ENG
Božica Jelušić: Pišem, pišem petnaest…
Autor/ica 👤Božica Jelušić
Izdvajamo
- Veli Pessoa: "Obični ljudi vrijedni su jedni drugima, ljudi koji djeluju vrijedni su po snazi koju predstavljaju, ljudi koji misle po onome što stvaraju".
Povezani članci
- Nastupom Mostar Rock School i benda SARS večeras počinje Open City Mostar
-
JEDAN NAROD, JEDNA ZEMLJA, JEDAN ĐAK – ROBI K!
Poziv na pretplatu na novo izdanje Robija K. - Kronika intelektualnog rada kao svjedočanstvo života
- Pjesma majke
- Odlazak velikana: Preminuo nekadašnji predsjednik SABNOR-a Jure Galić
- Može li zagrebački susret Izetbegovića i Milanovića promijeniti odnose Bošnjaka i Hrvata?
Kad Pessoa tvrdi da je pjesnik “zaustavljač života, klesač netočnosti, bolesni paž svoje duše Kraljice”, ili kad odmah potom ustvrđuje kako “Zvuk jedne rečenice vrijedi mnogo pokreta! Metafora pruža utjehu u toliko stvari!”, on gotovo uzvikaje u praznini, jer je malo takvih pjesnika i ljudi općenito, predanih svome majstorstvu. Premalo se čita u literarnim krugovima, premalo se bruse mišljenja i “glača oruđe”, a mnogo se objavljuje i nitko nema više strpljenja čekati. “Objaviti knjigu” postaje ultimatum našega vremena. Progoni me neugodan dojam, kako pisci i kandidati za pisce to čine uglavnom radi sebe, ne zbog čitatelja ili zbog one “utjehe” (pouke, radosti, olakšanja) o kojoj zbori veliki Pessoa.
A kamo nestade ono fino UMOVANJE, koje prethodi svakom ozbiljnom pisanju? Kamo traženje sadržaja s univerzalnom potkom: događaja, sudbina, pothvata, paradoksa, likova vrijednih nositi aureolu literarnog junaka? Malo ljudi uistinu znade misliti, razvijati fabulu, držati koncentraciju, nadgledati scenu, motivirati postupke svojih likova, preobraziti se u njih i empatijski trajati u tekstu i vremenu. Vrsna spisateljica Slađana B. uočava “nedostatak elegancije” u modernoj književnosti. Potpuno je pravu. Izaberimo samo nekoliko konotacija ove riječi: profinjenost, biranost, skladnost, prvorazrednost. Koliko knjiga, objavljenih u zadnjem desetljeću zaslužuje bar jedan od ovih kvalifikativa? U nekoj vrsti grčevitog eklekticizma, pisci “skrpavaju” romane od svega pomalo, malo strave, malo erotike, nastranosti i sociopatije, malo buntovništva bez razloga i netrpeljivosti spram vlastite sredine, i tako se nižu naslovi…
Višekratno smo govorili o “kartičarenju”, pisanju na metre, razmišljanju o “filmičnosti” umjesto stilistici, kad se ispunjava norma, ne vodeći računa o jeziku, o poliranju, o umijeću “zadnje ruke”, koja svemu daje sjaj i pozlatu. Ili pak baca u oganj, kao što je to nesmiljeno radila Yourcenar sa svojim “Hadrijanovim memoarima”. Koji su, usput rečeno, doista bili VELIKA knjiga, sjajna knjiga, prvorazredna, upečatljiva, profinjena, u psihološkom, jezičnom i bilo kom smislu. Zašto se ljutimo na konstataciju da fali velikih knjiga i rasnih autora? To je notorna istina. Nije da ih UOPĆE nema, no tako ih je malo, da njihove zvijezde još jače blistaju u nakupinama sivih maglica, gdje se roje potencijalni pisci našega vremena, našega prostora i jezika. Leptiri njihovih riječi ne žive jednu sezonu, niti je trud oko imena nadmašio vrsnoću i dugotrajnost teksta, samog “po sebi”.
I eto, za kraj zatvaramo tekst fibulom s početka. Veli Pessoa: “Obični ljudi vrijedni su jedni drugima, ljudi koji djeluju vrijedni su po snazi koju predstavljaju, ljudi koji misle po onome što stvaraju”.
Pišem, pišem petnaest…
Autor/ica 👤Božica Jelušić
