Božica Jelušić: ŽENSKI PRINCIP

Božica Jelušić
Autor 22.3.2015. u 17:40

Božica Jelušić: ŽENSKI PRINCIP

I nešto se pitam, hoće li se doista ostvariti predviđanje da su žene, ženski princip i ženska snaga, posljednja uzdanica da se izgradi most u “zlatno doba”?

Jučer je mojoj baki Mari bila 100-obljetnica rođenja.
Dan prije, ja sam održala predavanje na temu ženske snage (Žene kao čuvarice prošlosti i graditeljice budućnosti). Nisam se sjetila da i nju uzmem kao egzemlar “ženskoga principa”, koji se sastoji od slijedećega: preživjeti, ustrajati, sačuvati, izgraditi, zaštititi, uzvisiti. Govorila sam (uz druge izlagače po odabranim segmentima) o tome, kako se žena od početaka povijesti do danas realizira kroz žrtvu, kroz inteligenciju, moć uvjeravanja i okupljanja, kreativnu svijest, skrbnost, zaštitnički instinkt, te ponajprije LJUBAV, koju izravno unosi u svijet, rađajući djecu, pokrivajući i pridržavajući “tri ćoška u kući”, te nastojeći da život buja i cvjeta svuda, od vrta i gredice do svekolike prirode.

U svijetu dodijeljenom i prilagođenom muškarcima, svaki ženski pothvat zahtjevao je i zahtjeva dvostruki ulog, da bi uopće uspio. Poput Amazonki, koje su morale odrezati jednu dojku radi nošenja tobolca sa strijelama, poput Judite koja je morala ući u Holofernovu ložnicu da oslobodi grad, poput Didone, čija je velika pamet i neustrašivost pala tek pred prevarom lažljivog ljubavnika, Hasanaginice koja je smrću morala ljubav dokazati, Cvijete Zuzorić koja je trebala biti dvostruko pametnija, ljepša i nadarenija od stihopisaca svoga doba, da bi zaslužila njihove posvete, dike ter hvale i divljenja. Pa dakako, i svih onih nadarenih do bola, koje su uzimale muška imena, skrivale se u ormaru, vješale o konopac u Jelabugi, pisale teze svojim uspješnim muževima, zatvarale djecu u špajzu, da bi se “veliki um” popodne mogao odmarati, i da se ne gubimo u marginalijama, kad je poznato i razvidno sve, samo je svijest “najnepomičnije mjesto na svijetu” i ne pokreće se lagano prema naprijed.

Graničarske žene, koje su bile u braku dva mjeseca i šezdeset godina udovice, koje su orale, kopale, žele, podizale djecu svoju i tuđu, “dohranjivale” starce, zidale, ograđivale, bježale sa zavežljajima, te prethodnice svih ovih današnjih patnica po ratištima, doslovce su održale civilizaciju ruralnih područja i sačuvale nam zavičaj. Žene koje su se trudile “prodrijeti” u muška zanimanja, poput učiteljica, primalja, ljekarnica i liječnica, odgajateljica, poštarica, službenica, mogle su to samo uz golemu ustrajnosti i vozeći paralelno dva ili tri kolosjeka, jer je kuća i obitelj ovisila od njih, bez obzira na status i zaradu. A tek one, poput Zagorke, Zofke Kveder, Dragojle Jarnevićeve, kojima je zlurada javnost odricala ženskost i ženstvenost, da bi ih što surovije kaznila za izlazak na “javnu scenu” i želju da si priskrbe status i glas! Znamo li da Vesna Parun, jedan nobelovski pjesnički format, nikada nije postala članicom HAZU-u? (Gdje ima, usput kazano, nekoliko egzemplarno učmalih i jalovih MUŠKIH mozgova, vrijednih ozbiljnog promatranja!).

U javnim poslovima žene pokazuju prodornost, pravdoljubivost, sposobnost. Ipak, teško im se povjeravaju odgovorna zanimanja, za koja čak nema niti nazivlja (direktorica je zapravo direktrisa ili ne znamo kako se to kaže?), pa se jezici lome dodavanjem onoga “ica” ili “inja” na zaštićena muška zanimanja. Žene su veoma nazočne u mirotvornim, ekološkim i socijalno usmjerenim pokretima, jednostavno i zbog toga, jer NEMAJU ŠTO IZGUBITI svojim izlaskom na ulicu, u javnost, u medije. Iovako nemaju ono što im pripada, pa nastoje akcelerirati promjenu ne baš uvijek neupitnim sredstvima. Snažan pritisak izaziva i snažan otpor, kao što svjedoči fizika i društvena logika. I naravno, ultimatum hektičkog, nepravednog i konzumerističkog doba, zahtjeva da žena do kraja života bude “poželjna roba”, da ne ostari i ne ispadne iz igre, te se preda u ruke kozmetičke industrije, do zadnjega daha. Stari muškarci su poželjni i kreditirani javnim divljenjem, stare žene su nesimpatične, “kuš baba” i “zaveži rospijo”. Kažu mi da je na istoku starost dostojanstvenija, ali do toga još uvijek nismo evoluirali.

I nešto se pitam, hoće li se doista ostvariti predviđanje da su žene, ženski princip i ženska snaga, posljednja uzdanica da se izgradi most u “zlatno doba”? Realno mislim, ako svaka od nas donese po jednu ciglu, oblikovanu i ispečenu u žaru ljubavi za svijet, zavičaj, narod i potomstvo, da bi to moglo uspjeti. Nije važno kada, niti u kojoj generaciji. Možda jednom, kad moj praunuk napiše: “Danas bi mojoj baki B. bila stota obljetnica rođenja”, i da mu tada bude drago, kao meni zbog moje bake Mare, koja nam je otvorila put u život i svijet.

Božica Jelušić
Autor 22.3.2015. u 17:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija