Božica Jelušić: ŽICA I NEMOĆ

Božica Jelušić
Autor 30.3.2021. u 11:05

Izdvajamo

  • Riječ je o žici razapetoj po šumi, po međama, uz mađarsku granicu i posvuda, gdje bi mogli doći strašni, užasni, ljudožderski, vampirski "izbjeglice", koji naš teritorij koriste kao zonu prijelaza prema žuđenoj Europi. Kako se "stara k...a" uvijek brani pomoću svojih graničara i vazala, tako smo joj i mi tampon, da njen sveti mir ne ugroze ti strašni ljudi, koje doduše nismo baš upoznali, ali o njima sve znamo (vidi pobrojene pridjeve). Dakle, na brzinu prihvaćen okrutni mađarski model, super funkcionira i kod nas. Žilet žica i krvava košuljica, to je simbol granice. A naravno, veli moj sugovornik, tu je i divljač. Pomor i sakaćenje šumske divljači, koja si tvrdoglavo traži put po starim stazama, kuda se nekada slobodno kretala. Divljač poznaje svoje biološki diktirane potrebe i puteve, ima "sjećanje vrste" i ne zna ništa o politici i sumanutosti dvonožaca, koji vladaju svijetom.

Povezani članci

Božica Jelušić: ŽICA I NEMOĆ

Zbilja, čovjek odjednom shvati da je poanta u paradoksu: žica pokazuje našu totalnu nemoć da se suočimo sa vlastitom prazninom, nedostatnošću, strahovima i uskratama i tjeskobama. Ni od čega se nismo obranili. Naš pakao i dalje je u nama i bukti punim plamenom.

Razmišljam kako da to velim kratko, ogoljeno, u nekoliko riječi. Prvo, zato što smo izgubili moć čitanja/praćenja bilo čega ozbiljnoga, a potom, što za ozbiljne stvari gotovo nikoga nije briga. Utopljeni u banalnosti, u zagrižljivosti, sebičnosti, mi “ne razumijemo” govor u ime bilo čega i koga, izvan naše skučene “interesne sfere”. A riječ je o jadu, sramu, užasnu i razočaranju. Zove me čovjek iz Ždale, senzibilna duša, samouki umjetnik, ljubitelj prirode. Glas mu je na rubu plača i jedva govori.

Riječ je o žici razapetoj po šumi, po međama, uz mađarsku granicu i posvuda, gdje bi mogli doći strašni, užasni, ljudožderski, vampirski “izbjeglice”, koji naš teritorij koriste kao zonu prijelaza prema žuđenoj Europi. Kako se “stara k…a” uvijek brani pomoću svojih graničara i vazala, tako smo joj i mi tampon, da njen sveti mir ne ugroze ti strašni ljudi, koje doduše nismo baš upoznali, ali o njima sve znamo (vidi pobrojene pridjeve). Dakle, na brzinu prihvaćen okrutni mađarski model, super funkcionira i kod nas. Žilet žica i krvava košuljica, to je simbol granice. A naravno, veli moj sugovornik, tu je i divljač. Pomor i sakaćenje šumske divljači, koja si tvrdoglavo traži put po starim stazama, kuda se nekada slobodno kretala. Divljač poznaje svoje biološki diktirane potrebe i puteve, ima “sjećanje vrste” i ne zna ništa o politici i sumanutosti dvonožaca, koji vladaju svijetom.

Duga je to priča, o kojoj su ponešto trebali reći šumari, veterinari, zoolozi, prirodnjaci, vrli humanisti i navodni prirodoljupci. Imam prilične moći da jakom riječju opišem posljedice njihova kukavičluka i “nemiješanja” u ovu odvratnu rabotu, ali neću se više trošiti na zgražanje i jad, koji u meni izazivaju. Ispod žice je spaljena trava, jaki otrovi, koji se otapaju i odlaze u kanal, u naše potoke, pa u Dravu. Povremeno se voda uzmuti, pa po njoj ribe plivaju leđno, a mudraci češu bradu i jaja, cccccc, kakva šteta, kakva katastrofa! Ne mogu vjerovati da je “glas javnosti” u ovim barbarogenijskim vremenima do te mjere potisnut i nečujan. Toliko je laži i paranoje plasirano u javnost, takav se strašan negativizam razvio prema tim nesretnicima (kojih u kovidurskoj epizodi više ni u medijima nema!) da jedan slabašni pijuk iz pokrajinskog gnijezda može djelovati samo smiješno, veli moj sugovornik.

Eto, tako to stoji. Mislila sam nešto ići na svoje “proljetno hodočašće ” u Pečuh, no mudri i abnormalno oprezni susjedi zatvorili su granicu do daljnjega, kako čujem. A i nije mi više gušt prolaziti pored tih šuma, misleći na izrezana tijela srna, zečeva, male divljači, koja umire daleko od ljudskih očiju, u okrilju svete Silve, koju više nema tko sačuvati za buduće generacije. Sačuvati u pravom smislu: pomladiti, podsaditi, osvježiti, otvoriti joj krilo, da ljudi u njoj nađu mir, zrak, sklonište i utjehu. Zbilja, čovjek odjednom shvati da je poanta u paradoksu: žica pokazuje našu totalnu nemoć da se suočimo sa vlastitom prazninom, nedostatnošću, strahovima i uskratama i tjeskobama. Ni od čega se nismo obranili. Naš pakao i dalje je u nama i bukti punim plamenom.

Tužan je ovo svijet, u kome otvaram jednu Sijarićevu knjigu, postavljajući pitanje: ŠTO NAM NAJVIŠE FALI? I nađem rečenicu: “Bile su im glave kao suhi cvjetovi, koje treba da orosi rosa mojih riječi, da ih digne gore i oživi- i ja sam, mudri kadijo, Hajim efendijo, kao i pojedan od moga zvanja i zanimanja umio da u ljudskim glavama rascvjetam misli, da u očima razbuktam plamenje, da u ljudskim srcima naložim vatre, i sada sam se spremao na to”.
Ali avaj.

Božica Jelušić
Autor 30.3.2021. u 11:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija