Božica Jelušić: PRIPROSTOST

Izdvajamo

• Kad dobro razmislim, valja biti u kategoriji vrlo priprostog umovanja, s glavom uronjenom u pijesak ili vodu, a društveno pak jedinka razvijena površnog, podaničkog mentaliteta, da to čovjek, sam za sebe, ne shvati i ne uvidi.

Povezani članci

• Ladislav Tomičić : Karamarko odgovoran si za pljačku Hrvatske
• BiH: Non-paper je živući
• U Ćorovića kući otvorena izložba “Papir: forma i sadržaj”
• Ismet Salahović: Vječni Hajrudinov kamen
• Zavjera protiv Hrvatske: Je li Haag ime dobio po Williamu Hagueu?
• Ivan Ivačković: Jugoslavija i njena muzika

Smisao ove izolacije, pored nejasnih zdravstvenih rezultata, upravo je u tome, da površnim sadržajima oslabe naše mozgove, iscrpljujućim osamljivanjem skrše otpor, a stalnim zastrašivanjem učine nas ovisnima od “velikodušne” brige i programirane “procijepljenosti” koja se nadaje ne kao dužnost sustava prema građanima, već kao milostiva pomoć svemoguće i bezgrješne, dubokomisleće Vlasti.

Što će ostati iza ovih “smutnih vremena”, iza opsesije brzinom, lakoćom, površnošću i proklizavanjem kroz svaki ozbiljniji i zahtjevniji mentalni sadržaj? Gdje i kako će naši mozgovi tražiti hrane, gdje naše oči odmora i užitka, u čemu će se brusiti naša rječitost, bistriti opažaj, profinjavati i istančavati estetski živac, produbljavati kritička svijest? Ja ne znam i ne umijem odgovoriti.

Najbrže se reagira na provokaciju, prostakluk, staračko čangrizanje i mladenačko ignorantsko rušenje i pljuvanje svega što njihovoj eri prethodi. Neukost caruje i ubire lovore. Bezočna ambicija, darvinizam, kulturološko potkapanje s jedne, a protežiranje klanskih favorita s druge strane. Sveopći nedostatak ideala. Prezir prema hijerarhiji. Neprepoznavanje strpljivog i sistematičnog rada, stvaranja zalihnosti, izgrađivanja sintakse, brušenja skela i pozadinske konstrukcije, prije nego li se oglasiš. Za to su vrijeme površni, opušteni i blesuljavi već pobrali pozornost, natovarili svoje egomnične bisage i idu u daljnje pohode.

To su “danajski darovi” našega doba. Civilizacija u kojoj je sve na zalazu, jedino sunce još izlazi, po inerciji, ne zna se točno do kada. Vole se ljudi sakriti iza tuđega rada, podmiriti želudac na tuđim jaslama, sakriti se iza oportunizma i nezamjeranja, zažmiriti na silništvo i nepravdu, u sferi dometa i tragova kititi se tuđim perjem, isticati svoju priprostost kao vrlinu i nadnaravnu kvalitetu. “Blago siromašnima duhom, jer njihovo je Kraljevstvo nebesko”. Je li ikada do kraja, produbljeno i bez ostatka shvaćena ta biblijska sintagma? Imam svoje rezerve prema potvrdnom odgovoru.

Ustvari, s pozicije jednog prisilnog zamorca, želim reći da mi je dokipjelo do rubova. Sve, a najviše ta prijetvornost, kako će ljudi u izolacijama “konačno imati vremena za sebe”, kako će se “baviti stvarima koje su uvijek željeli”, kako će “dubinski učiti, pisati, slikati, vježbati” i slične floskule. Dajte, give mi a break, ne vjerujem nikome ništa. Oni koji to nisu radili do sada, naročito neće u času egzistencijalne stiske, zbunjenosti, ugroženosti, uplašenosti i napuštenosti. Smisao ove izolacije, pored nejasnih zdravstvenih rezultata, upravo je u tome, da površnim sadržajima oslabe naše mozgove, iscrpljujućim osamljivanjem skrše otpor, a stalnim zastrašivanjem učine nas ovisnima od “velikodušne” brige i programirane “procijepljenosti” koja se nadaje ne kao dužnost sustava prema građanima, već kao milostiva pomoć svemoguće i bezgrješne, dubokomisleće Vlasti.

Kad dobro razmislim, valja biti u kategoriji vrlo priprostog umovanja, s glavom uronjenom u pijesak ili vodu, a društveno pak jedinka razvijena površnog, podaničkog mentaliteta, da to čovjek, sam za sebe, ne shvati i ne uvidi.