ENG
Božica Jelušić: Najljepše je…
Autor/ica 👤Božica Jelušić
Povezani članci
- Prema čijem nalogu policija u Sarajevu i Mostaru saslušava organizatore antifašističkih protesta?
- Imamović: Egzekutori hrvatske kulture mirno rade svoj posao
- Sekularnost na hrvatski način
- Izvedena predstava ‘Između zločina i kazne’ dramske sekcije Gimnazije Mostar
- Politička roba s greškom
- Božica Jelušić: KAMEN NA MEZARU
Blago ničijima, nevidljivima, neuokvirenima, neodzrcaljenima
Sjedeći na terasi u Dvoru, gdje se još do nekih sati može pronaći zera hlada, uz odlično pivo, svježi pekmez od borovice i crni kruh raspucale kore, mislim na stih Ivana Goluba:” Najlepše je biti nikaj”. I stvarno, nema bolje mimikrije, nego se pretopiti u mnoštvo ili izdvojiti u potpunoj samoći, slušati vjetar, kišu,promatrati kako mravi izviru iz zemlje najavljujući nemir podzemnih voda…..Naime, cijela muka počinje kad počinjemo preuzimati uloge. Tko smo i što smo u javnom zrcalu, koje nam neprestance podmeću a mi hrlimo ogledati se u njima? Kućevlasnik, dioničar, obiteljski čovjek, važna politička uzdanica, budući akademik, pjesnik ifilantrop, hitroprsti kirurg? Novinarka, samaritanka i humanistkinja, premijerka, kršćanska perjanica, ponos roda svoga i raskokodakanog seoskog bunjišta?
Osoba koja dobro nosi svoje godine, unikatno obučena osoba, energična gospođa, poliglotkinja, netko s dobrim vezama, svjetska putnica,netko u sretnom braku, netko čiji je dom i sve u njemu “kao iz kutijice”, netko tko bi Eskimima prodao hladnjak ili pak netko tko bi i Cicerona nadgovorio…Običan uzgajivač bilja, pčelar, tesar, slikar amater? Ukrašivač nevidljivog, ljubiteljica istine pod svaku cijenu? Uloge, uloge u nedogled, a kada je vrijeme za život, i kada se predaje štafeta nakon naporne trke?
Uloge su teške, uloge treba razrađivati, mnogo vježbati jer uloge žele svoga čovjeka, čak i kada on više ne želi njih…Kako izaći na kraj kad pritisnu godine, kad nevoljkost prevlada, kad nas slomi tuga ili nevolja, kad nas bolest izjednači sa braćom u patnji, bezizlaznicima? Morala bi postojati točka odustajanja, izmaknuća u blaženo nepreuzimanje bilo kakvih očekivanja osim vlastitih. Blago onima, koji su izborili pravo na neočekivanja, čak i na neuspjeh. Koji sanjaju “u hladu bukve široke”, razgovaraju sa svojim anđelom, kušaju prvi rod crvene višnje, zasađene vlastitom rukom. Koji i ne znaju koliko im je dobro. I kad okrenu list Biblije, nađu citat koji se na njih odnosi: “Blago siromašnima duhom, jer njihovo je Kraljevstvo nebesko”. Usudila bih se reći: I gospodarima ničega, blago ničijima, nevidljivima, neuokvirenima, neodzrcaljenima.
Najlepše je biti nikaj.
Zašto mi nikada nitko nigdje nije ponudio taj izbor?
9. lipnja 2014.
Božica Jelušić
Autor/ica 👤Božica Jelušić
