BRAČNA SVAĐA ili NASILJE U PORODICI? (1)

Indira Nović i Asim Haračić
Autor/ica 22.6.2020. u 10:30

BRAČNA SVAĐA ili NASILJE U PORODICI? (1)

foto: Ilustracija

Pišu: Indira Nović, klinički psiholog i Asim Haračić, psihijatar

Iskusni policajci, socijalni radnici i profesionalci koji rade na prvoj liniji u borbi protiv nasilja tvrde da se problem nasilja u društvu neće riješiti dok se ne riješi problem nasilja u porodici. Kažu, skoro svaki oblik zlostavljanja ljudi – od onog vršnjačkog u osnovnoj školi, do teških zločina koje jedna etnička grupa počini nad drugom – vuče korijen iz sredine u kojoj je dijete raslo.

Ali svi smo mi povremeno nasilni. Kažemo djetetu grube i uvredljive riječi… udarimo ga. Svi se mi posvađamo sa ženom ili mužem… ponekad i žestoko! Znači li to da smo nasilnici? Gdje je linija razgraničenja između obične, ‘normalne’ bračne svađe i nasilja u porodici? Nije baš jednostavno odgovoriti na to pitanje. Valja dublje zaroniti i bolje osvijetliti fenomen koji se zove ‘bračna svađa’, a to znači razumjeti žene i muškarce, i ono što dovodi do svađe između njih.

Muška i ženska psihologija

Mi – žene i muškarci – smo možda ravnopravni, ali jednaki… nismo. Sve je više dokaza da nam se ne samo psihologije ličnosti razlikuju, nego i način na koji nam mozak radi. Naprimjer, centar za govor u mozgu muškaraca je obično samo u lijevoj hemisferi, kod žena je često u obje hemisfere. U prosjeku, žene koriste više riječi kad opisuju neki događaj, osobu, osjećanje… Muškarci su superiorniji u nacrtnoj geometriji, ali zato žene opažaju više detalja i imaju bolju intuiciju…  Zbog čega ove razlike? Neurolozi tvrde da žene imaju bolje povezane hemisfere mozga jer im je korpus kalozum – ‘most’ koji ih povezuje – deblji; sastoji se od većeg broja nervnih vlakana, pa je komunikacija između lijeve i desne strane mozga bolja kod žena. Ali je veza između prednje i zadnje strane mozga bolja kod muškaraca, i to im daje prednost kad su u pitanju, recimo, neke motorne vještine.

Ako pojednostavimo vrlo složenu priču o funkcijama mozga, mogli bismo reći da se zadnji dio mozga bavi percepcijom – procesira vizuelne i druge stimuluse, a prednji akcijom i kontrolom impulsa. Lijeva hemisfera je sjedište logike i racionalnog razmišljanja, desna intuitivnog, kreativnog, emotivnog… Lijeva se opisuje kao analitička i praktična, asociramo je s logikom, sekvencijalnim (riječ-po-riječ) načinom izražavanja, zadužena je za analizu dijelova, obrađuje informacije linearno, jednu po jednu… Asociramo je i sa linearnim modelom produktivnosti koji nalazimo na mnogim radnim mjestima, sa vertikalnom hijerarhijom i kompeticijom, sa građenjem strukture, akcijom i stavom koji glasi ‘hajde da uradimo posao!’ Zato neki lijevu hemisferu nazivaju muškom stranom mozga.

Za ‘žensku’ hemisferu se vezuju atributi kao što su kreativnost, intuicija, kooperacija i horizontalno povezivanje ravnopravnih, sposobnost da se prepoznaju osjećanja ali i lica ljudi – desna hemisfera prepoznaje cijelu sliku (geštalt), ne samo linearni niz informacija. Zadužena je i za snalaženje u prostoru. Mozak se sastoji od dva relativno odvojena dijela, i to objašnjava zašto je teško pričati na telefon (lijeva  hemisfera) i snalaziti se na zapetljanoj raskrsnici dok voziš (desna hemisfera ) – možeš ili jedno ili drugo. Naravno, hemisfere su timski radnici – desna, naprimjer, prima ‘pakete’ kreativnih ideja, inspiracije i intuicije… slike i simbole (geštalt), a lijeva ih onda analizira, opisuje i ‘prevodi’ u linearne elemente – riječi i rečenice.

Lijeva hemisfera mozga kontroliše desnu stranu tijela, zato se desna strana tijela naziva muška i, ako je vjerovati poznavaocima akupunkture i istočne filozofije, kroz nju protiče ‘muška’ energija. Aktivna je, kreće se prema vani, orijentisana je prema cilju, na bateriji je označena kao ‘plus’ i zato je zovu pozitivna energija. U kineskoj medicini se naziva Yang. Muška energija je solarna – Sunce je simbol muških bogova. Ženska energija je lunarna – Mjesec se vezuje za boginje, za plodnost i menstrualne cikluse, emocije… Ženska energija je Yin, receptivna je, kreće se izvana prema unutra, obilježena je kao ‘minus’ na bateriji… doživljava se kao meka, senzualna i intuitivna.

Neki misle da je njegovanje ili briga za djecu ženska energija. Ali nije. To je muška energija jer je u pitanju akcija i davanje, a to znači raditi, djelovati… Mušku energiju koristimo i kad nešto planiramo, donosimo odluke, razmišljamo o racionalnom rješenju nekog problema… Maskulino osjećamo i kao protektivno, kao nešto što će ti dati podršku i zaštititi te.

Svako od nas ima izvjestan procenat i jedne i druge, i te dvije energije nemaju mnogo veze sa socijalnim konceptima muškosti i ženskosti. Muška i ženska energija – kao i lijeva i desna hemisfera mozga – trebalo bi da budu usklađene i uravnotežene, ali nažalost, s pojavom patrijarhata došlo je do ozbiljnog poremećaja ravnoteže i sklada. Jedna strana je postala dominantna, sklad je postao nesklad… i umjesto u ljubavi, muška i ženska strana – u svakom od nas i u vanjskom svijetu – često, i prečesto, žive u ratu. A i kad ne ratuju, plaše se jedno drugog. Recimo, u nama još uvijek postoji strah da će maskulini identitet biti sabotiran ženskom energijom (doživljenom kao inferiornom, slabom i ranjivom), ili da će žena izgubiti ženstvenost ako postane mašinski inžinjer ili rukovodilac u muškoj firmi. Ali skrenuli smo s teme…

Jungijanski psihoanalitičari govore o animusu – muškoj energiji u ženi, i animi – ženskoj energiji u biću muškarca. Kad je zdrav, animus se stavlja u službu ženi. To je energija koja joj pomaže da uradi stvari do kojih joj je stalo, da postigne ono što želi da postigne, i bude ono najbolje što može biti. Muška energija iz njenog animusa – njenog unutrašnjeg muškarca – će joj pomoći da se izrazi, postane nezavisna (kad dođe vrijeme za nezavisnost), ili se osjeća kompetentno i u vanjskom svijetu, ne samo u kući… I dok njena ženska energija ‘porađa’ ideje, vizije i kreacije… muška energija ima moć da materijalizuje te kreacije i vizije – da ih pretvori u djela. Ženska energija zamisli… muška pretvori zamisao u formu. Tako se muško stavlja u službu ženskom.

Muško u službi ženskog?! Otkad to?! Oduvijek, tvrde evolucioni biolozi. Žena ima urođeni nagon da brine o djetetu, a muškarac o ženi. U pitanju je borba za preživljavanje i produžetak vrste – ako je žena zbrinuta i zaštićena, lakše joj je da vodi brigu o potomstvu. Psiholozi se slažu. Kažu, u muškom biću postoji ugrađen instinkt heroja i viteza. Muškarac radi mnoge stvari da bi zaštitio i zadovoljio ženu do koje mu je stalo, i učinio je sretnom. Kad muškarac primijeti da njegova žena pati, odmah počne razmišljati o tome šta treba da uradi i kako da joj pomogne. Najgori mu je, kaže, osjećaj bespomoćnosti… njena bol ga strašno pogađa i on mora da ‘isključi’ osjećanja jer mu intenzivne neprijatne emocije smetaju da misli i radi ono što treba da se uradi pa da se problem riješi. Njena sreća je i njegova sreća, on želi da joj pomogne i zadovolji je. Voli ženu koju može učiniti zadovoljnom i sretnom… koja će mu odati priznanje za to, i tako učiniti i njega zadovoljnim i sretnim. Kad žena ostavlja utisak da joj muškarac nije potreban, muški svijet je ne tretira kao potencijalnog partnera za ozbiljnu vezu ili brak, nego kao prijatelja ili jednog od momaka u društvu u kojem se kreću, kažu savjetnici za partnerske odnose. Zašto? Misle da joj ne trebaju – ne mogu unijeti u njen život ništa što ona već nema. A, ako se muškarac ne osjeća potreban ženi do koje mu je stalo, ne osjeća se dobro. Ali da se vratimo na temu…

U neuropsihologiji se sve više govori o integraciji lijeve i desne hemisfere mozga, i o sinergiji – kad se udruže dva principa ili elementa da naprave nešto treće… recimo spoje se kiseonik i vodonik i naprave vodu. Zašto je to važno? Integrisani mozak omogućava skok na viši nivo svijesti, kažu neuropsiholozi – nivo svijesti genija.

Svijet lijeve hemisfere mozga je svijet predvidljive svakodnevnice. To nije svijet genija nego ustaljene paradigme, konvencionalne nauke (u kojoj nema mjesta za duhovnost) i onog što je praktično. Kreativci kažu da im je svakodnevnica neinspirativna. Oni bi da uključe desnu hemisferu jer preko nje dolaze u kontakt sa nečim što nazivaju ‘viši nivo’. Inspiracija dolazi sa tog višeg nivoa, i njima je to zanimljivo.

Istraživači svijesti se slažu da inspiracija dolazi sa ‘viših nivoa’ i bliža je desnoj (intuitivnoj) hemisferi, ali da bi se kreativne ideje i projekti pretvorili u stvarnost, potrebna je praktična, muška hemisfera koja ideje – rođene u ženskoj hemisferi – pretvara u djela. Udruženi rad lijeve i desne strane mozga je neophodan i u drugim situacijama, naprimjer kad treba donijeti neku važnu odluku. Ako koristimo samo hladnu racionalnost, bez konsultovanja emocija i intuicije, nađemo se u nevolji. Tačno je da je analitičko razmišljanje i racionalno donošenje odluka ono što nas razlikuje od životinje koja se povodi instinktom. Ali ako ne uključimo emocije… ako se ne pitamo kako se osjećamo (ili kako se drugi ljudi osjećaju) u vezi s nekom odlukom ili važnim pitanjem, limitiramo razumijevanje kompleksnosti problema, nemamo dublji ‘iskustveni’ uvid u situaciju, i ne možemo donijeti dobru odluku.

Tako muška i ženska strana ne mogu jedno bez drugog. Igraju se zajedno i onda nastane nešto novo. Genijalnost je rezultat njihove sinergije – usklađenog rada logične lijeve i imaginativne, emotivne desne strane mozga, odnosno usklađenog plesa muške i ženske energije. Bez tog ‘plesa’ nema skoka na novi nivo u evoluciji svijesti. Ken Wilber, vjerovatno najbriljantniji savremeni filozof, govori o integralnoj psihologiji i evolutivnom razvoju svijesti, i tvrdi da je došlo vrijeme za kooperaciju između lijevog i desnog, muškog i ženskog, svjetovnog i sakralnog, između nauke rođene u lijevoj hemisferi mozga i duhovnosti koja ne može bez desne.

Nažalost, u glavama većine ljudi dominantna je jedna strana – ili si ovo ili si ono – i većina nas ima problem da stvari sagleda iz pozicije one druge strane. Isto je u politici, kaže Ken Wilber i opisuje kako bi trebala da izgleda prava integralna politika. Nemogućnost da se na stvari gleda iz perspektive drugog često je uzrok sukoba i ratova. Isto je i sa muškim i ženskim ljudskim bićima. Ne učimo u školi kako da ‘čitamo’ jedni druge, i zato se često dešavaju nesporazumi. Recimo, muškarac nudi ženi praktična rješenja i ideje, a zanemaruje osjećanja. Kad on to radi, žena misli da ga ne interesuju njena osjećanja (“Baš njega briga šta je sa mnom i kako se ja osjećam!“), a ako ga ne interesuje kako se ona osjeća, onda ga ni ona ne interesuje. E, pa ako njega ne interesuje kako se ona osjeća, onda ni nju ne interesuje šta on misli!!

Nesporazum nastaje i kad žena nudi pomoć ili daje instrukcije i smjernice koje muž nije tražio od nje. Zbog čega to radi? Postoji vjerovanje da žene imaju ugrađen instinkt da njeguju, podržavaju rast i razvoj, i unose ljepotu u ovaj svijet. Kad je žena u ljubavi s muškarcem, želi da uljepša sebe, njega i njihovu vezu, da pomogne svom muškarcu da se razvija, bude ono najbolje što bi mogao biti… i da promijeni nešto što, po njenom mišljenju, ne valja kod njega. Ne shvata da ga iritira i vrijeđa svojim uputstvima i savjetima šta bi i kako bi on trebao nešto da promijeni ili unaprijedi. Zašto ga to vrijeđa? Kad hoće da mu pomogne ili mu daje instrukcije koje nije tražio, žena šalje poruku i ostavlja utisak kao da nema povjerenja u njegove sposobnosti da uradi stvari kako treba. I to ga nervira. Biti samostalan – ne ovisiti od tuđe pomoći (čak ni ženine!), i biti u stanju da uradiš posao (ma šta da je posao) je važno ljudima muškog pola.

Dodatni problem je u tome što partneri često nude onom drugom ono što bi sami voljeli da dobiju – a ne ono što partner želi da dobije od njih. I onda idu na živce jedno drugom, i tako počnu svađe… Primjer za to je nesporazum oko definisanja koncepata kao što su ‘intimnost’ i ‘dobra komunikacija u braku’. Ako pitamo žene šta misle pod tim, reći će da je intimnost i dobra komunikacija s mužem onda kad možeš razgovarati s njim. Razgovarati o čemu? O svemu… naročito o njihovoj vezi i onom što ženu tišti u toj njihovoj vezi. Muškarci su često zbunjeni ovakvom definicijom ‘bliskosti-u-braku’. Oni bi da nešto rade zajedno sa ženom… recimo rade nešto u bašti, grade nešto… Ali žena hoće da njih dvoje pričaju! O čemu da pričaju? “O nama,“ kažu zbunjeno i zabrinuto. Poziv da pričaju ‘o nama’, muškarci obično dožive s osjećajem nelagode u stomaku. Nelagodu najčešće izaziva pomisao “…sad će ona opet da se žali na nešto!“ Naravno, nemoguće je generalizovati – tvrdnje o tome kakve su žene i kakvi su muškarci su uglavnom priče o stereotipima i razlikama između ‘tipične’ žene i muškarca (statistički prosjek), iako se zna da su razlike unutar grupe ljudi istog pola veće nego razlike između polova. Ali ipak…

Evo, na primjer, ‘tipična’ komunikacija između muža i žene za trpezarijskim stolom. Žena priča mužu šta joj je ona kučka od šefica danas rekla i kakve joj je podlosti napravila, i želi da je muž sasluša. Preplavljena je osjećajem ljutnje, frustracije, povrijeđena je… i to s pravom. Ali, muž uskače sa praktičnim rješenjima, idejama i savjetima u stili “Što ti njoj nisi rekla…“, “Trebala si ti otići direktoru…“, “Drugi put kad ti to uradi ti njoj…“ I umjesto da saosjeća s njom i pokaže da razumije kroz šta prolazi, on je preokupiran svojim idejama o tome šta ona treba ili ne treba, i šta bi bilo dobro za nju. Zašto to radi? Zato što se to tako radi u muškom svijetu. Ako se muškarac povjeri prijatelju oko nekog svom problema, to je uglavnom zbog toga što traga za rješenjem problema. Pričati s prijateljem o osjećanjima je čist gubitak vremena. Kad ode stručnjaku, recimo psihologu, to je zato što hoće da čuje mišljenje stručnjaka i dobije savjet, a ne da priča o svojim osjećanjima!

Naravno, normalan muškarac vrlo dobro razumije važnost osjećanja. I on želi da bude saslušan i da se i njegova osjećanja uvaže… zna i šta je empatija – razumijevanje tuđih emocija i uvažavanje različitosti mišljenja. Ali ako ima problem, ili se osjeća nesigurno u vezi sa nekom situacijom, ne treba mu priča nego zaključak! Zašto zaključak? Zaključak će mu pomoći da donese odluku – kad zna šta treba da uradi, ili kad ima konkretnu ideju o tome šta je rješenje njegovog problema, bolje se osjeća.

Slušamo li dvije prijateljice kako razgovaraju o nekom problemu i razgovor dva muška prijatelja o tom istom problemu, vidjećemo da im se stilovi komunikacije razlikuju. Kako muškarci pomažu jedan drugom? Cilj je pomoći prijatelju da bolje sagleda situaciju i nađe rješenje. Ponude svoje mišljenje, ali mu i ukažu na lične kvalitete koji mu mogu pomoći u rješavanju tog problema. Ili ga podsjete na situaciju koja je bila i gora nego ova sadašnja, a on je tu situaciju uspješno riješio… Muškarci kažu da je najbolji kompliment koji im možeš dati kad pohvališ neku njihovu vještinu ili sposobnost da riješe problem.

Vidovnjaci koji vide aure – energetska polja oko ljudi – kažu da mi ljudi imamo nekoliko tijela. Oko fizičkog tijela je emocionalno, oko emocionalnog je mentalno… To je, kažu, kao tri agregatna stanja – led/fizičko tijelo (niže frekvencije), voda/emocije (više frekvencije) i gas/misli, mentalno (još više frekvencije). Tvrde i da muškarci više vremena provode u mentalnom tijelu, a žene u emocionalnom.  Evolucioni biolozi se slažu s njima. Razumljivo je što žene imaju bolju intuiciju i razvijenije emocionalno tijelo… i više borave u njemu… jer je njihov biološki zadatak da osjete i ‘pročitaju’ šta se dešava sa bebom i malim djetetom koje ti ne zna reći šta mu je. Razumljivo je i da muškarac više vremena provodi u mentalnom tijelu jer je njegov biološki zadatak da štiti i brine o ženi koja brine o djetetu. Umjesto da osjeća osjećanja, muškarac mora misliti kako da riješi problem i nađe praktično rješenje za porodicu i sebe. Osim toga, kad si u opasnosti, empatija, tuga, briga i ‘sentimentalna’ osjećanja ne samo da ti nisu korisna, nego ih moraš isključiti jer ako te preplave, zamagle ti um, ne možeš razmišljati, ne možeš naći rješenje, ne znaš šta treba da uradiš…  Zato, kad ima problem, muškarac brzo izađe iz emocionalnog tijela i uđe u mentalno. Isto to radi i kad njegova žena ima problem.

Ali umjesto da mu bude zahvalna za ideje i savjete koje dobija od njega, njegova žena se osjeća frustrirano… čak je i ljuta na njega (?!) Navodno, to nije ono što njoj treba, i na svaki njegov komentar ili savjet odgovara sa “Da, ali…“. Ili se uopšte ne osvrće na ono što joj govori, i nastavlja svoju priču nabijenu osjećanjima. Sad je i on frustriran, često i iritiran, jer ona odbacuje njegovu pomoć… ili omalovažava njegovu pamet… pa je sve manje spreman da je sluša. Što on nju manje sluša, to je više nervira. Što je više nervira, to joj sve više ide na živce. Sad oboje imaju problem. On nju nervira jer prosipa pamet umjesto da validira njena osjećanja, ona njega nervira jer neće ni da sasluša šta on misli. I zato ni on neće nju da sluša!! I zašto ona njemu uopšte priča o problemu ako ne želi da ga riješi?!! Stvarno, zašto žene pričaju o problemu ako ne traže od sagovornika pomoć da riješe problem?

Kad žena razgovara s prijateljicom o nekom konfliktu ili stresu na poslu, ne fokusira se odmah na traženje praktičnog rješenja. Prvo artikuliše šta se desilo, onda priča kako se osjeća u vezi s tim. A prijateljica saosjeća s njom, sluša i validira njena osjećanja, i tek onda joj možda pomogne da sagleda stvari i iz drugog ugla, ne negirajući njen ugao. Što je važno da prijateljica validira osjećanja? Pomaže joj da ih metabolizira – i isprazni napetost i osjećaj nelagode u tijelu – i tako se smiri. Ona onda može bolje razumjeti šta se dešava, i u njoj i u njenom odnosu sa drugom osobom, ili se osjeća sigurnije oko neke problematične situacije (“sad znam šta treba da uradim“). Zato, kad je pod stresom, žena nazove prijateljicu, priča o problemu, osjeća osjećanja… i još malo priča. Muškarac nazove prijatelja, diskutuje o temi, dođe do zaključka i skine se s telefona.

Ili drugi primjer. Muž ima neki problem, ne zna kako da ga riješi, loše se osjeća i povlači se u sobu da razmisli. Ne želi da razgovara ni o problemu ni o tome kako se osjeća, niti poziva ženu u pomoć. Žena upada nepozvana i hoće da pričaju o onom što ga muči. Misli da će mu biti lakše ako se otvori i govori o svojim osjećanjima, ili o tome kroz šta prolazi i kakva ga je nevolja snašla… Ili se ponaša kao da mu je majka, tretira ga kao nedoraslo dijete i daje mu instrukcije šta i kako on treba da uradi – instrukcije koje mu, po njegovom mišljenju, uopšte ne trebaju! Ili mu daje uputstva i direkcije koje nije tražio. Ili ga kritikuje kao čovjeka… lijepi etikete po njemu – ‘on je vakav, on je nakav’ – vrši atentat na njegov karakter, umjesto da kaže da se ne slaže s nekim njegovim mišljenjem ili ponašanjem. I sad dolazimo do fenomena koji se zove bračna svađa.

Ratno stanje u kući!

Ako pitamo muževe šta im najviše smeta kod žene, najčešći odgovor koji čujemo je “to što se stalno žali na nešto.“ Ženino ‘žali se’ definišu ili kao pričanje o problemu bez ikakve namjere da se problem riješi, ili kao kritikovanje nečeg ili nekog… najčešće muža.

Mi ljudi ulažemo ogromnu energiju u kritikovanje. Savjetnici koji rade s bračnim parovima tvrde da je količina vremena koje partneri provedu kritikujući jedno drugo zastrašujuća. Što je najgore, ne kritikuju partnerovo ponašanje, ili stav s kojim se ne slažu, nego osobu!

Verbalni napad je uobičajena ljudska reakcija u situacijama kad smo frustrirani onim što je neko uradio ili rekao, naročito kad je taj ‘neko’ naš partner. Čemu napadi i kritike? Osim potrebe da se istrese bijes ili frustracija, i/ili uvredljivim riječima ‘kazni’ (povrijedi) partner, postoji li i neki dublji razlog za verbalni napad na muža ili ženu kad nam se ne dopada ono što govore ili rade? Postoji. Razlog je u tome što nesvjesno vjerujemo da ako ‘kaznimo’ partnera negativnim komentarom, on će se promijeniti i onda će zadovoljiti neku našu potrebu. Potreba za pažnjom, pomoći, ljubavi… potreba da se partner ophodi prema nama s poštovanjem i uvažavanjem… nije zadovoljena, i zbog toga smo frustrirani. Ali ako ga kritikujemo, on će to uvidjeti. Možda će mu biti žao zbog onog što nam je uradio, osjetiće krivicu i neće to više raditi. Promijeniće se, biće pažljiv, nježan ili obziran prema nama, pomagaće nam, poklanjaće nam više pažnje…“Što me ne zoveš, obećao si…?!“;“Zašto mi to opet radiš?!“; “Stvarno si sebičan!“… su verbalni napadi kojima se (često nesvjesno) nastoji izazvati promjena u partnerovom ophođenju prema nama. Nažalost, malo ko je vrijeđanjem došao do onog do čega mu je stalo, ili kritikovanjem zadovoljio neku bazičnu ljudsku potrebu. Naprotiv. Uvredljivo kritikovanje je najdestruktivniji i najneuspješniji način da se izazove pozitivna promjena.

Stvari se dodatno komplikuju… a tenzija u međuljudskim odnosima raste… kad pokušavamo ubijediti sagovornika da je ‘u krivu’. Napadnuti igrač (on ili ona) gotovo po pravilu reaguje na vrlo predvidljiv način. Četiri tipične karakteristike sagovornikovog psiho-fiziološkog odgovora na napad su: 1. Momentalno izgubi simpatije prema napadaču i izgubi empatiju – sposobnost da saosjeća s njim i gleda na stvari iz njegovog ugla; 2. Napadnuti je sklon impulsivnom reagovanju – uzvraća napad oštro i grubo; 3. Sposobnost da se racionalno i objektivno sagleda situacija se smanjuje, napadnuti počinje da sumnja u namjere napadača, nekad do te mjere da postane paranoidan; 4. Napadnuti gubi sposobnost da jasno vidi sebe i svoje ponašanje, i da se koriguje. Ove četiri reakcije dio su borba-ili-bijeg psiho-biološkog odgovora u interpersonalnim stresnim situacijama, i aktiviraju se skoro uvijek kad se osoba osjeti kritikovana i napadnuta, bez obzira da li je napad stvaran ili imaginaran.

Dodatni problem u ovakvim konfliktnim situacijama je što nezadovoljena potreba izaziva osjećaj gorčine u duši. Ogorčenost je neprijatno emocionalno stanje u koje ljudi upadaju kad očekuju nešto, a to ne dobiju. Ako se akumulira, pretvori se u otrov koji truje vezu. To najbolje znaju parovi koji su pred razvodom. Kako znamo da su pred razvodom? Evo kako:

Žena već mjesecima, ako ne i godinama, ponavlja da joj se ne dopadaju muževljeve (uvredljive) riječi i/ili neko njegovo ponašanje. Ali, po njenom mišljenju, ta njena (opravdana) kritika njegovog ponašanja nije uzeta ozbiljno… ako je uopšte i saslušana (!) U neka doba, ona postane “sita njega“… ne može se više suzdržavati… i krene u otvoreni napad na njegovu ličnost. Znak upozorenja koji ukazuje da je par pred razvodom, tvrde stručnjaci za bračne odnose, je kad počnu napadi na karakter muža ili žene. Kažu, nije atentat na ličnost sam po sebi problem, nego je reakcija na atentat ono što vodi ka razvodu. U situacijama kad im je kritikovan karakter (a ne stav ili neki oblik ponašanja) i kad se po njima lijepe ružne etikete, ljudi reaguju ili vrelim kontranapadom ili hladnim povlačenjem.

Ono što najčešće aktivira emociju koja se zove ljutnja je osjećaj ugroženosti. Šta je ugroženo? To može biti vlastiti život ili život drugih, ali ugrožen može biti i integritet ličnosti, osjećaj samopoštovanja ili samopouzdanja… recimo, neko te napada, učinio ti je nepravdu, neko te vrijeđa, omalovažava te, ili te frustrira i ometa kad želiš nešto da uradiš ili postigneš. Ali nije svaka ljutnja ista. Postoje dvije vrste ljutnje – vruća i hladna.

Kad se aktivira ‘borba-ili-bijeg’ reakcija na stres, tijelo je preplavljeno energijom. Treba nam ta energija da bježimo (ako je izvor opasnosti ili protivnik jači od nas) ili se borimo – ako vjerujemo da smo mi jači ili mislimo da ćemo borbom riješiti problem. Navala energije u tijelu stvara osjećaj nadmoći, neranjivosti, ali i napetosti i potrebe da se ta napetost isprazni… pa lako može navesti na ispade agresivnog ili nasilničkog ponašanja. Otvoreni napadi bijesa se obično doživljavaju kao vreli i eksplozivni. To je vruća ljutnja.

Hladna ljutnja ima drugačiji emocionalni ton. Na primjer, umjesto da uzvrati uvredama i bijesom na ženin prezrivi komentar da je on “sebični egocentrik“, muž se pretvori u kameni zid. Iz njega zrači hladnoća, ravnodušnost… i samo izraz gađenja na licu, skriven u rubu usana, govori šta osjeća prema ženi u tom trenutku. Obično nije u pitanju trenutak. To stanje zna da traje…

Ovo stanje ‘ozidanosti’ je mehanizam odbrane. Muž (u 85 posto slučajeva riječ je o muškarcu) se pretvori u kameni zid da bi se odbranio. Od čega se brani? Od osjećaja preplavljenosti neprijatnim i često opasnim emocijama (bijes) koje ako provale… moglo bi mu se desiti da kaže ili uradi nešto zbog čega bi se poslije kajao. Ali, kad se pretvori u hladni kameni zid osjeća se bolje; smiri se, otkucaji srca uspore, krvni pritisak se snizi… Šta je sa ženom? Šta se s njom dešava kad se muž ‘ozida’? “Što sad šutiš?!!“ čujemo je kako viče. Što se muž više emocionalno udaljava i smiruje, to njen krvi pritisak raste… ona postaje vidljivo razdražena i uznemirena… Zašto? Ljuta je i frustrirana jer želi da razgovorom s njim riješi (“i jednom zauvijek razriješi!“) tu nesretnu situaciju u njihovom braku, ali on se povlači… neće da razgovara, ne interesuje ga kako se ona osjeća! I što više navaljuje da “razgovaraju k’o dva normalna čovjeka o problemima u njihovom braku“… to se on više povlači. Njegovo odbijanje da komuniciraju i “rasprave stvari između njih“ znači da ona neće uspjeti riješiti svoj bračni problem… i to je sve više plaši i iritira. Što se ova bračna scena – scena u kojoj se muž pretvara u hladni zid, a žena ljutito navaljuje da oni razgovaraju – češće ponavlja, to su im šanse za razvod veće. A i ako prećutno odluče da ostanu u braku, najvjerovatnije će ostatak života provesti svako u svom ćošku i svako za sebe… živjeće paralelne živote a ne zajedno.

Eh, kad bismo u školi učili djecu o tome kako se bez nasilja rješavaju interpersonalni sukobi, politički konflikti, i problemi oko neslaganja parova i bračnih partnera… Jednostavna formula ‘XYZ’ psihologa Haim Ginotta mogla bi spasiti svijet.

Formula koja spašava brak

Kako reći partneru da ti se ne sviđa to što je uradio ili uradila, a da ne napraviš ožiljak u duši ili ružnu mrlju na vašoj vezi? Kako da dobiješ od partnera ono što ti treba, a da ga ne povrijediš – ne izazoveš osjećaj stida (“On misli da sam ja glupa!“), odbačenosti i neželjenosti (“Ja mu se više ne sviđam“) ili defektnosti (“Ona misli da nešto nije u redu sa mnom“)?

Kad se žališ na nešto, uči nas mudri Haim G. Ginott, majstor zdrave komunikacije između bliskih ljudi, pridržavaj se ‘XYZ’ formule: “Kad si ti uradio X, ja sam se osjetila Y, a voljela bih da si umjesto X uradio Z“. Evo konkretnog primjera: Žena kaže mužu: “Nisi me nazvao da mi kažeš da kasniš na ovu nama važnu večeru (X), pa sam se osjetila ljuta i razočarana… pomislila sam da ti možda nije više stalo do mene… ili do večere sa mnom (Y). Više bih voljela da si nazvao da mi kažeš da kasniš (Z)“.

Kad muškarac pokaže da razumije ženina osjećanja – makar se i ne slaže s njenim mišljenjem ili stavom – i kad žena pokaže da razumije muževljevu poentu (razumije šta on govori i zašto to govori) – čak i kad se ne slaže s njim – stvori se potpuno drugačija atmosfera u vazduhu i otvori se prostor za zdravu komunikaciju. Mnogi muškarci cijene kad, umjesto da se žena žali na nešto što joj se ne sviđa ili što ne želi, otvoreno kaže šta želi. Nenasilni muškarac kojeg žena ne vrijeđa, ne lijepi uvredljive etikete po njegovom karakteru… niti ga optužuje za svoja osjećanja (Ti si kriv što se ovako osjećam!), rado će promijeniti nešto što smeta ženi do koje mu je stalo. To nije slučaj sa Kobrama i Pitbulovima.

Dva tipa nasilnika – Kobra i Pitbul

Dvije su vrste nasilja u porodici (ili nasilja nad partnerom) – situaciono i sistematsko.

Situaciono je rezultat konfliktne situacije ili svađe – žene su podjednako nasilne (čak i fizički) mada muškarci ‘naprave više štete’.

Sistematsko nasilje je nešto sasvim drugo. Riječ je o ponavljajućem obrascu fizičkog i/ili psihološkog zlostavljanja. Nasilnici su skoro uvijek muškarci. Obrazac ima tendenciju da eskalira, pa u nekim slučajevima žena završi u mrtvačnici. Postoje dva tipa nasilnika: kao zmija hladni, proračunati Kobra tip, i eksplozivni Pitbul tip. Još uvijek se ne zna koji je gori i opasniji.

Nastavlja se…

Indira Nović i Asim Haračić
Autor/ica 22.6.2020. u 10:30