Božica Jelušić: Večernja saga o duši

Božica Jelušić
Autor 5.2.2016. u 11:09

Božica Jelušić: Večernja saga o duši

foto: Flickr

Ne vrijedi naknadna mudrost, ne gori oganj pod pepelom. 

Smije li duša priznati da je sama, neuka, prazna, razočarana, neprovjetrena i izgubljena u pomrčini gdje ne čuje pijetla i ne vidi ni jedno sitno svjetlucanje nalik žišku? Smije li reći da su dani njene hrabrosti prošli? Da je skočila s mosta a padobran se nije otvorio, da je zaronila za koraljem i periskom preduboko, pa ne umije isplivati? Tko ju je osudio čamiti u Tisnikarovoj prosekturi, među golima i mrtvima, čija zelenkasto-siva put izaziva ježurke straha na koži? Kako je sama sebe izgubila, kako sišla među malaksale, potisnute i proklete? Gdje su sad njene ljubavi, njena vjera, svi lakoumno potrošeni sati i prokockani darovi mladosti?

Ne želi ona nositi barjake, udarati u činele, vikati s krovova, brojiti novac, dionice i listiće, već samo tiho prebirati po slovima, lutati poljem gdje izbija tankovlato žito i među rasterima kroče otmjene čaplje poput grčkih vaza, ili u rakiti čučati, slijedeći hitroga “piškora” u mulju tek otopljene šoderice. Duša bi da se vrati djetinjstvu, izvoru, polaznoj točki, da bi u miru izvukla nove kote i koordinate na karti sudbine. Da joj je dobiti još jednu priliku, živjela bi drugačije, tražila na drugim mjestima, očekivala manje, radila na strpljenju, ne zborila o svojoj gordosti.

Ne vrijedi naknadna mudrost, ne gori oganj pod pepelom.

Mračno i krvavim prugama prebrazdano nebo, spremno je za novu priču o žrtvovanju, o martiriju, patnji, neizvjesnom iskupljenju. Duša se hvata za slamku i želi vjerovati. Ponavlja mantre, muca imena starih bogova, botaničko nazivlje, odlomke iz Daudetovih priča, Ali glasovi izvana još su previše bučni, ubodljivi, nasrtljivi, lišeni smisla, dražesti i harmonije. Nema mira dok podrhtava vulkansko tlo i riče Levijatan u ljudskom mnoštvu, koje nadire poput oceanskih valova. I tek kad tijelo izmoreno klone, a glava padne na jastuk izmorena mislima, duša će krenuti na astralna putovanja, za lastama i čvorcima koji napustiše vinograd i strehu prošle jeseni, sklanjajući se pred bjelozubom zimom.

A tamo negdje, u zelenilu, u iskričavoj boji nade, možda je točka novoga početka, u onoj tišini o kojoj Brodski veli: “Uokolo je tako tiho da se može čuti zveket žlice koja je pala u Finskoj”. Sklopimo oči što prije, sanjajmo, tražimo, širimo se u kozmičkim krugovima, neka se duša omladi, osvježi i utješi, da bi po povratku odradila svoje zemaljske dane i zatvorila konačni, mali, kredom iscrtan živokrug na crnoj zemlji zavičajnoj.

4. veljače 2016.
Flora Green

Božica Jelušić
Autor 5.2.2016. u 11:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija