Božica Jelušić: ZVIJEZDE I SOKOLOVI

Božica Jelušić
Autor 5.7.2017. u 10:45

Izdvajamo

  • Mladi su danas osorni, bez skrupula i poštovanja, uvjereni kako svijet upravo od njih počinje. Znam starce koji se otimaju za položaje i titule, zaboravivši pri tom ispuniti svoj zavjet bogovima: napisati dobre knjige, naslikati slike, izmisliti skladbe za umirenje srca i podizanje životnog elana u nama. Tko će to učiniti umjesto njih, pitam se svakodnevno.

Povezani članci

Božica Jelušić: ZVIJEZDE I SOKOLOVI

Odlučih ne pisati prije puta, kako bih se u miru otpravila i odmorila i bez tereta krenula prema novim pejzažima i zasluženu miru. No, vijesti koje stižu u nemirnoj dnevnoj bujici, ne mogu me ne okrznuti i ostaviti ravnodušnom. One svjedoče o razornim posljedicama nesolidarnosti (kako rekoh: osobito u akademskoj zajednici!), o grabežu za prestiž i beneficije, o nekritričnosti sitnih duša, koje sebe bez ustezanja vide na visoku položaju, te o općem padu bilo kakve svijesti o “razbolijevanju” zajednice, u kojoj djeluju razorne energije, odsustvo moralnog osjećaja i totalno relativiziranje svake krivice.

Ljudi vjeruju kako uspjeh, koliko god bio časovit i pod upitnim okolnostima, opravdava svaku sumnjivu strategiju i operaciju. Ako u njihovom trijumfu postoji suza nepravedno zakinutoga, spavaju mirno, ako je lukavost nadvladala pravdoljubivo srce i naivnu vjeru, ne haju za zlo sjeme posijano u budućnosti. Zaboravlja se da je “oteto-prokleto” i da ocrnjen obraz ni jedna voda ne pere. Da nema heroizma koji seže preko nečijega izgubljena života, umorstva, patnje, poniženja i tuge. Da su svi ratovi nehumani, da laž i prijevara hode na staklenim nogama, te da samo krotki “zemlju baštine”, a o duševnom miru da se i ne govori. Ima on svoju cijenu i ta je cijena visoka.

Talambasi i bubnjevi zveče o novim djelima, ne hajući što se “nedostatak talenta ničim ne dade nadoknaditi”. Teorijom velikih brojeva, nagodbama i ucjenama, ljudi dolaze na vlast, da bi “širili demokraciju”, neku njenu inačicu, zapravo, nakazna obličja i krivih pretpostavki o vladanju. Barnumska reklama često izbacuje na površinu minorne ličnosti, šarlatane i nevježe, ljude bez alata i zanata, bez personalnosti i nadahnuća. Oni nose lente, kite se odličjima i naslovima, kao pravi purani pod paunovim perjem. Imaginiraju plemstvo bez plemenitosti, veliku pamet bez jasnih dokaza o njoj, glume zaslužnike, stječući prestiž na radu anonimnih i neprobitačnih, koji cijene svoj kruh svagdašnji i rad kao vrhunsku ljudsku zadaću.

Ako je vrh piramide rovit, okrhnut i klimav, u politici, znanosti i stvaralaštvu podjednako, zašto bi mu baza vjerovala i podržavala ga? Djeluje se u grupama i klanovima, kortešira, cijenka oko uvjerenja (koja ne postoje), sve su kožice na pazaru i kao da nitko nije svjestan koliko je GLORIA MUNDI privremena, nesigurna i maglovita. Sve što nije prožeto altruizmom ili u domeni stvaralaštva ostvareno istinskim zamahom genija, ne vrijedi prebite pare. Kako reče Cvetajeva: “Lovor procijenila i obrstila”. Ne hajem(o) za vijence, koje slabašni talenti ne mogu nositi. Mladi su danas osorni, bez skrupula i poštovanja, uvjereni kako svijet upravo od njih počinje. Znam starce koji se otimaju za položaje i titule, zaboravivši pri tom ispuniti svoj zavjet bogovima: napisati dobre knjige, naslikati slike, izmisliti skladbe za umirenje srca i podizanje životnog elana u nama. Tko će to učiniti umjesto njih, pitam se svakodnevno.

tolstojemily

I nekako intuitivno, nalazim odgovor: oni koji žive “usamljeni poput zvijezda, ponosni poput sokolova”, a koji su svoju poziciju dobrovoljno odabrali. Neka nova Emily u svom ormaru, dok joj “mozak poput bumbara leti uokolo”, novi Tolstoj koji gazi po rosi u Jasnoj Poljani i vidi sudbinu čovjeka kao na dlanu. Neki Thoreau u Waldenu, udobno smješten na divovskoj bundevi umjesto pojastučene fotelje o koju se mnogi otimaju. Svakako, i neki čudak Tournier, sakriven iza obgorjela suncokreta, u dvorištu staroga župnoga dvora u francuskoj provinciji, koja je zapravo duhovni centar njegove zemlje, zato što on osobno u tom središtu prebiva, sa svojim mislima, riječima i idejama, kakve ne nalaze gnijezdo u svakoj glavi.

Nisam mizantrop, ne želim reći prijeku riječ o jatu kome pripadam. Jedino, kao privilegiju svojih godina, izjavljujem da biram samoću, prirodu, knjige, slasti vrta, jednostavan život i odabrano društvo onih nekoliko plemenitih ljudi, čijih se imena usred noći mogu sjetiti i bez nelagode, s osmijehom, leći na mekan jastuk, u nadi da ću ih ujutro sresti. Ne budem li te sreće, nastavit ću razgovore s “duhovima biblioteke”, mirna i spokojna, ne očekujući ništa od društva i svijeta zbog čijega vonja i zaudaranja prečesto zatvaram dnevne i noćne prozore.

Božica Jelušić
Autor 5.7.2017. u 10:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija