Božica Jelušić: Otočnost kao stanje

Božica Jelušić
Autor 12.8.2014. u 18:22

Izdvajamo

  • Otočnost osposobljava čovjeka za velike podvige. Izgraditi suhozid, isplesti mrežu, otesati rebra jedne barke, podići kamenje da ispod oslobodiš nekoliko pregršti zemlje,gdje će slabašna biljka izrasti u cvijet i plod.Sve to zahtjeva veliki trud, žrtvu, poseban ustroj, da bi se čovjek smio zvati otočaninom. Jesu li šutljivi, spori na riječi, ili pak brzi, nepredvidljivi, glasni, spretni na oruđu, na riječima mudri, to nije presudno. Oni su svoji, posebni, jedan soj, kojemu je čast pripadati. Mislim o tome dok ležim u livadi, kad se na brdo penjem ili kad hoću krenuti preko bilo koje velike vode, ne znajući, pa čak i ne mareći, što me čeka na drugoj obali. Nekako, sve manje zapravo SANJAM da sam otok, a sve sam više svejesna te satvarnosne činjenice.

Povezani članci

Božica Jelušić: Otočnost kao stanje

Jednom mi je moja mlada prijateljica rekla kako će dati na nevidljivom mjestu tijela tetovirati moj stih: “Sanjam da sam otok”. Pomisao me veoma uzbuđivala, tada i sada, bez obzira na neostvarenu nakanu. Držim da svi pomalo sanjamo svoju otočnost, štoviše, da je proživljavamo na različit način u različitim vremenima. Tužan se čovjek ponajprije osjeća INZULARNO I IZOLIRANO, jer tuga je pomalo zarazna i drugi od nje bježe, opskrbljeni klimavim izgovorima. Čovjek koji piše, riše ili prebire po tipkama, također je privremeni otočanin: istražuje i premjerava raspoloživo kopno, gazi po oštrom kamenju, ponekad kuša blagodati hlada ili ubere slasnu smokvu i zrno grožđa s imaginarna trsa. Gotovo redovito, takvi su “otočani” i oblakolovci, koji u gornjim predjelima vide likove, scene, fregate, lađu razapetih jedara, na kojoj će se naposlijetku spasiti.

Pjesnih Štambuk nazvao je našu prvu generacijsku antologiju INSULAE/ OTOCI, aludirajući na misao jednog književnog velikana da asmo svi, zapravo, “otoci u struji”, dok se oko nas množe struje, matice, vrtlozi, nasrtljivi valovi i nemilosrdne oluje.Bio je to dobro pogođen naslov: nitko od zastupljenika u antologiji nije izgubio svoj integritet, čvrstinu, dimenzije, pokrov, sva ona blaga, koja otok skriva i izlaže i nosi u svom imenu. Mnogi su odnjegovali maslinike, lozu, raštiku, krtole, smokve, bademe, limune, šparoge, gajeve pune ptica i ovčje pašnjake. Ima onih, čije je pjesničko vino, sazrelo u otočkoj zakrilnosti, posve jedinstveno i opojno, puno upijenoga sunca, zemaljske snage i zavičajne ljubavi. Možda smo stvorili jedinstven arhipelag, mijenjajući povremeno otočke darove, posjećujući se međusobno, štujući Riječ, osjećajući poniznost prema prirodi i vezu sa svakim okolnim korijenčićem, svakom krošnjom svoga otoka, energijom zgusnutom u kamen, raskoši rasutoj u pijesak.

Otočnost osposobljava čovjeka za velike podvige. Izgraditi suhozid, isplesti mrežu, otesati rebra jedne barke, podići kamenje da ispod oslobodiš nekoliko pregršti zemlje,gdje će slabašna biljka izrasti u cvijet i plod. Sve to zahtjeva veliki trud, žrtvu, poseban ustroj, da bi se čovjek smio zvati otočaninom. Jesu li šutljivi, spori na riječi, ili pak brzi, nepredvidljivi, glasni, spretni na oruđu, na riječima mudri, to nije presudno. Oni su svoji, posebni, jedan soj, kojemu je čast pripadati. Mislim o tome dok ležim u livadi, kad se na brdo penjem ili kad hoću krenuti preko bilo koje velike vode, ne znajući, pa čak i ne mareći, što me čeka na drugoj obali. Nekako, sve manje zapravo SANJAM da sam otok, a sve sam više svejesna te satvarnosne činjenice.

12. kolovoza 2014.
Flora Green

Božica Jelušić
Autor 12.8.2014. u 18:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija