Božica Jelušić: OSE NAJEZNICE

Božica Jelušić
Autor/ica 11.3.2015. u 10:24

Božica Jelušić: OSE NAJEZNICE

Najeznice u svakoj generaciji pojedu ponekog Teslu, ispiju mozak Van Goghu, u pakao opijata gurnu ponekog Trakla, ticalima ispletu konopac za Cvetajevu. Poslije se bogate na njihovoj ostavštini i tragičnoj sudbini, hrane svoje jalovo i tupo potomstvo, produžuju si glas i vijek.

Čitam o tim neobičnim bićima, osama najeznicama. Spadaju u porodicu kukaca opnokrilaca, pomalo su sablasna izgleda; preživljavaju na morbidan, gusarski i hajdučki način. Ženke polažu jajašca u ličinke drugih kukaca. Ličinke najeznica potom žive kao unutrašnji nametnici i polako jedu svoga domaćina. Paraliziraju mu živčani sustav, da duže ostane živ i slade se njegovim organima. Glavu i ono u njoj pojedu posljednje, kao poslasticu. Njihov se broj poveća čim se neki kukci razmnože, pa ih smatraju svojevrsnim “čistačima” i prihvaćaju kao nužno zlo. U principu, raširene su po cijelom svijetu, osobito u umjerenom pojasu.

Zašto me opsjeda ta slika i misao na njih? Jednostavno, raspoznajem njihove dvojnike u ljudskom svijetu. Ima ih među političarima, klerom, novčarima, fiškalima, doktorima, kvazi-humanistima, novinarima, umjetnicima. Puste svoje dugačke pipke, umrtve čovjeka, hrane se njegovom dobrodušnošću, naivnošću, neznanjem, očaranošću, povodljivošću, a najčešće nesrećom i nemogućnošću izbora. Nepogrješivo znaju gdje je čovjekova slabost i zbog čega se neće moći obraniti. Pred očima svijeta i na pravdi Boga, nesretno biće (ponekad i cijele skupine i društveni slojevi) vene, nestaje, osuđeno na neminovnu smrt.

Ponekad taj mučni proces biva popraćen tugaljivim litanijama, kičerskim jadikovkama u tisku, salonskim pobunama ili patetičnim zgražanjem, ali gotovo nikad nitko ne upozori na najeznicu i njezin rod i roj, već se čeka da žrtva izdahne, kao darvinistički egzemplar ili kolateralna žrtva borbe za opstanak. Najeznice u svakoj generaciji pojedu ponekog Teslu, ispiju mozak Van Goghu, u pakao opijata gurnu ponekog Trakla, ticalima ispletu konopac za Cvetajevu. Poslije se bogate na njihovoj ostavštini i tragičnoj sudbini, hrane svoje jalovo i tupo potomstvo, produžuju si glas i vijek. Suludost je u tome, što analogije s pravim najeznicama ovdje prestaju: one ne štite ni jednu kulturu ili biljku, ne reduciraju rod drugih štetnika.

Naime, budući da ljudske najeznice imaju mozak, dovoljno im je da nanesu zlo i sebi pogoduju, ne mareći za popratne učinke i duboke konzekvence. Oni crpe, izjedaju, uzimaju, znaju gdje boli i kako će nam paralizirati volju i izjesti utrobu i srce, a mozak na poslijetku. Osjećate li se prazno, opustošeno, bespomoćno i umorno ovih dana? Pazite se, otvorite četvore oči! Najeznica je možda bliže nego što mislite!

10.ožujak, 2015.

Božica Jelušić
Autor/ica 11.3.2015. u 10:24