Božica Jelušić: Riječi ubojite i one druge

Povezani članci

• Domagoj Margetić napadnut i pretučen u središtu Zagreba
• Princip četrnaeste
• Tko vas zapravo laže?
• Đurđica Čilić: Rovigo, Rovigo
• Gorsko oko” kao kult(ur)no stjecište: deveto Kulturno ljeto u Herzegovina lodges
• Teolog koga sam volio

Jedan je pacer ovih dana posijao nelagodu, riječima o ratu, o bojnoj spremnosti i gotovosti na oružje. Možda je to bio takav trenutak, no meni za militantno razmetanje nikada nije trenutak, pa se pobunih, blago. Samo pozivom da ljudi pronađu drugi fokus, fokus mira, duhovnosti, pomirenja i altruizma. Da se okrenu svojim bližnjima, obiteljima, vrtu, umjetnosti, prirodi, homeopatiji, hodanju, šumama, pitkoj vodi, duhovnom razvoju.

Piše: Božica Jelušić

Budući da se cijeloga života bavim riječima, imam prema njima vrlo specifičan odnos. Poznajem snagu riječi. Znam da one mogu prizvati i pokrenuti blagotvorne energije, no znam da mogu biti ubojite, u doslovnom smislu. Postoji teška riječ, od koje namah srce pukne. Postoje takve, koje posiješ u vrijeme, pa one pokrenu sada još daleku lavinu, čiju grmljavinu čuje samo najtanje uho. Veliki majstori riječima zavode, a paceri siju dosadu, pomutnju i nemir. Ponekad pomislim na Avalokiteshvaru, indijsko božanstvo suosjećanja. U silnom entuzijazmu, bio se zarekao da će otkupiti svu bol svijeta, ili nestati. Krenuo je u misiju, i utješio, po svom uvjerenju, sva bića. Ponosno se javio ostalim bogovima: misija završena. Uto naiđe putem jedan nesretnik, gorko ridajući. Bogovi kazniše Avalokiteshvaru: rasprsnuo se u stotinu nogu i ruku, da bi mogao stići na bezbrojna mjesta svijeta, gdje će uvijek postojati netko ojađen, uplašen zabrinut i sam, željan suosjećanja. Netko, koga su tuđe teške ili neoprezne riječi unesrećile i upropastile.

Jedan je pacer ovih dana posijao nelagodu, riječima o ratu, o bojnoj spremnosti i gotovosti na oružje. Možda je to bio takav trenutak, no meni za militantno razmetanje nikada nije trenutak, pa se pobunih, blago. Samo pozivom da ljudi pronađu drugi fokus, fokus mira, duhovnosti, pomirenja i altruizma. Da se okrenu svojim bližnjima, obiteljima, vrtu, umjetnostii, prirodi, homeopatiji, hodanju, šumama, pitkoj vodi, duhovnom razvoju. Da pokušaju probuditi koji postotak više od onih 8 posto “sive mase”, koja je navodno u funkciji. Možda se tamo kriju velike i vrijedne stvari za čovječanstvo.

Naime, poznavajući moć riječi, vjerujem da je od huškanja na rat do realizacije veoma malen korak. Uvijek će se naći netko, spreman na “realizaciju”, netko tko ni o čemu drugome i ne zna misliti i govoriti, jer mu je rat prirodno stanje uma. I tako, to mu dođe kao cvrkut lastavice u grmljavini oružja, ali ja rekoh svoje i ništa mi drugo nije bilo u primisli. Pretpostavljam da znate što slijedi: salva uvreda, optužbe za “buržujsko razmetanje”, prozivanje za gdjestevibilidevedesetprve, patetične lamentacije (usput: prilično nepismene i kvaziliterarne!) o “obrani domeka”, te apsolutna podrška tvrdom desničarenju i veličanju tuđmanovske politike. A jedna krajnje neduhovita gospođa me pita “kada ću imati promociju u Beogradu”?

Pa, vidite, ja sam svoje promocije imala posvuda, po svjetovima raznim, i u Beograd ću rado otići da vidim Simonidu, možda mi se potrefi njena promocija uskoro. Slučajno razlikujem kulturni Beograd od centra militantne moći, kao što i “oni tamo” to čine sa Zagrebom. Ne vidim “neprijatelje” u svakom čovjeku koji se drugačije moli ili drugačije zove. Što bi rekla rahmetli Mira Alečković: “Ja volim i tuđe razbuktale boje i pastele nežne, pune tananosti”. A granate bogami, ne volim ni tuđe ni domaće, niti bih svoje potomke dala da ih nekome šalju. Toliko o tome. Riješih se ljudi koji ne umiju čitati, nisu s riječima “na ti” i vide ćoravo, imaju fiksideje, nisu posloženi, lako vrijeđaju i teško primaju. I da, znam ja odakle njihov svrbež ide: ultimativno žele biti zapaženi, žele da im se glas čuje a ime zapamti, da bar negdje njihova bude gornja i zlatom domoljublja, duha i pameti pozlaćena.

Neće ići, bojim se. Stvar je u antipatičnoj nasilnosti i nametljivosti, a posebice u onim nesretnim “malim sivim stanicama”, što bi rekao besmrtni Poirot.