio.

Povezani članci

Božica Jelušić: KONAC GODINE

Foto: FB

Masnice, ožiljci. Bičevani smo žurbom, požurivani, naguravani, prekrcani imaginarnim teretima, nažuljani od jarma obaveza, sprešani i kompaktirani od uguravanja u društvene kalupe. Noćne more od moranja, dnevne strave od uskraćivanja. Čovjek prolazi kroz purgatorij, viče u gluho imena koja se ne odazivaju, polaže nade u ljude kojima je on sam tek “rezervna opcija”. Čudi se prostaštvu, nezahvalnosti, drskosti ljudi kojima je dao svoje sate i povjerenje, čudi se ograničenosti i predrasudama u svim kategorijama, od učenih do nepismenih. Baš kao da se jučer probudio u svijetu, gdje vladaju entropija, dekadencija, opći zamor i nestanak empatije. O pravdi da i ne govorim. Ona je definitivno što slijepa, što nedohvatljiva.

Ne znam nikoga, kome konac godine nije teško i tjeskobno razdoblje. Osobno, nađem se često na rubu plača, dok rezimiram i sumiram rezultate protekle godine. Toliko toga ostalo je razbarušeno, nedovršeno, na pola “zagriženo”. Toliko prašine, paučine, nepograbljanog lišća, toliko neizglačanog rublja, nepospremljenih ladica, nepročitanih knjiga, neodgovorenih pisama, neposađenih sadnica, neporavnatih gredica, neostriženih živica, nepodmirenih “intelektualnih računa”. Toliko nesanice, destinacija koje nismo dosegli, planova koje nismo zaokružili i dovršili.

Masnice, ožiljci. Bičevani smo žurbom, požurivani, naguravani, prekrcani imaginarnim teretima, nažuljani od jarma obaveza, sprešani i kompaktirani od uguravanja u društvene kalupe. Noćne more od moranja, dnevne strave od uskraćivanja. Čovjek prolazi kroz purgatorij, viče u gluho imena koja se ne odazivaju, polaže nade u ljude kojima je on sam tek “rezervna opcija”. Čudi se prostaštvu, nezahvalnosti, drskosti ljudi kojima je dao svoje sate i povjerenje, čudi se ograničenosti i predrasudama u svim kategorijama, od učenih do nepismenih. Baš kao da se jučer probudio u svijetu, gdje vladaju entropija, dekadencija, opći zamor i nestanak empatije. O pravdi da i ne govorim. Ona je definitivno što slijepa, što nedohvatljiva.

Otvaram jednu bilježnicu, nasumce, i čitam tekst koji pripada Gotovcu: “Sačuvati svu ljepotu hrabrosti! Jer hrabrost je uvijek divna, hrabrost nikada nije uzaludna, jer je uvijek stvaranje – biti spreman propasti, ali ne izdati vlastitu sudbinu”. Zaista, malo je ljudi spremno propasti za ideale, za vlastitu misiju, za plemeniti i uzvišeni cilj. Malo ljudi zaista ima “sudbinu” ili kako se to sada kaže “karizmu” da učini nešto veliko, ostavi trag na zemlji. No, hrabrost je potrebna naprosto i za dnevno preživljavanje, za prihvaćanje vlastite mjere. Naročito za pomirenje sa starošću, s gubitcima, i s činjenicom da će drugi “počinuti u hladu od cedra”, kojega je vlastitom rukom sadio.

Imaginiram jutros taj jedan cepelin, u kakav nikada nisam stupila, koji bi me podigao iznad zemaljske razine, da prodišem u stratosferi i vidim koliko je sve ovo dolje sitno, neznatno, nevažno, i kako život i bez mene ide dalje, u mravljim postrojbama i kolonama, vođenim slijepim instinktom preživljavanja. Vjerujem da je sve ove godine POEZIJA bila taj metonimijski cepelin, a entuzijazam da je poput helija punio onaj golemi balon. Ne znam kako će biti sutra, što će se desiti, čija će osmrtnica lepršati na stablu u parku, ni čije riječi sricati pospani učenik, u mislima već predan zimskome feriju.

No, svakako, ja nemam druge sudbine, već držim samoj sebi “palčeve” da dokotrljam život do konca godine, a potom, obećanje ludom radovanje, okrenut ću se sebi, voljeti sebe, i bit će onako kako D.D. u “Izmišljotinama” veli o Daliju: “On je hir koji briše granice stvarnog i nestvarnog, riječi i djela, božanskog i ljudskog, materije i duha i mnogih javno ozloglašenih dihotomija shvatio kao nešto što se čovjeku daje nadohvat ruke, ako odbije poslušnost teroru oko njega: teroru običnog, prosječnog, konvencionalnog, konfesionalnog, teroru navike, inercije, gluposti i prosječnosti”.

Ergo, živi bili….

 

Božica Jelušić
Autor 7.12.2018. u 12:17