Božica Jelušić: SNJEŽAK PRŠI…

Božica Jelušić
Autor 15.12.2018. u 11:04

Izdvajamo

  • Umrlo mi je toliko prijatelja, koliko prstiju imam na rukama. Stoga su ruke bezvoljne, pokreti teški, svrha zapisivanja upitna. Želim li uopće brusiti rime, kačkati stihove tankom iglicom, roniti na dah u vruću magmu jezika? Želim li prihvatiti ožiljke i bore, težinu starosti, rođendane u potaji, bez sjaja i bez istinske radosti? Stvarnost je hrapava kao kornjačin oklop. Žmireći, jagodicama pipam šare i udubine, zavijutke, ornamente, i još imam snage zahvaliti na svojim povlasticama. Na toploj sobi, knjigama, prijateljima, vinu u čaši, dodiru mohera u mom puloveru, na Pennacovoj lucidnosti koja me vuče u međukoričje već mrvicu otrcane knjige. Znam da se ne smijem žaliti.

Povezani članci

Božica Jelušić: SNJEŽAK PRŠI…

Mnogo mi je žalosti donijela ova zima, ali i veoma važnu spoznaju: da ne možeš preskočiti svoju mjeru, niti sam mijenjati svijet u kome si se zatekao. Jedino možeš, kako ono reče Vesna Parun, očistiti zamagljeni prozor i kroz tu površinu, veliku kao dlan, gledati kako vani padaju pahulje, uvjeravajući te kako ćeš u LAKOĆI LEBDENJA i ti jednom doseći ispunjenje i mir.

Evo, konačno prši i sada ćemo ući u ILIĆEVU “Zimsku idilu”, i bit ćemo negdje na kraju svijeta, skriveni kao Inuiti, između stogova slame i stavica kukuruzovine, gdje bijele čaplje stoje na jednoj nozi, nepomične, poput porculanskih ukrasa. Selo naše malo, hrastova korablja, u općem, bijelom potopu. Ružnoća se povlači, nered ustupa mjesto bjelini. Božićna pšenica raste još jedan centimetar, labud u trski ispušta tugaljivi krik, a stara kora na drvu pupa poput oštećene staračke kože. Uspon i propadanje, gorčina i pomirenje.buđenje žeravice pod pepelom i snovi o tračnicama i kotačima u pokretu. Čežnja za bijegom, ali žilje je probilo stopala i mi smo urasli u zemlju zavičajnu.

Umrlo mi je toliko prijatelja, koliko prstiju imam na rukama. Stoga su ruke bezvoljne, pokreti teški, svrha zapisivanja upitna. Želim li uopće brusiti rime, kačkati stihove tankom iglicom, roniti na dah u vruću magmu jezika? Želim li prihvatiti ožiljke i bore, težinu starosti, rođendane u potaji, bez sjaja i bez istinske radosti? Stvarnost je hrapava kao kornjačin oklop. Žmireći, jagodicama pipam šare i udubine, zavijutke, ornamente, i još imam snage zahvaliti na svojim povlasticama. Na toploj sobi, knjigama, prijateljima, vinu u čaši, dodiru mohera u mom puloveru, na Pennacovoj lucidnosti koja me vuče u međukoričje već mrvicu otrcane knjige. Znam da se ne smijem žaliti. Znam da je karakter sudbina. Većinu nevolja sama sam dovukla u svoju blizinu, sama im kumovala.

Snježak prši…Kad ne bih znala za ona tijela pod šatorima, polegla na ledini, umotana u tanke pokrivače, možda bih se veselila promjeni vizure, možda tišini s nebesa, osjećaju da smo godinu priveli kraju. Ronila bih u tuđe rukopise, otvarala izložbe, birala samo lijepe fotografije, da ih pokažem svijetu, ogrubjelom od najezde kiča i jeftinoće. Osrednja pamet caruje, pa neću ulaziti u “javni prostor”, odakle stižu znakovi pomutnje i uzavrelog bijesa, zbog toga što se stvari ne kreću prema boljemu. Mnogo mi je žalosti donijela ova zima, ali i veoma važnu spoznaju: da ne možeš preskočiti svoju mjeru, niti sam mijenjati svijet u kome si se zatekao. Jedino možeš, kako ono reče Vesna Parun, očistiti zamagljeni prozor i kroz tu površinu, veliku kao dlan, gledati kako vani padaju pahulje, uvjeravajući te kako ćeš u LAKOĆI LEBDENJA i ti jednom doseći ispunjenje i mir.

Božica Jelušić
Autor 15.12.2018. u 11:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija