Božica Jelušić: NITKO U NEMOGUĆEM

Božica Jelušić
Autor 6.9.2017. u 16:39

Izdvajamo

  • Danas čitam kako u anketama među građanima na listi omiljenih stoji NITKO, dakle, nema nikoga i ne postoji osoba takva integriteta, kojoj bi razočarani ljudi dali povjerenje i glas. Držim da je to sasvim logično i očekivano. NEMO, nitko, veliki je junak našega vremena, kada su ljudi na visokim pozicijama naprosto "ispražnjeni" od vrlina i osobnosti. Spužvasti ljudi, pješčani ljudi, ŠUPLJI LJUDI (po Eliotu ), kojima je prebujali EGO ispunio sav prostor pod firmom "osobe". Ulizice, pavijani, prelivode, kunktatori, anemičari, sociopati, ignoranti, klaunovi i histrioni, obmanjivači i lažljivci, antitalenti i pokvarenjaci, stoje u lepezi "javnih obnašatelja funkcija", baš kako treba i kako valja. Sve je stalo u pravu i realnu sliku, bez nadrealizma.

Povezani članci

Božica Jelušić: NITKO U NEMOGUĆEM

Ilustracija: TOŠO DABAC: Prosjački ručak

Svojedobno je genijalni VASKO POPA napisao sjajni stih: “Nemoguće traje”. Razmišljala sam o njemu danima, o toj nadrealističkoj vježbi koja razgibava vijuge. Potom sam “razglobila” stih i napisala desetak varijanti, poput ovih:
Ne. Moguće traje.
Nemo. Guće traje.
NE MOGU. Će traje

Shvatila sam da se stih odnosi ma ljudsko “trajanje u nemogućem”, na stanje zakočenosti, zakovanosti, tjeskobe, ograničena kretanja, kad nam na mentalnom i fizičkom planu ništa ne ide od ruke i ništa nije po našoj volji i željama. Mogućnosti su se istrošile, iščezle, ispraznile, a zrnca našega kaleidoskopa rasula su se u nekoj tubi i više ne čine nikakvu suvislu sliku. Od budućnosti ništa više, osim nevolja i iznevjerenih obećanja, niti ne očekujemo.

U doba rata, krize, neljubavi, oskudice, u napuštenosti i bolesti, svi trajemo u nemogućem. Čekamo na vršcima prstiju, kraj prozora u čijim se oknima razdanjuje novi dan, nadajući se da upravo on donosi željenu promjenu. Sve nam se čini groznim, neizdrživim, jer su parametri realnog pomaknuti izvan našega vidokruga. Govorimo kako smo “na rubu živčanoga sloma”, “na kraju snaga”, “u komi”. Ustvari, samo smo zapeli u NEMOGUĆEM, koje traje dok mi stojimo i trpimo, čini nam se, iznad svojih mogućnosti.

Danas čitam kako u anketama među građanima na listi omiljenih stoji NITKO, dakle, nema nikoga i ne postoji osoba takva integriteta, kojoj bi razočarani ljudi dali povjerenje i glas. Držim da je to sasvim logično i očekivano. NEMO, nitko, veliki je junak našega vremena, kada su ljudi na visokim pozicijama naprosto “ispražnjeni” od vrlina i osobnosti. Spužvasti ljudi, pješčani ljudi, ŠUPLJI LJUDI (po Eliotu), kojima je prebujali EGO ispunio sav prostor pod firmom “osobe”. Ulizice, pavijani, prelivode, kunktatori, anemičari, sociopati, ignoranti, klaunovi i histrioni, obmanjivači i lažljivci, antitalenti i pokvarenjaci, stoje u lepezi “javnih obnašatelja funkcija”, baš kako treba i kako valja. Sve je stalo u pravu i realnu sliku, bez nadrealizma.

Zašto? Pa stoga, što samo NIKOGOVIĆI i nitkoništavci (kajkavski: ničemurnjaki) mogu lagodno trajati u NEMOGUĆEMU. Svima normalnima je to strašno naporno i neizdrživo stanje, iz kojega nemaju izlaza, zahvaljujući ovima prvima.

Božica Jelušić
Autor 6.9.2017. u 16:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija