Božica Jelušić: SVETO PROLJEĆE

Božica Jelušić
Autor 3.3.2016. u 10:11

Božica Jelušić: SVETO PROLJEĆE

foto: Flickr – Elena Shumilova

Svakoga proljeća ponovo evociram VER SACRUM VOVENDUM, Zavjet proljetnoga žrtvovanja, koji su prakticirali italski narodi u doba nevolja. Suočeni s ratovima, glađu i propadanjem zajednice, žrtvovali bi bogu Marsu mladež pojedinih generacija, na način da po punoljetnosti, poslije 21. godine ovi napuste zemlju i potraže novo prebivalište. Bili bi ispraćeni do granica, opskrbljeni nužnom prtljagom i upućeni u svijet. Na taj način osiguravao se opstanak zajednice i procvat u “svetom proljeću”. Ništa ne ide bez žrtve i odricanja, ništa bez bolnih rezova i gubitka, i nijedan se procvat ne ostvaruje bez boli i rizika, pouka je ovog na prvi i drugi pogled surovog običaja.

Dakako, u simboličnom smislu, priča se nastavlja i u, modernim društvima. Ostajući bez posla i budućnosti, mladi odlaze u “bijeli svijet”, ne uvijek dobrovoljno i ne u uzvišenom kontekstu, već pritisnuti mukom i nevoljom, tek ponegdje vođeni ambicijom i željom za širom potvrdom. Generalno, mi smo zatočenici svojega izbora, svojih strasti i nakana. Neovisno od toga, jesmo li cvrčci ili mravi, kao u onoj basni, opredjeljeni za skupljanje i zgrtanje ili radost igre, bez zajamčene sigurnosti. Nešto ćemo žrtvovati da bismo drugo polučili: sate spavanja, plovidbu u “postelji, posljednoj jahti siromaha” (Hamvas), dokolicu i sjedenje na suncu, lagano ispijanje sladora iz zaljubljeničkih dana, zdravu vježbu za miran san, žuđena putovanja i susrete. Sve je to cijena “griblanja”, učenja, pisanja, razmatranja i kontempliranja, a koji su pak preduvjet svakog ozbiljnog posla, s predznakom perfekcije.

Dolazi, dakle, to traženo i ciljano vrijeme, VER SACRUM. Moje su godine daleko od proljeća, bliže jeseni i cvjetovima na mrazu. Ali duh mi je živ, pobudljiv i radoznao, znadem planuti i nije mi žao izgorjeti u bljesku. Ove godine neće biti velikih putovanja: umjesto njih slijedi knjiga putopisa, u najavljenom obljetničkom “petoknjižju”. Radit ćemo u vrtu, oživjeti “Kazalište u šumi”, dovršiti jedan mali biografski film, obilježiti obljetnice. Zelenu sliku svijeta valja nam izroniti iz dubina zaleđenosti i klonulosti, dati joj vlastitu krv, zanos i oduševljenje, te u njoj naći jedno čudo od cvijeta, procvjetalog samo zbog nas. Da, ući ćemo u šumu zelenu, olistalu, pitati bubamaru na prstu o pravcu naše sudbine. Proći ćemo ispod duge i pomladit ćemo se, da bismo mogli uživati jednu zasluženu i dočekanu ljubav i jedno novo slavlje života u potomcima, koji neće morati odlaziti i uklanjati se, da bi nama bilo bolje. Naprotiv, neka ta grana “mala ali fina”, cvate u Božjem oku, u raskoši svjetla i uz blagoslov zemlje, koja će nas na kraju prihvatiti u svoje krilo, darežljiva i puna velike utjehe, baš kao prava Mati.

Božica Jelušić
Autor 3.3.2016. u 10:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija